Nakon "testamentarnog" prethodnog filma "Tuga i slava", kojim je de facto tematizirao i rezimirao vlastitu redateljsku karijeru u trenutku kad je napunio sedamdesetu godinu života, Pedro Almodóvar u novom je ostvarenju "Paralelne majke" odlučio prekoračiti granicu koja dosad kao da ga nije previše zanimala, tj. zagrabiti u korito eksplicitne političnosti. Daleko od toga da niz njegovih ranijih filmova nije bio itekako političan, uostalom karijeru je započeo sedamdesetih kao jedan od prvaka antifrankističkog kontrakulturnog pokreta La movida, no uvijek je bila riječ o implicitnom tretmanu političkog. "Paralelne majke" njegov je prvi potpuno otvoreno politički film, ali naposljetku sklopljen na začuđujuće nevješt način.
Priča se prvo bavi zbližavanjem dvoje sredovječnih ljudi još uvijek atraktivnog izgleda – fotografkinje Janis (Penélope Cruz) i forenzičkog antropologa Artura (Israel Elejalde). Janisina molba Arturu da joj pomogne oko pronalaženja grobnice i ekshumacije ostataka žrtava frankističkog terora, među kojima je i njezin djed, čini se gotovo tek izgovorom da se erotski poveže s privlačnim muškarcem, što se očekivano i desi. Međutim nakon kratkog prizora strastvenog snošaja slijedi narativno-dramaturški rez, i priča zaokrene u sasvim drugom smjeru, prema tematizaciji ženskog prijateljstva temeljenog na međusobnoj solidarnosti u vrijeme boravka u rodilištu. Naime, nakon vremenskog skoka gledatelji saznaju da su Janis i Arturo začeli dijete, ali da nisu postali ljubavni/bračni par jer on nije mogao napustiti svoju teško bolesnu suprugu, što je Janis dostojanstveno prihvatila te odlučila nastaviti tradiciju samohranih majki svoje majke i bake. U rodilištu upoznaje maloljetnu trudnicu Anu (Milena Smit), no nakon što obje rode i vrate se kućama, njihovo zbližavanje učinit će se kao jednokratna epizoda. No, onda opet slijedi zaokret te se i Ana i Arturo ponovo nađu u Janisinu intimnom (erotskom) svemiru – Ana joj postaje erotska partnerica, ali ni prema Arturu, koji je došao vidjeti svoju kćerkicu, Janis nije ravnodušna. I onda, kada se prepoznatljivo almodovarovsko narativno meandriranje trebalo okruniti jednako prepoznatljivom almodovarovskom složenošću i prepletenošću odnosa najistaknutijih likova (pored spomenutih, tu su još Anina atraktivna majka s glumačkim aspiracijama, Teresa, u izvedbi Aitane Sánchez-Gijón te Janisina poslodavka i, čini se, erotski joj sklona prijateljica Elena u izvedbi Rossy de Palme), ponovo slijedi nagli rez. No, ovoga puta iza njega ne dolazi neki plodonosan obrat, nego se kompletna jezgra intimnih prijateljsko-erotsko-obiteljskih odnosa odmiče u stranu da bi Almodóvar u središte stavio dotad tek ovlaš naznačen motiv političke prošlosti koja se ne smije zaboraviti, odnosno reafirmaciju žrtava fašističkih falangista. Potonje samo po sebi, naravno, nije sporno, ali u dotadašnji kontekst filma upada kao slika koja s dotadašnjim slijedom gotovo da nema nikakve veze. Zanimljivo jest da su ponovo trudna Janis, Ana, Arturo i "njihova" kćerkica naposljetku postali neka vrsta proširene (queer?) obitelji, međutim taj motiv u svojoj potpunoj nerazrađenosti ostaje potisnut, jer autoru je bilo važnije da na samom kraju istupi s eksplicitnim političkim angažmanom, nažalost krnjim, stereotipnim i patetičnim, umjetnički promašenim.
"Paralelne majke" imaju dobro poznat almodovarovski dizajnerski touch, raspoloženu glumačku ekipu te lijepu lezbijsku erotsku scenu između Janis i Ane, posve neočekivanu za Penélope Cruz u ovom stadiju njezine karijere i životne dobi (nije naime nimalo uobičajeno da glumica tako visokog statusa i tih godina pokaže takvu smjelost, tim prije što u današnje vrijeme, zajedno s autorom tradicionalno sklonim erotskim provokacijama i subverzijama, riskira moguće optužbe za "pedofiliju" jer opći s rubno maloljetnim likom), ali sve to ne može anulirati dojam zbrzanog, proizvoljno zaključenog projekta kakvom se ne bismo nadali od autora Almodóvarova ranga.
