Nakon kvadrata, Ruben Östlund pozabavio se trokutom i za drugi film zaredom dobio Zlatnu palmu u Cannesu, što je prije njega uspjelo samo Billeu Augustu i Michaelu Hanekeu. Dok je u "Kvadratu" satirizirao svijet visoke umjetnosti uvodeći u igru i imigrantsku motiviku te dakako muško-ženske odnose koji su pak bili u središtu prethodećeg "Turista", u "Trokutu tuge" (prvi njegov dominantno anglofoni uradak) na udaru mu je svijet visoke mode, spolno-rodni odnosi moći te relacije privilegiranih i deprivilegiranih, pri čemu su potonji iznova imigranti. Naslovni trokut tuge izravno se referira na bore u predjelu između očiju, obrva i korijena nosa, koje označavaju početak starenja i izglednog brzog kraja karijere u modelingu, a neizravno na trodijelnu narativnu kompoziciju filma i erotski trokut koji se uspostavlja u završnom, trećem dijelu.
Film započinje s jednim protagonistom, modelom Carlom (Harris Dickinson, dosad najpoznatiji po glavnoj ulozi prikrivenog geja u američkom nezavisnom hitu "Štakori s plaže" Elize Hittman), a ubrzo mu se na protagonističkoj poziciji pridružuje manekenka i influenserica Yaya (južnoafrička manekenka Charlbi Dean, iznenada preminula nedugo nakon premijere filma), s kojom tvori ljubavni par u kojem je poveznica važnija od ljubavi interes; za nju pogotovo, jer je snažnija u tom odnosu, što ima veze ne samo s njegovom stanovitom naivnošću i nevinošću, nego i s činjenicom da žene u modelingu, baš kao i u porno industriji, u prosjeku zarađuju daleko više od muškaraca. Kad se Carl i Yaya u drugom dijelu narativa nađu na golemoj luksuznoj jahti dolazi do umnažanja broja glavnih likova, pri čemu u prvi plan izbijaju marksistički kapetan broda (odlični Woody Harrelson) i ruski bogataš (još bolji Zlatko Burić), koji će u jednom trenutku voditi vatrometni debatni dijalog o kapitalizmu i socijalizmu, s nizom vickastih dosjetki, među kojima je možda najbolja ova: "Kako prepoznati komunista? To je netko tko čita Marxa i Lenjina. Kako prepoznati antikomunista? To je netko tko razumije Marxa i Lenjina." U trećem dijelu, poslije havarije jahte izazvane napadom pirata, preživjela šačica putnika i članova posade nađe se na (naizgled) pustom otoku, gdje dolazi do radikalnog obrata društvenih pozicija. Na položaj moći dolazi Abigail (Dolly De Leon), sredovječna, fizički neatraktivna filipinska toaletna radnica, jer jedina zna uloviti ribu i zapaliti vatru, i tu poziciju koristi kako bi seksualno eksploatirala Carla koji se s njom, na nekoj razini, i emotivno zbliži, čineći također preživjelu Yayu ljubomornom. Na samom kraju Abigail će biti spremna na sve da opstane na vrhu provizorne zajednice, u iznenada za nju nastalom raju.
"Trokut tuge" film je u kojem je Östlund, barem na prvi pogled, odustao od svake suptilnosti i odlučio publiku bombardirati teškom artiljerijom – od vrlo jasnih i dobro poznatih "jakih" teza o ljudskoj prirodi i društvenim odnosima, ponajprije odnosima moći na više razina, do radikalno grotesknih prizora na tragu Montyja Pythona, ali i tzv. zahodskog humora (masovno povraćanje i proljevi na jahti). Kritičkije, osobito lijevo oko lako će mu zamjeriti banalnost, premda u onome što autor iznosi pred gledatelje ima i proplamsaja lucidnosti, no i kada je banalan, a to je često, Östlund je efektan i zabavan. Suviše je inteligentan čovjek i dostatno darovit režiser da njegovo orkestriranje relativno široke palete likova u ograničenim, ali odlično iskorištenim prostorima ne bi bilo dojmljivo, kao i baratanje općim značenjskim mjestima garniranima dobrodošlim ubodima na račun političke korektnosti. A sam je kraj svojom uznemirujućom turobnošću sjajna točka na i ultimativno groteskne strukture koja cijelo vrijeme proizvodi sugestivnu sintezu razuzdane komike i nelagodnog crnila.
