Koronavirusno online izdanje Zagreb Film Festivala proteklo je dobro, s nekoliko atrakcija na kakve nas je festival navikao (novi filmovi uglednih autora poput Xaviera Dolana, Christiana Petzolda, Radua Judea, vrući naslovi iz tzv. regije poput prvog igranog filma nakon dugo godina Pjera Žalice), a glavni natjecateljski program, uobičajeno za ZFF, sadržavao je niz solidnih ostvarenja uz jedan izuzetan iskorak, srećom prepoznat od žirija i nagrađen Zlatnim kolicima za najbolji film. Riječ je o "Oazi", većinskoj srpskoj produkciji Ivana Ikića i, uz Judeova "Velika slova", najintrigantnijem i najsvježijem ostvarenju prikazanom na festivalu.
Ivan Ikić debitirao je u dugom igranom metru 2014. "Varvarima", sugestivnim realističkim prikazom egzistencijalnog beznađa u kontekstu provincijske navijačke subkulture, filmom kojim je navijestio značajan potencijal, ove godine potvrđen "Oazom". Riječ je o doista nesvakidašnjem projektu – priči o ljubavnom trokutu dvije djevojke i mladića u domu za mlade ljude s intelektualnim poteškoćama, pri čemu protagoniste glume stvarne osobe s mentalnim problemima. Ikić to navješćuje maestralno postavljenim arhivskim prologom starim nekih pola stoljeća, u kojem se pokazuje život mladih s mentalnom retardacijom u nedavno otvorenom domu, i koji završava verbalnom sugestijom da su štićenici te ustanove svjesni toga da su snimani za potrebe reportaže. Ikić potom iz prošlosnog dokumentarnog (obilježenog i drugačijim, užim okvirom slike) prelazi u sadašnje fikcijsko, koje je međutim također obilježeno dokumentarnim jer, rečeno je, glumci su stvarne osobe s intelektualnim poteškoćama, no svakako svjesne da glume u fikciji. Taj tzv. doku-dramski pristup s protagonistima izdvojenima od društvene dominante načelno je srodan kreativnom načelu koje je na ovim prostorima afirmirao Želimir Žilnik, no u konkretnoj izvedbi više asocira na jednu struju američkog nezavisnog filma i dalekoistočnog arta.
U programu "Ponovno s nama" publika je kao najbolji film istaknula "Terezu37" Danila Šerbedžije i Lane Barić – ona je kao glumica i dalje odlična, štoviše Tereza joj je vjerojatno uloga dosadašnje karijere, ali kao scenaristica daleko je slabija
Film je podijeljen u tri narativno sukcesivna poglavlja, u svakom je u središtu jedan od protagonista (u prvom Marija koju utjelovljuje Marija Novakov, u drugom Dragana koju utjelovljuje Tijana Marković, u trećem Robert kojeg utjelovljuje Valentino Zenuni), tempo radnje je spor, preferiraju se dulji, horizontalno komponirani kadrovi "filmske" teksture slike i diskretno naglašenog kolorita (odlična fotografija Miloša Jaćimovića, snimatelja "Tilva Roša" Nikole Ležaića i "Varvara", dok je umješni montažer bio Dragan von Petrović koji je potpisao "Mater" Jure Pavlovića), te se maksimalno izbjegava bilo kakvo "pumpanje" drame. Potonje će nekim gledateljima film učiniti previše "ravnim", međutim takva je koncepcija sukladna realističkim težnjama suptilno protkanima poetičnošću i posvećena građenju atmosfere, ali i što je moguće reljefnijem ocrtavanju karaktera, individualizaciji svakog od njih, što je autoru itekako pošlo od ruke. Podosta toga ne prikazujući, puštajući da emotivni sloj izroni nenametljivo, iz pozadine, da sve teče svojim prirodnim ritmom, Ikić uspijeva naposljetku impresionirati i pobuditi u gledateljima emocionalni angažman, a zanimljivo je da vrhunac bliskosti između Marije i Roberta (Dragana će se pokazati viškom) neće biti (neprikazani) seksualni odnos, nego međusobno rezanje vena na rukama, tj. erotsko će se najintimnijim pokazati kroz potencijalno smrtonosno. A da bi do toga došlo, štićenici doma moraju izigrati svoje profesionalne skrbnike (prikazani prilično nenaklonjeno) koji se prema njima odnose pokroviteljski manipulativno, da bi na kraju ispali intelektualno i emocionalno nedorasli (fina epizoda Gorana Bogdana kao glavnog odgajatelja). Doista, "Oaza" je opravdala priznanje za najbolji film programa "Dani autora" ovogodišnjeg festivala u Veneciji.
Za vrijeme trajanja ZFF-a stigla je vijest da je bosanskohercegovački uradak "Pun mjesec", također iz glavnog festivalskog programa, nominiran za Europsku filmsku nagradu u kategoriji najboljeg debija. Radi se o ostvarenju Nermina Hamzagića koje se u cijelosti događa u jednoj noći, najvećim dijelom u sarajevskoj policijskoj stanici. Glavni lik je inspektor frustriran time što mora odraditi dežurstvo iako mu se supruga, u rizičnoj životnoj dobi, porađa, a dodatne tenzije proizlaze iz njegova nepristajanja da zažmiri na korumpiranost svojih kolega, pri čemu je njegova moralna stamenost dovedena u pitanje jer i sam se koristio "crnim fondom" za financiranje umjetne oplodnje. Za razliku od pomalo zenovske smirenosti "Oaze", "Pun mjesec" je od onih filmova koji kipte tenzičnošću, u kojima se dosta galami ili škrguće zubima, a sve vrvi najopćenitijim mjestima društvene kritike. No dok je scenarij opterećen stereotipima, Hamzagićeva režija je puno solidnija, lakoćom održava ritam u vremenski i prostorno strogo ograničenom kontekstu. Također, Alban Ukaj vrlo je solidan u glavnoj ulozi, dobro nijansirajući različite strane svog karaktera, pa cjelina na kraju doseže do kvalitativne korektnosti.
U programu "Ponovno s nama" nagradu je dodjeljivala publika i ona je kao najbolji film istaknula "Terezu37" Danila Šerbedžije i Lane Barić, iako su u konkurenciji bili i "Velika slova" Radua Judea te "Matthias i Maxime" Xaviera Dolana, no za masovniji ukus to su očito prezahtjevni naslovi. "Tereza37" ponovno je, kao u Puli, pretpostavljena Pavlovićevoj "Materi", što nije iznenađenje jer je komunikativniji film, ali sada i povratničkom igranom ostvarenju "Koncentriši se, baba" Pjera Žalice. To bi se možda manje očekivalo jer je potonji naslov zabavna komedija s ponešto gorčine, što šira publika obično voli, no moguće je i ona od povratničkog rada autora snažnih filmova "Gori vatra" i "Kod amidže Idriza" očekivala daleko više od lako gledljive, ali površne i ideološki stereotipne alegorije o raspadu Jugoslavije.
O "Terezi37" bit će prilike opsežnije pisati kad dođe na redovni kinorepertoar, a ovom prilikom tek toliko da je Barić kao glumica i dalje odlična, štoviše Tereza joj je vjerojatno uloga dosadašnje karijere, međutim kao scenaristica daleko je slabija. Problemi s motivacijom njezina i nekih drugih likova veliki su (posebno bode oči out of blue scena silovanja), kritika patrijarhata o kojoj se naveliko priča u intervjuima u samom je filmu jedva vidljiva, a o onome o čemu se u njemu zapravo radi – svojevrsnoj studiji psihički pomaknute osobe – izvan filma se šuti. Najkraće: dobro, ali precijenjeno.
