Jubilarno, dvadeseto izdanje Zagreb Film Festivala, najpopularnije hrvatske filmske manifestacije, obilježila je činjenica da su u glavnom natjecateljskom programu prikazana čak četiri hrvatska filma, što se nikada prije nije dogodilo, pri čemu je posebno i to što su sva četiri dugometražni prvijenci. Od ta četiri filma tri su na ZFF-u imali nacionalne premijere (samo je "Stric" hrvatsku premijeru imao na Pulskom festivalu), dok su sva četiri svjetske premijere imali na evropskim festivalima najviše A kategorije. Odličan je potez ZFF-ove alfe i omege Borisa T. Matića da na taj način posebno istakne očito osobit trenutak hrvatske kinematografije koja se doima jačom nego ikad u proteklih tridesetak godina, tim prije što se čini da bi se taj radikalno uzlazni trend mogao nastaviti (sljedeće godine cjelovečernje igrane prvijence trebali bi snimiti ovogodišnji pobjednik Kockica Josip Lukić i Igor Jelinović koji bi se mogao pojaviti s čak dva duga igrana filma s obzirom na to da je jedan ove godine već snimio gerilski i sada je u postprodukciji, a to su dvojica autora koji su svojim kratkim radovima postali najveće nade hrvatske kinematografije od vremena studentskih dana Hane Jušić, Igora Bezinovića i Sonje Tarokić).
Jako dobar dojam ostavila je i "Garbura" Josipa Žuvana, hrvatski doprinos dječjoj i tinejdžerskoj vizuri koja je dominirala glavnim programom. Priča je to o odnosima dviju sukobljenih susjedskih obitelji čiji su najmlađi članovi najbolji prijatelji
Od četiri domaća filma sa ZFF-a najcjelovitijim se doima "Stric" Andrije Mardešića i Davida Kapca, intrigantna i suvereno izvedena sinteza poetike Michaela Hanekea, odnosno austrijskog hladno-distancirano-bizarnog kina i poetike Yorgosa Lanthimosa, odnosno grčkog čudnog vala, film koji smo u Novostima već dvaput obrađivali, stoga ga ovom prilikom zaobilazimo. Originalniji od "Strica", ali neujednačeniji u izvedbi je "Sigurno mjesto" Jurja Lerotića, obrađen u prošlom broju kao film otvaranja ZFF-a, zato samo podsjetnik da je riječ o dojmljivom spoju tjeskobnog i (crno)humornog ostvarenom u modusu dugih kadrova i kadrova-scena od kojih su neki antologijskih dometa; posebno se to odnosi na završnu scenu i njezino kontrastno toplo kontrapunktiranje prethodećoj joj distanciranoj hladnoći vizure, a ta toplina sadrži začudno blaženog, već samoubijenog protagonista nalik svetom Franji među pticama, s obzirom na to da je na kupalištu okružen dječacima koji izvode lasta-skokove.
Jako dobar dojam ostavila je i "Garbura" Josipa Žuvana, hrvatski doprinos dječjoj i tinejdžerskoj vizuri koja je dominirala glavnim programom. Istini za volju, Žuvanov ostvaraj u priči o odnosima dviju sukobljenih susjedskih obitelji čiji su najmlađi članovi, dvojica dječaka pubertetske dobi, najbolji prijatelji, sadrži niz općih mjesta, ali ti su motivi, kao i cijeli film, realizirani jako životno pa umjesto da nezadovoljno prigovaraju zbog stereotipa, većina će gledatelja cijeniti uvjerljivost prikazanog. Posebno to vrijedi za glumačke izvedbe gotovo cijelog ansambla, prije svih Ivane Roščić kao pomalo infantilne preljubničke majke jednog od dječaka, Asje Jovanović kao uvijek za svađu spremne majke njezina ljubavnika, te dvojicu glumaca-dječaka, obojicu debitanata, Franka Floigla u ulozi krupnijeg ali pasivnijeg dječaka, svojevrsnog polušmokljana koji naposljetku pokazuje i neugodnu stranu psihe, te Maura Ercegovića Gracina, savršeno prirodnog u roli sitnog, ali dominantnog ljepolikog dječaka koji će se na kraju morati suočiti s tim da mu je (bivši) prijatelj uspješniji. "Garburu" odlikuje i rijetka vrlina kada je o hrvatskim filmovima riječ – podrobna naracija što se ne boji gotovo dvosatnog trajanja, i to s punim pravom jer Žuvanov uradak, zahvaljujući ne samo scenariju nego i ritmički sigurnoj režiji, nema praznog hoda.
"Tragovi" poznate montažerke Dubravke Turić, čija su prva dva redateljska (kratkometražna) ostvarenja bila vrlo zapažena ("Belladonna" je igrala na Sundanceu i u Veneciji gdje je i pobijedila, a "Trešnje" u Cannesu), došli su u Zagreb s najmanje razvikanog A festivala, onog u Varšavi (ostala tri naslova premijere su imali na atraktivnijim smotrama – Karlovym Varyma, Locarnu i San Sebastianu). To nije slučajno jer je i redateljičin (samostalni) dugometražni debi najmanje atraktivan od četiri hrvatska filma u glavnom programu ZFF-a, ali to nikako ne znači da ga treba podcijeniti. Upravo suprotno, prevladavajućim svojim dijelom riječ je o filmu rafinirane atmosfere, s protagonistkinjom (doktorica antropologije koja, među ostalim, izučava fenomen mirila) u stanjima samoće i (auto)refleksije (pogotovo nakon što je izgubila oca, posljednjeg preostalog srodnika), ostvarenju koje djelomično itekako može podsjetiti na okvirni dio Babajina "Izgubljenog zavičaja" i na "Kuću na pijesku" Ivana Martinca, dakle na klasike hrvatske kinematografije koji u njoj uglavnom nisu imali nastavljače. Glavni problem "Tragova" jest to što ta dominantna atmosfera (znatnim dijelom izvire i iz jako dobrog tretmana prostora, pa noćni Zagreb gotovo postaje drugi glavni lik filma) nije i ultimativna, nego se remeti nepotrebnim prizorima protagonističinih banalnih druženja s banalnim prijateljicama (u svrhu dobrodošlog kontrapunktiranja prevladavajućoj sugestiji meditativnosti dovoljne bi bile kratke scene opuštenog druženja s kolegicama s posla, dok je uvođenje prijateljice galeristice samo dalo priliku Lani Barić za još jednu manirističku izvedbu te pokazalo glumačke slabosti Marije Škaričić u glavnoj ulozi, s obzirom na to da je u tim dijaloškim trenucima osjetno slabija nego kad se oslanja isključivo na tzv. tjelesnu glumu). Dodatni su pak problem nepotrebna podcrtavanja, poput činjenice da je protagonističin brat (ljubitelj strip junaka Zagora, što se također previše naglašava, a možda ima neke ludičke veze s time da se relativno kratak ali bitan dio radnje zbiva u Zagori) umro i ostavio iza sebe prazninu, ili prečesto korištenje stihova slavne Eliotove "Ljubavne pjesme J. Alfreda Prufrocka" koje autorica postavlja kao lajtmotiv, iako bi efektnije bilo da su korišteni oskudnije. Za film bi bilo bolje i da je intenzivirana misterioznost znakova koji okružuju junakinju te da je planinska udolina u Zagori, kamo ju je prijatelj iz djetinjstva doveo da joj pokaže zemlju koju je naslijedila od oca, dobila neki svoj poseban prostor u cjelini djela. Zapravo, "Tragovi" su trebali biti radikalniji rad u smislu eksperimentiranja narativno-stilskim sastavnicama (dobar je primjer pseudodokumentarac o mirilima, dojmljiv segment filma), ali Dubravka Turić nije se odvažila odlučnije ići u tom smjeru, iako joj je scenaristički suradnik bio itekako radikalni strip-umjetnik, ili bi bolje bilo reći strip-slikar Danijel Žeželj. Njezin film tako ostaje solidan rad vrijedan respekta, ali prilično udaljen od ispunjenja svih svojih potencijala.
