Tropicalia je bila kratkotrajan, ali izuzetno utjecajan kulturni pokret započet 1968. godine u Brazilu, kada su pozornost nacije privukli glazbenici iz grada Salvadora u sjeveroistočnoj pokrajini Bahia poput Caetana Velosa, Gilberta Gila, Gal Coste i Toma Zéa, koji su, emigriravši u São Paulo, počeli surađivati s tamošnjom avangardnom glazbenom scenom na čijem je čelu bio psihodelični rock bend Os Mutantes.
Taj savez između glazbenika iz Bahije, primarnog mjesta afro-brazilske kulture, i iz São Paula, najvećeg, najindustrijaliziranijeg brazilskog grada, pokazao se kao moćna kombinacija i imao je trajan utjecaj na brazilsku popularnu glazbu i druge sfere umjetnosti. Tropicalia je kao glazbeni žanr bila fuzija psihodeličnog rocka i popa, folk i art rocka, eksperimentalne produkcije i brazilskih stilova poput sambe i bossa nove, često s orkestralnim aranžmanima, glasnim električnim gitarama i disonancama bliskih jazzu, a tekstovi su mahom donosili lijevo orijentiranu apstraktnu poeziju.
Hibrid više stilova
Tropicalia je bila i kritika neuspjeha ranijih političkih i kulturnih projekata koji su nastojali transformirati Brazil u egalitarnu i ekonomski suverenu naciju, kao i radosno, iako često i ironično, slavljenje brazilske kulture. Tropikalisti su se namjerno pozivali na stereotipne prikaze Brazila kao tropskog raja samo kako bi ih potkopali fokusiranjem na političko nasilje, represiju i općeprisutnu bijedu.
Tropicalia je bila ironična aproprijacija službenih predstavljanja Brazila; hibrid različitih stilova, i novih i starih, brazilskih i međunarodnih; svojevrsno ponovno iščitavanje tradicije brazilske popularne pjesme u svjetlu međunarodne pop glazbe i avangardnog eksperimentiranja; demontiranje binarnosti između visokog i niskog, tradicionalnog i modernog, elitnog i populističkog, "domaćeg" i stranog. Tropikalisti su kritizirali određene oblike kulturnog nacionalizma, uključujući konzervativni patriotizam režima, ali i antiimperijalizam lijeve opozicije (potonji su tropikalistima zamjerili njihovo entuzijastično prihvaćanje američke i britanske pop kulture).
Tropikalisti su se pozivali na rad pjesnika Oswalda de Andradea "Kanibalistički manifest" iz 1928., koji predlaže model za kritičko ''proždiranje'' (selektivno upijanje) kulturnih priljeva (proizvoda, tehnologija…) iz inozemstva. Prema tom modelu strane kulture ne bi trebalo ni servilno oponašati ni ksenofobično odbacivati, nego ih jednostavno "požderati" za potrebe razrade autonomnog kulturnog projekta u Brazilu.
Četrdeset godina kasnije, Caetano Veloso će tvrditi da je tropicalia oblik "neokanibalizma" relevantan za kulturni kontekst šezdesetih te da je "ideja kulturnog kanibalizma pristajala nama, tropikalistima, kao salivena. 'Proždirali' smo Beatlese i Jimija Hendrixa". Možda najbolji primjeri vrste ironičnog "kanibaliziranja" koje je bilo tipično za tropicaliju mogu se čuti na snimkama Os Mutantesa, koji su crpili inspiraciju iz psihodeličnog rocka, blues-rocka, Beatlesa, bossa nove, francuskog i talijanskog popa, latino glazbe i niza brazilskih stilova.
Kritika nacionalizma
Mnogi Brazilci povezivali su rock s američkim kulturnim imperijalizmom i zagovarali brazilsku popularnu glazbu (Música Popular Brasileira ili MPB) kao najprikladniji glazbeni izraz brazilskog modernizma. Za mnoge intelektualce koji su odrasli uz bossa novu, rock 'n' roll se činio relativno nesofisticiranim. Smatrali su brazilske rockere patetičnim i zavedenim imitatorima pod utjecajem američke kulturne hegemonije.
Dok su mnogi umjetnici u MPB taboru smatrali brazilske rock bendove aberacijom, pa čak i izdajom nacionalne kulture, Caetano Veloso prihvatio je rock glazbu kao izraz urbanog moderniteta. Baš kao što su izumitelji bossa nove kreativno "prekrojili" jazz, mladi glazbenici mogli su apsorbirati i transformirati rock. Veloso 1967.godine izjavljuje da odbija "folklorizirati nerazvijenost", odbacuje preskriptivne formule za proizvodnju "autentične" nacionalne kulture i zagovara kozmopolitizam i modernizam.
Tropikalisti kritiziraju nacionalistički etos, nazvan brasilidade, pod kojim su rasne i društvene razlike bile obuhvaćene jedinstvenim konceptom nacionalne kulture temeljene na mestiçagemu i ''rasnoj demokraciji'' u kojoj su razlike između kolonizatora i koloniziranih navodno prevaziđene, a rasnih antagonizama nema – naravno, to funkcionira samo u teoriji.
Godine 1964. desničarski vojni režim preuzima vlast; do 1968. civilno društvo udružuje se u opoziciji režimu. Ideologija vojnog režima podrazumijevala je patriotizam, tradicionalno katoličanstvo, zagovaranje patrijarhalnih obiteljskih vrijednosti i snažnog antikomunizma. Najhitnije pitanje za režim neposredno nakon državnog udara bilo je potiskivanje radikalne ljevice i demobilizacija s njom povezanih društvenih i kulturnih pokreta.
U ožujku 1967. tvrdolinijaši unutar vojske pod vodstvom novog predsjednika Artura da Costa e Silve preuzeli su kontrolu nad vladom. Krajem lipnja 1968. široki sektori civilnog društva, uključujući studente, profesore, umjetnike, svećenstvo i radnike sudjelovali su u masovnim demonstracijama poznatim kao "Passeata dos cem mil" ("Marš sto tisuća") u središtu Rio de Janeira. U maršu su učestvovale neke od ključnih ličnosti glazbene scene – bili su tu Gilberto Gil, Veloso, Chico Buarque, Edu Lobo, Paulinho da Viola, Milton Nascimento… Marš je prošao bez incidenata, ali je vlada odmah reagirala zabranom daljnjih javnih prosvjeda.
Jedna od najvećih legendi tropicalije, Caetano Veloso, tvrdio je da su se tropikalisti potajno divili antirežimskim militantnim gerilskim organizacijama, premda ih zbog cenzure i represije nisu mogli otvoreno i eksplicitno slaviti u svojim pjesmama
Jedna od najvećih legendi tropicalije, Caetano Veloso, tvrdio je da su se tropikalisti potajno divili antirežimskim militantnim gerilskim organizacijama, premda ih zbog cenzure i represije nisu mogli otvoreno i eksplicitno slaviti u svojim pjesmama; te su reference stoga implicitne, skrivene, suptilne, poput Caetanove posvete Ché Guevari u sjajnoj "Soy loco por tí, América", koja smješta Brazil u kontekst antiimperijalističke borbe i poziva na latinoameričku solidarnost.
Radikalni optimizam
Šezdesete su započele radikalnim i optimističnim eksperimentima u političkoj mobilizaciji i kulturnom aktivizmu koje je podupirala lijeva populistička vlada, a završile su konsolidacijom tvrdog autoritarizma, marginalizacijom lijevih i umjerenih političara te brutalnim gušenjem opozicijskih pokreta. Ubrzo nakon proglašenja Petog institucionalnog zakona u prosincu 1968, koji je režimu omogućio daljnje suzbijanje svih opozicijskih aktivnosti, Veloso i Gilberto Gil uhapšeni su i potom protjerani u London. Nakon povratka, bivši vođe tropikalističkog pokreta slavljeni su kao ikone brazilske kontrakulture. Veloso 1972. objavljuje svoje, mnogi smatraju, remek-djelo – album "Transa".
U posttropikalijskom razdoblju ranih sedamdesetih majstor političke kritike bio je Chico Buarque, čiju su prosvjednu sambu ''Apesar de você'' ("Usprkos vama") cenzori začudo prvotno odobrili. Pod krinkom žalopojke odbačenog ljubavnika, stihovi su očito bili usmjereni na vojni režim: ''Vi ste izmislili tugu / sada imajte pristojnosti da je odmislite (…) Usprkos tebi, sutra će biti novi dan''. Njegov album "Construção" iz 1971. bezvremensko je remek-djelo u kojemu je usavršeno sve ono što publika najviše voli kod brazilskog zvuka – sofisticiranost, toplina, poetičnost, tropski ritmovi, društvena osviještenost…
Te nove stilizacije bossa nove u kombinaciji sa sambom, ne bez utjecaja tropicalije, razvile su se u MPB-u. Uz Buarquea, vrijedi izdvojiti fantastičnog kantautora Miltona Nascimenta koji je kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih nanizao barem pet sjajnih albuma, a vrhunac je dosegao suradnjom s Lô Borgesom 1972.godine na jednom od najboljih albuma svih vremena, "Clube de Esquina" – dragulju sofisticiranog, psihodeličnog MPB-a prepunog savršenih pop himni. Tu je i legendarni Jorge Ben, afro-brazilski kantautor iz Rio de Janeira, koji je ranih šezdesetih skovao jedinstveni zvuk miješajući bossa novu, sambu i R&B, a u svojim se pjesmama eksplicitno referirao na afro-brazilsku povijest i suvremeni život u favelama, pod dubokim utjecajem američke soul glazbe i njenog etosa rasnog ponosa i kolektivne borbe.
Tropikalistički projekt istovremeno je kritizirao i vojnu vladu i nacionalni projekt brazilske ljevice (točnije, progresivnu verziju modernističkog diskursa o nacionalnom identitetu, brasilidade). Dvosmislena pozicija tropikalista dovela je do neobične situacije u kojoj ih je ljevica žestoko kritizirala, a vojni režim ih je progonio kao subverzivne. U svom propitivanju populističkog nacionalizma, angažmanu u masovnoj kulturi i komentarima potrošačkog društva te prihvaćanju pop estetike i ikonografije kiča, tropicalia je bila i svojevrsna manifestacija postmodernizma.
