The Cure: Songs of The Lost World (Polydor)
Prvi album The Curea nakon šesnaest godina pauze dočekan je s općim oduševljenjem rijetko rezerviranim za pozna ostvarenja veteranskih bendova. Pomalo je to paradoksalno s obzirom na to da se Ben Cardew u svom osvrtu za Pitchfork manje-više logično zapitao jesu li The Cure ikad bili mladi. Prelistavanje diskografije daje precizan, iako zapravo nelinearan odgovor – ponekad. Postoje dva glavna moda u kojima Robert Smith i družina funkcioniraju.
Prvi je onaj pop benda koji melodijom i ushitom skriva melankoliju, a drugi je onaj koji tu melankoliju bez ustezanja dovodi do ruba očaja. "Songs of The Lost World" spada u potonju kategoriju te baš kao i "Disintegration", vjerojatno definitivni album njihove diskografije, zna kad se treba pomaknuti od ruba ponora pretvarajući spore posmrtne marševe poput "And Nothing is Forever" u prkosno afirmativne himne. Osjećaj finalnosti i beskraja naglašen u filigranskim aranžmanima gitara, klavijatura i gudača pažljivo je estetiziran i dodatno naglašen neprekidnim kontrapunktom gotovo industrijskog tretmana ritam sekcije, čime se postiže dojam nesvakidašnje, ali i vrlo žilave i opipljive životnosti.
Xiu Xiu: 13" Frank Beltrame Italian Stiletto with Bison Horn Grips (Polyvinyl)
Četrnaesti studijski album eksperimentalnog pop benda Xiu Xiu nazvan je pak po specifičnoj vrsti talijanskog bodeža. Naslov namjerno sugerira spoj elegancije i opasnosti te usput odražava instrumentalnu i tekstualnu estetiku. Kao i obično, sirovi, sablasni vokali Jamieja Stewarta isporučuju duboko osobne tekstove, a ono što se razlikuje od albuma do albuma su omjeri miješanja neoklasičnih, industrial, post punk i avangardnih zvukova s pop strukturama. Također, tematika albuma prigodno je rastrgana između egzistencijalnih preokupacija i snolikih apstraktnih vizija.
Novi član benda, iskusni perkusionist David Kendrick donio je ritmičku ustrajnost kakva je izostajala u novijim radovima benda. Uparena s delikatnim aranžmanskim rješenjima neupitno podsjeća na njihov dvadeset godina star treći album "Fabulous Muscles", koji ih je i predstavio kao kreativnu silu u svijetu avant popa. Atmosfera neprekidno na rubu emocionalne erupcije naravno nije za svakog, no "13"" potvrđuje da i nakon više od dvadeset godina djelovanja kreativni kaos Xiu Xiua najbolje funkcionira kad je pažljivo upakiran u ekonomične doze podjednako bučnog, abrazivnog, ali i paradoksalno melodičnog popa.
Buñuel: Mansuetude (Overdrive records)
Četvrti album američko-talijanskog noise rock benda Buñuel ujedno je prvi od raspada art rock benda Oxbow koji je vokalist Eugene S. Robinson predvodio više od tri desetljeća. Taj naizgled usputni podatak objašnjava zašto nakon tri albuma funkcionalnog, ali ne pretjerano ambicioznog noise rocka "Mansuetude" zvuči kao značajno stilsko širenje za bend koji je dosad bilo primjerenije nazivati projektom. Album ne samo da intenzivira dosadašnji noise rock/avant metal izričaj, već ga obogaćuje mračnom kabaretskom atmosferom recentnijih ostvarenja nekadašnjeg Robinsonovog "glavnog" benda.
Osim toga, naslov albuma koji dolazi od iskrivljenog latinskog izraza za "blagost", kao i nesputana, divlja vokalna izvedba usredotočena na tekstove prepune toka svijesti odaju i Robinsonovu drugu karijeru, onu novinara i pisca sklonog polemici i nazubljenim, iskričavim mišljenjima. U tom smislu "Mansuetude" predstavlja labavi narativ prepun noir atmosfere i preispitivanja pojmova poput "muškosti" ili "agresije", no uvijek lišen agresivne želje za dokazivanjem koja se obično inherentno veže uz takve poduhvate.
