Jacques Tardi & Leo Malet: Nestor Burma – Omnibus 1. i 2. (Bookglobe; Zagreb, 2018./2020.)
Suvremeni strip izrazito cijeni scenarističku ili, još bolje, punu autorsku izvornost, dok su adaptacije književnih ili, rjeđe, filmskih djela, nekoć razmjerno česte, danas relativno ili vrlo rijetke. Međutim, pojedini su živući autori/ce upravo u književnoj adaptaciji uvidjeli prostor za originalni medijski eksperiment. Među njima je i veliki Francuz Jacques Tardi (r. 1946.), danas već dobro poznat hrvatskoj publici, čije kultne stripove objavljuju Fibra ("Ipak i ovdje", sa scenaristom Jean-Claudeom Forestom, 2012.) i Bookglobe ("Neobične pustolovine Adéle Blanc-Sec", serijal o detektivki u međuratnom Parizu, s kojim se autor isprva pročuo sredinom 70-ih te serijal o privatnom detektivu Nestoru Burmi, kojim je nastavio "žariti i paliti" svjetskom strip-scenom 80-ih). Potonji serijal jest niz adaptacija kriminalističkih roto-romana pisca Lea Maleta, koji je stvorio arhetipski lik distinktivno francuskog nekadašnjeg anarhista-revolucionara, bivšeg policajca i doživotnog privatnog njuškala, prije strip-adaptacije, znakovito, prilično nepoznatog izvan granica svog jezika. S Nestorom Burmom Tardi je potpuno premostio lažne razlike među "visokom" i "niskom" kulturom te je, komunicirajući s Maletovim predlošcima, stvorio bogat svijet stripa koji dojam pulpa potencira samo na razini dizajna, dok se iz table u tablu pred čitateljima rastvaraju političke intrige i zavjere okupiranog i poslijeratnog grada Pariza, među čijim osebujnim stanovnicima nižih društvenih klasa nekonvencionalni detektiv pliva kao riba u vodi i pritom razotkriva klimave temelje tamošnjeg građanskog, ne samo tadašnjeg društvenog uređenja. Strip-krimić pun stila, koji ne krije manjak sadržaja!
Tomaž Lavrič: Evropa (adaptacija teksta: Vladimir Tadić; Fibra; Zagreb, 2009.)
Ostanimo zasad pri kriminalističkom žanru. Nakon što je Tomaž Lavrič (r. 1964.), na razini Europe najpoznatiji slovenski strip-autor, stekao čitateljstvo šire od svoje zemlje francuskim izdanjem sjajnih i potresnih "Bosanskih basni" (1997.), napisao je i nacrtao još uvjerljiviji strip "Evropa", priču na tada još uzavrelu temu preživljavanja jugoslavenskih poratnih izbjeglica diljem Starog kontinenta, temu koja danas više nije aktualna na način koji je bila nekoć, ali su u međuvremenu, ne baš tako daleko na svijetu, došli novi ratovi i nove izbjeglice. Današnje iskustvo čitanja "Evrope" i dalje je dobro pogođen podsjetnik, u strip-mediju, na stanje koje, što se kaže, dlaku mijenja, al' ćud nikada – činjenicu da su regijom gdje živimo od pamtivijeka prolazili, prolaze i prolazit će izbjeglice ili migranti što redom kucaju na vrata privilegirane zajednice koja je, poslužimo li se još jednom narodnom, nit' luk jela nit' luk mirisala. Lavrič je tipičnu priču o gangsterskom paru (Srbin Žile i Makedonac Cigla) koji se potuca od nemila do nedraga na putu za nigdje (od niotkuda) učinio jedinstvenom snagom svog talenta da riječju i slikom stvara životne likove od krvi i mesa, pa mada se od većine čitateljica i čitatelja ne očekuje da se poistovjećuju s krimosima, svatko kome je neki od naših jezika materinji a rođen je prije rata, prepoznat će ipak u njima i ponešto od sebe. I zbog toga se autoru treba nakloniti.
Christian Lacroix Lax: Orao bez kandži (prijevod: Ema Pongrašić; Fibra; Zagreb, 2013.)
Francusko-belgijsko strip-izdavaštvo dovoljno je veliko i razgranato da ima prostora za raznorazne žanrovske hibride, pa bi se tako Laxov "Orao bez kandži" (izvorno objavljen kod Dupuisa 2005.) mogao okrstiti svojevrsnim sportskim trilerom s početka 20. stoljeća. Priča je to o bivšem vojniku koji je to bio prije svjetskih ratova, momku nesklonom uklapanju u uobičajene tokove (malo)građanske devetnaestostoljetne svakodnevnice i odlučnom da kao novopečeni biciklist sudjeluje i pobijedi na Tour-de-Franceu, što bi možda bilo i lako reći i ostvariti da pri jednom planinskom usponu naš junak ne doživi strašnu nesreću – zbog ozeblina ostane bez svih nožnih prstiju. Hoće li ga to spriječiti u njegovom naumu? Je li nezaobilazan sastojak priče i velika, prava ljubav? Zvuči li sve to skupa više "holivudski" nego "stripovski"? Moguće, no priče "veće od života" i postoje zato što potreba za njima nikada ne nestaje. Velika priča "Orla bez kandži" takva je od početka do kraja.
