Ovogodišnje, 21. izdanje Zagreb Film Festivala kao najveće atrakcije ponudilo je nove filmove suvremenih klasika Sofije Coppole ("Priscilla"), Radua Judea ("Ne očekuj previše od kraja svijeta") i Christiana Petzolda ("Crveno nebo"), zaslužnog veterana Marca Bellochija ("Otet") te ovogodišnje dobitnice Zlatne palme Justine Triet ("Anatomija pada"). Ipak, kao i uvijek, fokus je bio na glavnom natjecateljskom dugometražnom igranom programu, u kojem konkuriraju autori s prvim ili drugim filmom i u koji su s najvećom reputacijom pristigli "Prošli životi" Celine Song (nominacija za Zlatnog medvjeda i gotovo ultimativni hvalospjevi kritike), "Kako se poseksati" Molly Manning Walker (pobjednik prestižnog kanskog programa "Izvjestan pogled", nominacija za Europsku filmsku nagradu u kategorijama otkrića godine i najbolje glumice), "20.000 vrsta pčela" Estibaliz Urresola Solaguren (nominacija za Zlatnog medvjeda i Srebrni medvjed za najbolju glumicu, nominacija za Europsku filmsku nagradu za otkriće godine) te "Lost Country" Vladimira Perišića (nominacija za Veliku nagradu Tjedna kritike u Cannesu i kanska nagrada za novu glumačku zvijezdu).
"Prošli životi" bave se velikom temom ljubavi u vremenu kroz priču o dvoje Korejaca iz Seoula koji su školske simpatije s 12 godina, da bi ih potom život rastavio seljenjem njezine obitelji u Kanadu. Opet se povezuju 12 godina kasnije putem interneta pa ponovo, njezinom odlukom, prekinu, a još 12 godina poslije napokon se uživo susreću u New Yorku, s tim da je ona sada vjenčana, a on se nedavno razišao sa svojoj djevojkom. Njih su dvoje srodne duše, iako je ona spisateljica a on inženjer, no tu je i onaj treći, suprug, dobar čovjek koji nije zaslužio biti ostavljen zbog svojevrsnog fantoma iz djetinjstva/mladosti. Autorica Song motivski elaborirano, s relativno svježim redateljskim iskoracima vodi film, a puni emocionalni impact postiže u dirljivoj završnici koja "Prošle živote" čini vrijednim usporedbe s dvama legendarnim ljubavnim klasicima: s jedne strane, s "Kratkim susretom" Davida Leana, s druge, s "Raspoloženima za ljubav" Wong Kar-waija, premda ne doseže njihove domete.
Najzanimljiviji film ovogodišnjeg ZFF-a je "Sweet Dreams" Ene Sendijarević, smješten u Indoneziju 1900. godine, u kojem se kroz slučaj jedne proširene nizozemsko-indonežanske obitelji propituju osobni i kolektivni odnosi moći, patrijarhat i kolonijalizam
"20.000 vrsta pčela" u ruralnom se baskijskom ambijentu bavi raskorakom između spola i roda transrodne djevojčice odgajane u liberalnoj obitelji s popustljivom majkom na čelu. Naglasak je na njihovu odnosu, odnosno na majčinom suočavanju s time da zapravo nema sina nekonvencionalnih sklonosti nego transrodnu kćer. Film je narativno podroban i ugođajno dojmljiv, a mala, Srebrnim medvjedom nagrađena Sofía Otero odlična je u glavnoj ulozi. Međutim, što dalje odmiče, sve je didaktičniji te naposljetku plasira i predvidljivu, patetičnu završnicu.
"Lost Country" prvi je dugi film Vladimira Perišića nakon 14 godina i impresivnog debija "Ordinary People". I ovaj put Perišić problematizira vruću temu (u prvijencu se bavio srpskim zločinima nad civilima u Bosni u prošlom ratu), no sada vruću ponajprije za njega samog. Majka mu je, naime, bila ministrica kulture u Miloševićevom režimu devedesetih, dok je on kao vrlo mlad čovjek bio okružen opozicijski nastrojenim prijateljima, zbog čega se našao u zbunjujućoj i frustrirajućoj situaciji. Očito nimalo slučajno, film govori o petnaestogodišnjem dječaku i njegovom odnosu s majkom, glasnogovornicom Miloševićeve vlade u doba beogradskih proturežimskih demonstracija, pri čemu dječakova frustracija prelazi u traumu koja će dobiti radikalno razrješenje. Uvodna ruralna sekvenca ugođajno je impresivna, a i po premještaju radnje u Beograd Perišić dugo vremena čuva snažnu atmosferu ostvarenu zrnatom teksturom fotografije i izvanrednim kompozicijama kadra. Nažalost, što se "Lost Country" dalje razvija, sve više otvara prostor za opća mjesta i "crtanje" značenja, tretirajući uz to natruhe ljubavne priče protagonista i djevojke koja mu se sviđa s razočaravajućom mlakošću i stereotipnim dijaloškim linijama. Film također griješi svaki put kad u Cannesu nagrađenom naturščiku Jovanu Giniću da previše teksta – kao većina naturščika, Ginić je jako dobar kad treba "postojati u kadru", ali užeglumačkim zadacima nije dorastao. Jasna Đuričić kao majka uobičajeno je odlična, a jaku epizodu odigrao je Duško Valentić (Papundek iz "Velog mista") kao djed.
"Kako se poseksati", drugi najbolji film glavnog programa iza "Prošlih života" – a za žiri, koji ga je nagradio Zlatnim kolicima, najbolji – tematizira britanske milenijalce u razuzdanom višednevnom provodu na Kreti. U središtu su tri prijateljice maturantice, od kojih se izdvaja jedina bez seksualnog iskustva i s nešto više senzibilnosti, koja će, što pod pritiskom okoline, što neočekivanim razvojem događaja, napraviti krivi odabir prvog seksualnog partnera. Film Molly Manning Walker nema transcendentni onirički pomak relativno srodnog klasika "Spring Breakers" kultnog Harmonyja Korinea, ali plijeni uvjerljivim dočaravanjem party ugođaja i psihologije mladih likova, osobito protagonistkinje, koju jako dobro utjelovljuje Mia McKenna-Bruce, te njezina nesuđena izbora: blesastog, ali osjećajnog i dobronamjernog dečka (Shaun Thomas). Također, kao lijep ekskurs pamti se sekvenca junakinjina neočekivana provoda s neznancima nakon traume prvog seksualnog iskustva. Iako se "Kako se poseksati" doživljava kao film s agendom (pitanje pristanka na seks i slični trendovski motivi), njegovi su stvarni aduti, kao i svakog vrijednog umjetničkog djela, oblikovni, mada je i značenjski slojevitiji nego što bi se iz dostupnih feminističkih tumačenja dalo zaključiti.
Po doživljaju potpisnika ovog teksta, najzanimljiviji film ovogodišnjeg ZFF-a prikazan je u programu "Ponovno s nama". Riječ je o "Sweet Dreams", drugom dugometražnom ostvarenju nizozemsko-bosanske autorice Ene Sendijarević, koja je debitirala hvaljenim, ali ne odveć kvalitetnim naslovom "Negdje lijepo". U odnosu na njega, novi film, nagrađen u Locarnu i Chicagu, donosi veliki zaokret. Namjesto filma ceste smještenog u Bosnu, dobivamo stilski izrazito artificijelnu, digitalnom teksturom slike i jarkim bojama obilježenu cjelinu smještenu u nizozemsku koloniju Indoneziju 1900. godine, gdje se kroz slučaj jedne proširene nizozemsko-indonežanske obitelji propituju osobni i kolektivni odnosi moći, patrijarhat i kolonijalizam. Sendijarević koristi elemente apsurdizma i jaku, a nenametljivu ironiju, domišljato komponira kadrove i pomiče svoj film u smjeru autora poput Pedra Coste i Alberta Serre, čineći to na vrlo kompetentan način.
ZFF je tradicionalno u programu "Kockice" donio i godišnji izbor iz domaćeg kratkog igranog metra. Pobijedio je David Gašo, mladi sineast koji se u dosadašnjim filmovima pokazao kao zanimljiv autor sklon eksperimentu i provokativnosti, ali ponekad i očitom ugledanju u prestižne/kultne svjetske autore. Njegova pobjednička "Niska trava", stilizirana "studija" paralelnih života djece i odraslih u pseudoidiličnom ambijentu, suvereno je izvedena imitacija poetike Yorgosa Lanthimosa s natruhama "Projekta Florida" Seana Bakera i mogućim asocijacijama na Michaela Hanekea. No koliko god da je suverena, imitacija ostaje imitacijom, a vrijeme kada se otvoreno i samosvjesno imitiranje smatralo avangardnim već je duže vrijeme iza nas. Drugi film iz "Kockica" vrijedan pažnje jest "Ja ću prva" mlade Martine Marasović, njezino najbolje dosadašnje igrano izdanje. Za razliku od Gaše, Marasović se realistički bavi svijetom adolescenata, osobito njihovim erotskim žudnjama, ponudivši odličnu automobilsku seksualnu scenu u intrigantnom dvoplanu te respektabilnu narativnu i stilsku kompaktnost.
ZFF se i ove godine potvrdio kao dobra i potrebna filmska smotra, pogotovo u svjetlu činjenice da je Zagreb ostao bez čak dva od tri art kina. Kao i uvijek, sukladno publici kojoj se dominantno obraća, primarno je bio usmjeren na umjetnički mainstream izbjegavajući ekstravagantnije naslove. Njihova je pojava vjerojatnija na nadolazećem Human Rights Film Festivalu.
