Pred nama je 20. izdanje Zagreb Film Festivala. O tome što taj međunarodni festival ove godine donosi razgovarali smo s Borisom T. Matićem, njegovim osnivačem i direktorom.
Jeste li zadovoljni dosad postignutim?
I zadovoljan i ponosan i sretan. Kada smo započinjali ovu našu avanturu s prikazivanjem debitantskih filmova, zagrebačkoj publici nepoznatih redateljica i redatelja, ni slutili nismo da će nas ona, mediji, autorice i autori tako lijepo prihvatiti. Radosnih trenutaka je bilo bezbroj, ali sve se na kraju svodi na osmijehe autora koji su u prepunom kinu prikazali svoj film, osmijehe publike koja je iz mraka kino dvorane izašla zadovoljna i osmijehe ekipe festivala koja nakon zatvaranja bude sretna jer je još jedan iznijela na leđima. I izazova je bilo puno, a najveći su se dogodili u protekle tri godine. Prvo, kada smo protjerani iz kina Europa i drugo, kada nas je kao i sve druge u normalnom radu onemogućila pandemija. No i te smo izazove prevladali.
Po čemu je ovogodišnje, jubilarno izdanje ZFF-a posebno?
Uz rekordan broj domaćih naslova u Glavnom programu osobitost je povratak u kina bez ograničenja, pregršt premijernih filmskih poslastica koje očekuju publiku u pet zagrebačkih dvorana i povratak gostiju festivala. Teško mogu govoriti o nekoj zajedničkoj niti vodilji u 115 filmova koje ćemo prikazati, ali mogu istaknuti da se u Glavnom programu određeni broj filmova bavi odrastanjem, što mi se čini prigodnim za naš jubilej.
Od ukupno 11 naslova u dugometražnoj konkurenciji čak četiri su hrvatska. Reklo bi se da su domaći autori u zadnje vrijeme u usponu...
U posljednja četiri mjeseca hrvatska je kinematografija dobila priličan broj nagrada za filmove koji su sudjelovali ili će sudjelovati na europskim A festivalima. To se dosad u našoj kinematografiji nije dogodilo. Sva četiri filma koja su taj uspjeh ostvarila radovi su debitanata i natjecat će se za nagradu ZFF-a Zlatna kolica – "Sigurno mjesto" Jurja Lerotića, "Stric" Andrije Mardešića i Davida Kapca, "Garbura" Josipa Žuvana i "Tragovi" Dubravke Turić. Svi spomenuti autori koji nas, hrvatske filmaše, čine ponosnima na neki su način vezani uz ZFF. Juraj je pobjednik našeg nacionalnog programa Kockice, "Stric" i "Garbura" su razvijani u okviru ZFF radionice Moj prvi scenarij, a Dubravku smo pratili od njenih redateljskih početaka jer smo njene kratke filmove za koje je osvajala prestižne nagrade u svijetu predstavljali domaćoj publici. Usuđujemo se vjerovati da smo kroz naše djelovanje bili mali kotačić koji je pomogao njihovoj silnoj energiji da naprave ta hvalevrijedna filmska ostvarenja. Producentima i samim autorima zahvaljujemo što su to na neki način prepoznali pa su svoje hrvatske, odnosno zagrebačke premijere odlučili imati na našem festivalu.
Kojim su filmovima ove godine zastupljeni autori iz regije?
U dugometražnoj selekciji Glavnog programa osim četiri hrvatska naslova nemamo nijedan film iz regije. U kratkometražnoj prikazujemo film "I tako je završilo ljeto" slovenskog redatelja Matjaža Ivanišina, inače dobitnika Zlatnih kolica za dokumentarac "Putnik Karpo". U programu Ponovno s nama prikazat ćemo dvije hrvatske koprodukcije autora čije smo prve filmove prikazivali na ZFF-u. To su makedonski film Teone Strugar Mitevske "Najsretniji čovjek na svijetu" i "Praznik rada" bosanskohercegovačkog redatelja i miljenika zagrebačke publike Pjera Žalice, čijim smo filmom "Gori vatra" otvorili prvi ZFF davne 2003.
Na festivalu će biti gomila odličnih filmova od kojih su mnogi već negdje nagrađeni. Koje biste dugometražne naslove izdvojili?
Rado bih izdvojio filmove koje publika neće imati priliku vidjeti izvan ZFF-a. To su pakistanski crowd pleaser "Joyland" koji dolazi s nagradama iz Cannesa, nevjerojatno vizualno raskošan i fenomenalno režiran ukrajinski "Klondike" koji je osvojio bezbroj nagrada uključujući i one na Sundanceu, u Berlinu i Sarajevu, te prelijepi irski film "Tiha djevojka" za koji jamčim da će publiku dirnuti do suza. Ta tri naslova su i nacionalni kandidati za nagradu Oscar.
Kako ocjenjujete radove nove generacije hrvatskih filmaša i sve veći udio žena među njima?
Nacionalni program kratkog filma Kockice već se profilirao kao najznačajnija platforma za nove hrvatske autorice i autore. I svake godine filmova je sve više i sve su bolji. Također, rekao bi da su baš Kockice možda najbolje nagovještavale tu važnu promjenu u domaćoj kinematografiji, a to je značajna prisutnost žena među autorima igranih filmova. Što se ostatka programa tiče, u potrazi za dobrim filmovima nismo nikada radili razliku između muškog i ženskog autorstva, i vjerujem da o tome svjedoči cijeli niz autorica koje su predstavljene u devetnaest godina.
Jeste li zadovoljni i aktualnom razinom programa Industrija, odnosno suradnjom s drugim festivalima?
Industrija kao platforma za edukaciju i umrežavanje filmskih stručnjaka u regiji iz godine u godinu dobiva sve veći značaj na našem festivalu i to je sigurno jedan od pravaca u kojem će se on razvijati. Tu tvrdnju dokazuje i dosad najveći broj filmaša koji će u Zagreb doći baš na događanja unutar tog dijela festivala pretežno namijenjenog profesionalcima. Mreža festivala je odličan projekt koji okuplja pet festivala iz regije i odaziv na programe koje zajednički organiziramo je izvrstan, s hrvatskim uredom Media deska uspješno surađujemo već niz godina, a njegova voditeljica Martina Petrović svake nas godine ugodno iznenadi nekim novim događanjem.
Koliko ste zadovoljni suradnjom sa sadašnjim gradskim vlastima?
Jedina suradnja s gradskim vlastima je ona koju ostvarujemo kao korisnici sredstava Javnog poziva za predlaganje programa javnih potreba u kulturi, kao i mnoge druge zagrebačke kulturne manifestacije. Što se tiče kina SC-a u kojem smo imali prva izdanja ZFF-a, ono je ostalo nepromijenjeno otkad smo prije 13 godina otišli iz njega. Ono pripada Sveučilištu, a ne Gradu i nadam se da će se obnovom iskoristiti njegov puni potencijal.
Kako po vama radi Kino mreža koja okuplja nezavisna kina u Hrvatskoj?
Kino mreža je nastala i našim zalaganjem dok smo vodili kino Europa i tada je otvorila prijeko potreban kanal za distribuciju domaćih i svjetskih nezavisnih naslova te u potpunosti opravdala svoje postojanje. Kolegama koji vode kina koja su dio te mreže sve zahvale za trud i angažman da mreža opstane i razvija se. Zanimljivo, broj gradova s novootvorenim nezavisnim kinima u stalnom je porastu, a Zagreb koji je s kinom Europa bio pokretač te mreže trenutno takvo kino nema. Želim naglasiti da ovdje govorimo o predstavljanju suvremenog filma jer su zagrebačka kina Tuškanac i Kinoteka prvenstveno posvećena kinotečnom programu. Što se tiče planova za ponovno otvaranje kina Europa, o tome ne znam gotovo ništa. Bio sam u lipnju prisutan na sastanku oko budućnosti tog kina i svjedočio sam dvadesetominutnom hvalospjevu o njegovom značaju od 2008. do 2019., a da se pritom nijednom nije spomenulo tko je taj značaj kinu dao. Moram priznati da me taj narativ prilično uznemirio. Pa nije kino Europa zgrada s 500 crvenih stolica gdje su programi padali s neba. ZFF i ljudi s imenom i prezimenom vodili su kino i 2016. dobili nagradu Europa Cinemas za najbolji program. No taj mi je sastanak barem otvorio oči da nitko ne računa s našim znanjem i iskustvom stečenim u 11 godina uspješnog vođenja kina. Kino Europa je potrebno Zagrebu i nadam se da će odgovorni pronaći način kako da ga opet otvore. Nadam se da će promisliti i o odluci bivšeg beskrupuloznog gradonačelnika da kinom upravlja gradska ustanova, što je vjerojatno najneisplativiji model, koji su i sami kritizirali prije dvije godine, naročito kada znamo da od kraja 2019. nekolicina ljudi dobiva plaću za rad u kinu koje je zatvoreno.
