Chat Pile: Cool World (The Flenser)
Agresivnija gitarska glazba često u sebi ima dozu eskapizma, bijega u fantastično i natprirodno ili naprosto preuveličano. U tome naravno nema ništa inherentno loše, no povremeno je osvježavajuće kad se pojave bendovi koji intenzivna stilska sredstva koriste u oprečne, gotovo dokumentarističke svrhe. Chat Pile, noise rock kvartet iz Oklahome primjer su takvog benda. Njihov prvijenac "God's Country" iz 2022. oslikao je nimalo glamurozne probleme Srednje Amerike poput beskućništva, ovisnosti o opijatima i raznih vrsta usputnog, svakodnevnog nasilja. Dvije godine kasnije, uspjeh albuma je bio takav da su članovi benda uspjeli dati otkaze na svojim redovnim poslovima i krenuti na ozbiljniju turneju.
Na albumu "Cool World" teme su podjednako mračne i beznadne, ali perspektiva više nije lokalna. Nižu se tekstovi o genocidu, voajerističkoj prirodi suvremene tehnologije, usamljenosti i nemogućnosti formiranja emotivnih odnosa. Sve te teme Chat Pile uspijevaju ogrnuti u ruho svojevrsne neposredne lumpen-avangarde. Utjecaji raznih majstora disonantne ritmičnosti, bilo da se radi o industrijskoj distorziji bendova Big Black i Godflesh, dinamičnom poigravanju Jesus Lizarda ili groove inovacijama Helmeta i Korna, destilirani su u višeslojni primalni krik, elegiju za vječno umirući, ali nikad posve mrtav svijet.
Uniform: American Standard (Sacred Bones)
"American Standard", peti samostalni album njujorškog industrial metal benda okupljenog oko kreativnog partnerstva vokalista Michaela Berdana i multiinstrumentalista Bena Greenberga, tematski je jedinstveno ostvarenje u svijetu glazbe često oslonjene na najbanalnije izraze maskuliniteta. Berdan veći dio albuma, a ponajviše naslovnu pjesmu, na koju otpada većina minutaže, tematski orijentira oko svoje borbe s bulimijom.
U vrlo direktnom intervjuu za Quietus Berdan rekao je kako "ove pjesme govore o cjeloživotnom tjeranju na povraćanje, lažima koje govorim samome sebi, kao i stvarnosti onoga što je bulimia nervosa učinila mom umu, tijelu i osobnom odnosima". Bend ovu tematiku pretvara u neprekidno mutirajući koloplet zvukova unutar kojih se našlo mjesta i za tračke ekstatičnog, melodičnog optimizma nalik na kasniju fazu Swansa, ali i kinetičke udare po kojima je bend otprije poznat. "American Standard" nije lako slušanje, no namjera mu je bila prenijeti zvučnim sredstvima osjećaj mržnje prema vlastitom tijelu, i u tome je Uniform tijekom ovih tridesetak minuta itekako uspio.
Kijamet: Dok je daha (Samizdat)
Zagrebački hardcore kvartet Kijamet također ne skriva izvore inspiracije. Na njihovom Bandcampu ispod albuma se nalaze linkovi s literaturom koja je inspirirala album, odnosno tekstovima Silvije Federici, Marka Fishera, Davida Graebera i Waltera Benjamina. Ako ste i ovlaš upoznati s radom spomenutih autora, onda vas antikapitalistički, feministički i anarhistički ton albuma pretjerano ne iznenađuje. Članovi Kijameta su isticanjem literature zapravo sebi omogućili da složenu tematiku pretoče u direktne pjesme bez rizika da ih se proglasi parolašima.
"Of Flying Cars" tako primjerice krije jednostavnu poruku: "Naše su svjetove/ Rušile, pljačkale/ Otele, smlavile/ Ruke nevidljive", no prevladavajuća atmosfera, bez obzira na urgentnost svirke i stihova, nikad ne prelazi u očaj, pesimizam i pasivnost, a nigdje to nije očitije nego u stihovima odjavne, ujedno i naslovne pjesme: "Još se čuje odjek sna/ Dok je daha, nade je". Spoj sirovog, neskriveno pankerski orijentiranog naboja i promišljenog društvenog aktivizma čini se logičnom prizmom tzv. nezavisne glazbe. No u svijetu zatrovanom neprekidnim bujicama najrazličitijih regresivnih tendencija, takva ideja je rjeđa i radikalnija nego što se na prvu može činiti.
