Treba li žrtvi bezuvjetno vjerovati ako se predstavlja kao žrtva, izgleda kao žrtva i sve upućuje na to da jest žrtva? S tim pitanjem na umu, malo poznati scenarist i režiser JT Mollner krenuo je u avanturu kreacije i realizacije svog drugog dugometražnog filma "Smrtonosni susret" (izvornik "Strange Darling" poetičniji je i semantički bolje odgovara filmskom sadržaju), s očitom namjerom da #MeToo pokretu baci rukavicu u lice. Učinio je to na način raritetan u aktualnoj kinematografiji, izazvao velik interes kritičara, kontroverze, ali i većinsku podršku, doduše prije svega zbog vješte izvedbe, ne zbog ideoloških provokacija.
"Smrtonosni susret" i njegov autor mnogo duguju Quentinu Tarantinu. Radnja filma tarantinovski je ispričana kroz nekronološki poredana poglavlja, glavni načelni orijentiri horori su iz 1970-ih, osobito u prikazu enormnog (seksualnog) nasilja nesuzdržani kultni naslovi kao "Zadnja kuća nalijevo" Wesa Cravena i "Teksaški masakr motornom pilom" Tobea Hoopera. Navedeni uzori također imaju veze s Tarantinom kojem su sedamdesete omiljeno filmsko razdoblje, a tarantinovsko je i korištenje pjesama kojima se komentiraju filmska zbivanja ili jednostavno boji atmosfera, kao i posezanje za dugo zaboravljenim, a nekad prestižnim glumačkim imenima – u ovom slučaju Barbare Hershey i Eda Begleyja Jr.-a u istaknutim sporednim rolama. Redateljski stil izrazite retoričnosti također može uputiti na Tarantina, ali i na njegova omiljena sineasta Briana De Palmu, a ima u Mollnerovu filmu i natruha Davida Lyncha, kroz profantastični "bljeskoviti" motiv viđenja čovjeka kao đavla ili demona. Da sve bude u skladu s retro pristupom, intertekstualnošću i pastišizacijom, film je, opet tarantinovski, snimljen analogno, na 35-milimetrarskoj vrpci, a direktor fotografije bio je ni više ni manje nego nekoć istaknuti glumac Giovanni Ribisi, kojem je to dugometražni snimateljski debi, i bome prilično fascinantan.
Iako obilato posuđuje, Mollner je nesumnjivo samosvojan autor, pritom darovit, no istovremeno i nekako "tanak", bliži ranom Cravenu i ranom Hooperu i njihovoj niskobudžetnoj kombinaciji eksploatacijskog i politički provokativnog (potonje kod njih u backgroundu, kod njega eksplicitno), nego visoko samosvjesnom i estetski intenzivno ambicioznom Tarantinu, bez obzira na to što su se potonjem znale zalomiti adolescentske regresije. Mollner odlično barata složenom i nepredvidivom naracijom i stilski je uzbudljiv, ali ne lišava se ni eksploatacijskog dodira kroz mamljenje gledatelja seksom, koji se u "konkretnom" smislu zapravo nikad ne dogodi, te namjerom da šokira nasiljem.
Ipak, u središtu mu je polemika s #MeToo pokretom. Najkraće rečeno, a da se ne otkrije previše, na pitanje postavljeno u prvoj rečenici ovog teksta njegov je odgovor negativan, ali nije jednodimenzionalan. Naime, to što se otkrije da žrtva nije žrtva nipošto ne znači da je naizgledni zločinac nevin i pravedan – ipak je prije svega riječ o odnosu dvoje mentalno pomaknutih pojedinaca (tumače ih sjajna Willa Fitzgerald i solidni Kyle Gallner), koji s jedne strane reprezentiraju rodne karakteristike bliže patrijarhalnom nego feminističkom viđenju, ali s druge reprezentiraju i sebe upravo kao pojedince koji izlaze iz okvira kolektivističkog rodnog shvaćanja. To bi trebalo imati na umu prije nego što se film i njegov autor otpišu kao (mizogini) promicatelji rodnih stereotipa, tim prije što barataju s gotovo jednakim brojem ženskih i muških žrtava, i što pravdu na kraju izvrši žena. Uglavnom, što god mislili o njemu, "Smrtonosni susret" intrigantno je ostvarenje na kakvo se danas doista vrlo rijetko nailazi.
