Do 2015. i naslova "Tangerine" Sean Baker bio je sineast nepoznat izvan uskog područja (ultra)niskobudžetne nezavisne produkcije. S tim svojim petim dugometražnim igranim ostvarenjem, premijerno prikazanim na Sundanceu, preko noći je postao senzacijom – film smješten u svijet transrodnih seksualnih radnica dinamično je prepleo dramu i komediju, a pritom je djelovao autentično poput dokumentarca, čemu je obol dalo i snimanje isključivo pametnim telefonima.
Nakon velikog uspjeha, Bakerov sljedeći rad "Projekt Florida" o stanarima i upravitelju socijalnog motelskog naselja u blizini Disneylanda snimljen je s osjetnijim budžetom i legendarnim Willemom Dafoeom u jednoj od istaknutijih uloga. Premijerno je prikazan u Cannesu uz gotovo jednodušnu podršku kritičara, a Dafoe je bio i nominiran za Oscara. Postalo je jasno – Baker nije čudo od jednog filma, nego za dulje staze kapacitiran autor.
Potvrdio je to narednim ostvarenjem, humornom dramom "Crvena raketa" o povratku nekadašnje pornozvijezde u rodni teksaški gradić, gdje ga malo tko dočekuje sa simpatijama; prvi je to Bakerov film prikazan u glavnom kanskom programu. Naposljetku, ove godine američki je autor – hvaljen zbog socijalne osviještenosti i humanizma u tematiziranju društvenih marginalaca, nerijetko ilegalnih imigranata i seksualnih radnika – dosegao vrh karijere. Njegov je novi film "Anora" nagrađen Zlatnom palmom.
Drugi put zaredom Baker kao središnji lik postavlja osobu iz svijeta seksualnog biznisa, samo ovaj je put riječ o mladoj djevojci koja se bavi plesom u krilu i druženjem s klijentima u privatnim sobama njujorškog noćnog kluba. Ona se zove Ani, pravim imenom Anora, i po baki je ruskog porijekla, pa je vlasnik kluba angažira da zabavlja mladog Rusa Ivana zvanog Vanja, sina bogataškog bračnog para koji u New Yorku ima raskošnu kuću. Ani i Vanja svide se jedno drugom, dogovore escort angažman kod njega, a kad i to prođe dobro Vanja poželi unajmiti Anine usluge na tjedan dana, da za to vrijeme bude njegova djevojka.
Neočekivano, aranžman završi njihovim vjenčanjem u Las Vegasu, a Ani sve to shvati vrlo ozbiljno. Čini se da i Vanja isto misli i osjeća, sve dok njegovi roditelji ne saznaju što se dogodilo i narede trojici svojih ljudi da riješe za njih neprihvatljivu situaciju. Posve suprotno očekivanjima i (pogotovo današnjoj) reputaciji ruskih oligarha, film se nakon poletno eliptične prve trećine o ljubavnoj zanesenosti dvoje mladih ne pretvara u komornu (brutalnu) tragediju o ubijanju na tragu, recimo, "Kinataya" Brillantea Mendoze.
Umjesto toga Baker nudi ni više ni manje nego komediju s elementima svojevrsnog slapsticka i screwballa; nasilja pritom itekako ima i neugodno je u svom realističkom uprizorenju, ali humorni sloj ga olakšava dok se neukrotiva djevojka odupire nastojanjima trojice naizglednih mačo nasilnika, a zapravo nespretnjakovića, da je razdvoje od Ivana. Naposljetku svi četvero kreću u odiseju noćnim velegradom, tragajući za u međuvremenu odbjeglim Vanjom.
Baker vrlo umješno miješa različite tonove unutar postojanog i besprijekorno realiziranog realističkog konteksta, no s vremenom mu se film gotovo dvoipolsatnog trajanja ponešto razvodnjava. Nadoknađuje to antologijskom zimskom završnom scenom u automobilu, kad pozadinska, malo-pomalo razvijana linija priče – ona između Ani i Igora, jednog od trojice "mačoa" – izranja u prvi plan i kad Ani, istovremeno zahvalna i očajna, shvati tko je pravi princ, ako je ona Pepeljuga (bajka na koju se pozvao sam autor).
"Anora" je vjerojatno najbolji film Seana Bakera dosad, za što velike zasluge idu izuzetnoj i (tjelesno) vrlo hrabroj izvedbi Mikey Madison kao Ani, čije magnetično lice ostaje nezaboravno, a sjajni su i Karren Karagulian, Vache Tovmasyan i Jura Borisov (Igor) kao armenski i ruski fixeri, ali i Mark Ejdelštejn kao infantilni Ivan koji se naposljetku ispostavi zapravo racionalnim egoistom.
