Najveća atrakcija 22. izdanja Zagreb Film Festivala bila je hrvatska premijera aktualnog dobitnika Zlatnog lava, Almodóvarove "Susjedne sobe", prvog autorova anglofonog ostvarenja. To plemenito, kvalitetom solidno ostvarenje koje kroz međuigru dvije legendarne glumice, Julianne Moore i Tilde Swinton, afirmira prijateljstvo i pravo na eutanaziju (točno dvadeset godina nakon afirmacije istog u filmu "Život je more" Almodóvarova zemljaka Alejandra Amenábara) nije, međutim, najbolje što smo ove godine mogli vidjeti na ZFF-u. Naime, u Glavnom programu dugometražnih igranih filmova (gdje je "Susjedna soba" prikazana izvan konkurencije) tri filma odskočila su svojim kreativnim dosezima – pobjednički belgijsko-švedski "Julie je odlučila šutjeti", od žirija posebno istaknuta litavsko-latvijska "Vikendica" te srpsko-bosanskohercegovački "Za danas toliko".
"Julie je odlučila šutjeti" djelo je Leonarda Van Dijla, premijerno prikazano u programu "Tjedan kritike" festivala u Cannesu. Na neki način Van Dijl se nastavlja na svoj kratki film "Stephanie" iz 2020., također prikazan u Cannesu, gdje je u središtu bila darovita 11-godišnja gimnastičarka, dok u njegovom dugometražnom debiju središnju poziciju zauzima talentirana tinejdžerska tenisačica na pragu proboja u profesionalni rang. Problemska situacija nastaje kad njezin trener biva osumnjičen za seksualno uznemiravanje mlade tenisačice koja je počinila samoubojstvo, te ga vodstvo kluba čija je članica suspendira, a treninge preuzima mlađi trener.
Kroz suradnju s njim Julie će postupno shvatiti koliko sad ima zdraviji odnos i koliko nešto nije bilo u redu u njezinoj interakciji s njegovim prethodnikom, a taj spoznajno-emotivni proces filmski se odvija polako i suptilno, kroz duge, izražajne, nerijetko nekonvencionalno komponirane kadrove, atmosferičnu teksturu slike, krupne planove protagonistkinjina lica i srednje planove njezine figure u treningu i igri. Pritom je zanimljivo da debitantica Tessa Van den Broeck ni licem ni tijelom ne odgovara standardnim poimanjima privlačnosti, a opet njezina (topla) pojavnost s lakoćom osvaja gledateljsku pažnju. Zahtjevna tema psihološki i stilski suvereno je obrađena, te odluka žirija nije iznenađujuća.
Spoznajno-emotivni proces u "Julie je odlučila šutjeti" odvija se suptilno, kroz duge, izražajne, nerijetko nekonvencionalne kadrove, atmosferičnu teksturu slike, krupne planove protagonistkinja lica i srednje planove njezine figure u treningu i igri. Zahtjevna tema suvereno je obrađena, te odluka žirija nije iznenađujuća
"Vikendica" Laurynasa Bareiše oslanja se na, u sferi tzv. art filma, već (pre)dugo popularan stil (vrlo) dugih kadrova snimanih statičnom ili diskretno pomičnom kamerom, no narativno je izuzetno svježe ostvarenje. Priča je to o dvije sestre i njihovim obiteljima koje zajednički provode odmor u njihovoj vikendici na obali jezera, kad se desi dramatična situacija. Ona otprilike po sredini filma pravi rez nakon kojeg slijedi miješanje vremenskih razina, uključujući i povratak na mjesto "reza" ponavljanjem dviju gotovo identičnih scena, pri čemu orijentacija u iznenada uspostavljenoj nelinearnoj kronologiji nije laka, ali je dramaturški i spoznajno uzbudljiva.
Doista, "Vikendica" je vrlo ugodno iznenađenje iz međunarodno slabo poznate kinematografije, a njezin autor Bareiša, nakon što je dugometražnim prvijencem "Hodočasnici" pobijedio u programu "Horizonti" venecijanske Mostre, potvrdio je umjetničku vrsnoću ovim sofomorskim uratkom nagrađenim za najbolju režiju i glumačku ekipu u Locarnu. A kad smo kod tog uglednog festivala, na ovogodišnjem smo ZFF-u u programu "Plus" vidjeli i njegova pobjednika, dobitnika Zlatnog leoparda za najbolji film, također litavski naslov "Toksično" redateljice i scenaristice Saule Bliuvaite, no riječ je o znatno manje dojmljivom ostvarenju.
De facto preuzimajući "postapokaliptični" ambijent i likove vrlo mladih marginalaca iz kultnog filma Lukasa Moodyssona "Lilja zauvijek", Bliuvaite fragmentiranom naracijom prati nastojanja dviju maloljetnica da postanu manekenke, pri čemu povremeno promovira i bizarnosti, što je sve zajedno neke kritičare podsjetilo na ranog Harmonyja Korinea. No dok je Korine bio inaugurator tematiziranja "treš" likova u "treš" ambijentima u kontekstu narativno razbijene strukture prožete nesvakidašnjom naturalističkom poetičnošću, Bliuvaite je (doduše kompetentna) maniristica koja slijedi sad već podulje utabane staze, a bez vidljivijeg poetskog talenta.
No vratimo se središnjem programu i njegovom trećem istaknutom naslovu, "Za danas toliko", drugom dugometražnom radu Marka Đorđevića, autora antologijskog prvijenca "Moj jutarnji smeh". U novom filmu Đorđević se bavi dvojicom braće i sestrom koji zajedno s kćerkicom starijeg brata žive u obiteljskoj kući, a svi su pomalo luckasti, pomalo kao da su izašli iz nekog filma Franka Capre. Neka je to vrsta pučke komedije, ali ne na "balkanski narodski" način, nego znatno sofisticiranije, a i duboko u pozadini krije neugodu koja će se pomalo nepotrebno, ali s druge strane dirljivo razotkriti u završnici uz zvuke divne pjesme Vlade Divljana. Osim na Capru, "Za danas toliko" može djelomično podsjetiti i na (ladanjske) Renoirove filmove s blago ili manje blago pomaknutim likovima, a kad neki film pobuđuje asocijacije na takve svjetske klasike, jasno je da se radi o iznadprosječnom ostvarenju.
Od filmova iz središnjeg programa isticanje zaslužuje i "Stvarna bol", drugi dugometražni rad poznatog glumca Jesseja Eisenberga ("Društvena mreža"). Riječ je o filmu putovanja (iz Amerike u Poljsku, pa onda potonjom zemljom u sklopu "rute Holokausta") u čijem su središtu dvojica bratića židovskog porijekla i različitih, ali komplementarnih karaktera, od kojeg jednog glumi sam Eisenberg, a drugog, živopisnijeg, Kieran Culkin (mlađi brat nekadašnje dječje superzvijezde Macaulaya). Film umješno, kombinacijom zabavnih i ozbiljnih tonova, povezuje intimnu interakciju dvojice bliskih rođaka s općom temom Holokausta, a Eisenberg demonstrira neočekivanu autorsku zrelost, iako glumački previše ostaje u svojoj dobro znanoj maniri.
Zanimljiv je i naslov "Dobro dijete", čedo američke nezavisne produkcije, prikazan u programu "Plus", debi redateljice i scenaristice Indije Donaldson. U izletničko-planinarskom kontekstu ona se bavi međuodnosom troje likova – naslovne tinejdžerice, njezina razvedenog oca i njegova također razvedena najboljeg prijatelja, pri čemu će potonji potpuno promijeniti ton i raspoloženje filma posve neočekivanom (seksualno sugerirajućom) primjedbom djevojci, primjedbom koju njezin otac, čini se, ne shvaća onoliko ozbiljno koliko bi trebalo. Film je to odlične ambijentacije i ritma kojem, međutim, nedorečena, odveć simbolici prepuštena završnica priječi visoke domete, za koje su potencijali postojali.
U međunarodnoj kratkometražnoj konkurenciji pobijedio je "Jelen" mladog tajvanskog autora Ana Chua, ugođajni rad o "slabom" ocu dvojice maloljetnih sinova, koji pokazuje da i drugačiji odnos oca i djece može biti pozitivan, a sve u ambijentu farme za uzgoj jelena, ambijentu koji pruža mogućnosti za poetičnost i produktivnu simboliku. U rijetko kad slabijoj konkurenciji domaćih kratkiša, "Kockicama", žiri je nagradio "Fleku" Sare Alavanić, film koji je svojim zanimanjem za problematične marginalce i sugestivnom stilskom sirovošću na tragu zadnjih radova Saše Poštića. Uz "Jogurt, sok, cigarete" Josipa Lukića, bio je to jedini naslov "Kockica" vrijedan spomena.
