Nedavno objavljena knjižica u izdanju naklade Što čitaš?, koja donosi tekst Oscara Wildea "Duša čovjeka u socijalizmu", po mnogočemu je neobično štivo. Uzmimo za početak dvije neobičnosti. Prva je vezana za nastanak knjige. Prijevod je sačinio Staniša N. Kostić i to kao ratni zarobljenik u logoru Osnabrück 1943. godine. Tamo je kao politički aktivan zarobljenik knjigu našao u paketu Crvenog križa, u koji je netko stavio izvornik na engleskom jeziku. Prijevod je javno pročitan 15. listopada 1943. na sastanku s namjerom da potakne diskusiju u logoru, kako među politički aktivnim zarobljenicima, tako i među onim "neutralnima", koje bi se tekstom moglo pridobiti za socijalističku stvar. Tekst je objavljen u rukopisu, ali s naslovnicom i predgovorom Borisa S. Vukovića, umnožen u 25 primjeraka i korišten za daljnje diskusije. Od svih je sačuvan samo onaj prvi, originalni, dok su ostali nestali u premještanjima zarobljenika. Tekst nije u potpunosti odgovarao partijskoj liniji, ali je ipak preveden i distribuiran jer je procijenjeno da će i od njega biti koristi. Naglašena je važnost da ga se dodatno interpretira i stavi u prihvatljiv okvir. A tekst je po svojoj prirodi anarhičan i antiautoritaran, što je pripisano i opravdano sklonošću autora koji je prvenstveno ipak umjetnik i pisac. I tu se otkriva druga neobičnost, a ona se tiče same prirode teksta koji je poetska kritika privatnog vlasništva, države, vlasti, porodice, pa čak i demokracije kao moći većine nad manjinom. Ima tu i kritike javnog mnijenja, umjetničkih ukusa i sličnog, a kao lajtmotiv provlači se teza o važnosti individualizma kao temelja dobrog kolektiva. Pritom se individualizam istovremeno slavi i kritizira u svojim povijesnim oblicima, kada je mogao nastupiti samo kao iskrivljen i na temelju nepravednog društva za sve i kao privilegija za odabrane. Nade se polažu u jedan budući, zdravi, veseli i konstruktivni individualizam, ne kao sebičnost, već naprotiv kao uvjet za pravu i neiskvarenu društvenost. Jer, kaže Wilde "Prošlost je bez važnosti. Sadašnjost je bez važnosti. Budućnost je ona, kojom se moramo baviti." A zašto? Pa zato što je prošlost ono što čovjek nije trebao biti, a sadašnjost ono što ne bi trebao biti. Umjetnici su budućnost. To je ono što oni jesu.
Ali u budućem društvu svijet se neće promijeniti samo za umjetnike, nego za sve ljude. Doći će do promjene u ljudskoj prirodi, jer je samo promjena stalna. Tako pisac mašta o velikim skladištima energije za svaki grad i za svaku kuću. Tu će energiju čovjek pretvarati u toplinu, svjetlo ili kretanje, već prema svojim potrebama. Pisac se pita je li to Utopija i odmah sam odgovara: "Karta svijeta, na kojoj ne bi bilo Utopije, ne zaslužuje ni jednog pogleda, jer je na njoj izostavljena ona zornija, na koju se čovječanstvo uvijek iskrcava. Pa kad se čovječanstvo tamo iskrca, stane se obazirati oko sebe, te kad ugleda neku bolju zemlju, razapinje jedra. Napredak je ostvarenje Utopija."
Ovaj spis najpoznatiji je po uvodnoj rečenici, koja liči na aforizme koje je Wilde volio. Tu se u formi prividnog paradoksa socijalizam definira kao "novi egoizam". Točnije, "Glavna korist, koja bi proizašla od uvođenja socijalizma, nesumnjivo je činjenica, da bi nas socijalizam oslobodio one prljave potrebe življenja za druge, koja u sadašnjim prilikama tako teško pritišće gotovo svakoga. U stvari jedva itko uspijeva da tome izbjegne."
Dosad su se od toga uspjeli sačuvati samo veliki pojedinci, pa Wilde navodi učenjaka Darwina, pjesnika Keatsa, kritičara Renana i umjetnika Flauberta. A na drugim mjestima još neke druge velike ličnosti. Sve one uspjele su se usamiti, očuvati izvan dohvata bučnih zahtjeva drugih, a sve to na neusporedivu i trajnu korist cijeloga svijeta. To su, međutim, izuzeci. Velika većina ljudi uništava svoje živote nezdravim i pretjeranim ne egoizmom, nego baš altruizmom. A na to su prisiljeni. Pomaganje siromašnima ne ukida osnove društva u kojem siromaštvo ne bi postojalo, pa sentimentalizam i lijekovi raznih filantropa ne liječe bolest, nego je samo produžuju. "Njihovo je liječenje uistinu dio te bolesti." Najgori su robovlasnici oni koji su ljubazni prema svojim robovima, jer na taj način onemogućavaju da užas toga sustava shvate oni koji su od njega trpjeli. Dobrotvornost stvara mnogo grijeha. Pisac to govori i na ovaj način: "Nemoralno je iskorištavati privatnu svojinu, da se ublaže strašna zla, koja proizlaze otud, što postoji privatna svojina. To je u isto vrijeme nemoralno i nepošteno."
Pod socijalizmom će sve to biti izmijenjeno: "Neće više biti ljudi, koji će živjeti u smrdljivim jamama i smrdljivim dronjcima, koji će uzgajati nezdravu i izgladnjelu djecu usred nemogućih i potpuno odvratnih okolnosti." Osim toga socijalizam će sam po sebi imati vrijednost naprosto zbog toga što će voditi k individualizmu. "Socijalizam, komunizam, ili kako ga god tko nazvao, obnovit će društvo pretvaranjem privatnog vlasništva u javno dobro i zamjenjivanjem konkurencije sa suradnjom do potpuno pravilnog stanja naskroz zdravog organizma i osigurati materijalno blagostanje svakom članu zajednice." A što ako socijalizam bude autoritativan? Tu pisac anarhistički korigira marksizam svoga vremena: "Ako budu postojale vlade, naoružane ekonomskom snagom, kao što su ove danas političkom snagom; ako, jednom riječju, budemo morali imati i tiraniju industrije, tada će položaj čovjeka biti gori nego prije."
Individualizam koji je nastao pod uvjetima privatnog vlasništva nije "one nježne i divne vrsti", a siromasi ako i nemaju kulture ipak imaju mnoge druge vrline. Privatno vlasništvo, misli Wilde, često jako demoralizira, ono je neprilično: "Vlasništvo ne samo da ima dužnosti, nego ima toliko dužnosti, da ono vlasnicima u znatnoj mjeri i dosađuje. Ono uključuje beskrajne zahtjeve prema vlasniku, beskrajno nadziranje poslova, beskrajne neprilike." Tu je dakle još jedan paradoks: interes je i samih bogataša da se oslobode vlasništva. A siromašnih? Oni su nekada pokorni, a drugi put nezadovoljni i to ih humanizira: "Neposlušnost je u očima čovjeka, koji je čitao povijest, prava čovječja vrlina. Neposlušnošću je postignut napredak, neposlušnošću i buntom." Ono što se danas naziva kriminalom i oštro kažnjava, za pisca je vrsta samoobrane siromašnih: "Sigurnije je moliti nego krasti, ali otmjenije je krasti nego moliti." U socijalizmu će podjednako nestati većina zločina, naročito onih protiv imovine, kao i većina kažnjavanja, Pa i sad – u 19. stoljeću –vidljivo je da blaže kažnjavanje daje bolje rezultate i smanjuje zločinstva, od surovog. Što onda reći o suvremenom trendu u mnogim kapitalističkim zemljama da se zločini sve teže kažnjavaju, a abolicionizam proganja? Socijalizam, piše Wilde otvoreno, razara porodični život: "Ukidanjem privatnog vlasništva mora iščeznuti brak u svom sadašnjem obliku. To pripada programu. Individualizam to prihvaća i proširuje. On pretvara ukidanje zakonskih ograničenja u oblik slobode, koji će pomoći potpunom razvoju ličnosti i učiniti ljubav između muža i žene još divnijom, ljepšom i plemenitijom. Krist je to znao."
Umjetnici, a naročito inovatori, što su svi veliki umjetnici svoga vremena, uvijek idu protiv javnog mnijenja koje je nazadno i puno predrasuda. Wilde nema dobro mišljenje o javnosti, kao ni o njenoj rasudnoj snazi. Uostalom on i za demokraciju kaže da je ugnjetavanje naroda od naroda za narod. Svaka vlast, pa i ona naroda, upravo je nedostojna, anarhistički je zaključak pisca.
Ne moramo biti tvrdi dogmatici, pa ni komunisti iz koncentracijskog logora koji su Wildeovo djelo preveli, distribuirali i diskutirali – bilo bi zanimljivo znati kako, no iz ovog izdanja to nije moguće – pa da se ne složimo sa svim piščevim pogledima. Uostalom vrijednost ovoga rada nije u znanstvenoj egzaktnosti ili upotrebljivosti za neku povijest marksizma, a i u povijesti anarhizma ima osebujno mjesto. Vrijednost je u uzletu imaginacije, originalnosti teza i provokativnom duhu što ga tekst pobuđuje. Uostalom, koliko ljevičarskih djela znate koja žele biti materijalistička, a istovremeno se ne odriču pojma duše?
