Ovogodišnji pobjednik tradicionalnog ZFF-ova programa "Kockice", posvećenog kratkim hrvatskim igranim uradcima, jest ostvarenje "U šumi" studentice ADU Sare Grgurić, medijski već razvikano kao prvi domaći film s temom korona-krize. Zapravo, korona je tek pokretač radnje koji odvodi mladi žensko-muški par (Lana Meniga i Josip Ledina, oboje zanimljivih, međusobno kontrastnih fizionomija) u Gorski kotar, gdje će postati razvidno da se ona u toj vezi osjeća skučeno, nezadovoljno i naposljetku duboko nesretno. Već sama činjenica da su zbivanja izmještena iz, za hrvatski film, izrazito dominantnih zagrebačkih i dalmatinskih ambijenata u provinciju kontinentalne Hrvatske, tako rijetko zastupljene u našoj kinematografiji, te da svoj prostor dobiva šumovito-jezerska priroda, sama po sebi donosi svježinu. Uz to fotografija Frane Pamića jako je kvalitetna u eksterijerima, a redateljica kreira nekoliko upečatljivih scena, poput djevojačke vožnje biciklom kao izrazom trenutačnog osjećaja slobode, potom sukoba nje i njega na jezeru, zatim pucanja iz zračne puške u kojoj ona na trenutak uzima njega na nišan, te seksualnog odnosa u kojem se njezino lice, na kojem se čita svojevrsni užas nezadovoljstva, prikazuje kroz krovni prozor. Ne bih rekao da je riječ o najboljem filmu ovogodišnjih "Kockica", ali svakako jest o ostvarenju čija autorica pokazuje obećavajuće potencijale.
Posebno priznanje žiri je dao filmu "Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem" Sanje Milardović. Tu je u središtu odnos kćeri i majke koji se zbiva u dobro odabranim riječkim ambijentima, pri čemu je očito da se s majkom nešto čudno događa, po svemu sudeći neuropatološke provenijencije, što će u kćeri pobuditi zatomljene emocije koje kulminiraju u završnoj sceni na šumskom jezeru. Nasuprot prevladavajućoj emocionalnoj rutini, praznini, tuposti ili traumatičnoj napetosti u većini ostalih filmova u konkurenciji, Milardović u završnici nudi duševnu toplinu i to je dobrodošlo razlikovno svojstvo njezina solidnog uratka.
Josip Lukić, najrenomiranije ime ovogodišnjih "Kockica", predstavio se ostvarenjem "Devet mjeseci", trećim dijelom svojevrsne autobiografske "trilogije jada" koju je kreirao kao režiser, scenarist i glumac (druga dva dijela su "Pino" i "Bijeli Božić"). Lukić u "Devet mjeseci" ljetne splitske dane uglavnom provodi gledajući s majkom televiziju te igrajući se i šećući sa svojim mladim psom, a riječ je o tzv. bezdogađajnom filmu atmosfere čija srž leži u prirodnim elementima – psu, granama drveća i vjetru koji grane njiše i struji njihovim listovima. Protagonist je i sam grana na vjetru, samo je pitanje ima li na njemu još lišća; čini se da ima, ali da ih zelenim čini tek mali pas i njegova iskonska nevinost. "Devet mjeseci" suveren je rad autora zrelog za cjelovečernji igrani debi.
Drugo najpoznatije ime ovogodišnjih "Kockica", Filip Mojzeš, radom "Angina pectoris" nastavlja se na moralne preokupacije iz svojih ranijih filmova. Ovaj put riječ je o uglednom kardiokirurgu s "uzornom" obitelji koji se oglušio na poziv u pomoć kupcu kojem je fatalno pozlilo u supermarketu. Narativno-dramaturška ekonomičnost i atmosferičnost glavni su aduti ovog solidnog filma. Kvalitativna solidnost odlika je i "Bepa" debitanta Filipa Antonija Lizatovića, fabularno najsloženijeg ovogodišnjeg naslova "Kockica" što ga dobrodošlo izdvaja iz trenda narativnog minimalizma, a u uprizorenju priče o usamljenom dječaku koji otkriva da novi dečko njegove majke ima njoj nepoznat obiteljski background treba pohvaliti i fotografiju Antonija Pozojevića. Za preostala dva filma, tek donekle kvalitativno korektnu "Sparinu" Petra Vukičevića te pogotovo promašenog "Stanara" Borne Zidarića, nije jasno zašto su uvršteni u program medijski najvidljivije domaće kratkoigrane smotre.
