U ponedjeljak, 14. prosinca obilježena je 25. obljetnica potpisivanja Daytonskog sporazuma. U nedjelju 20. prosinca u Mostaru se po prvi puta od 2008. održavaju lokalni izbori, omogućeni sporazumom lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića i SDA-a Bakira Izetbegovića postignutim ovog lipnja uz zapadno posredovanje. Tim povodima razgovaramo s njemačkim analitičarem, suradnikom think-thanka Vijeće za demokratizacijske politike (DPC) Bodom Weberom koji se Balkanom, a naročito Bosnom i Hercegovinom, kao i balkanskom politikom Europske unije bavi desetljećima. Nedavno je u sarajevskom dnevnom listu Oslobođenje upozorio da dogovor Čovića i Izetbegovića cementira etničku podjelu Mostara.- Predstavnici EU, Sjedinjenih Država i Velike Britanije ovim su prljavim dealom, o čijim detaljima će DPC krajem tjedna objaviti moju studiju, potpuno prekinuli 25-godišnje napore usmjerene ka reintegraciji Mostara i nadilaženju etničke podjele. U to su uložena ogromna sredstva, a i HDZ i SDA su svojevremeno prihvatili cilj ujedinjenja grada. Međutim, prelaskom iz "dejtonske" u takozvanu "briselsku" fazu, politika zapada prema BiH pod vodstvom EU ostaje bez ikakve strategije. Došlo je do nazadovanja svega što su postigle prethodne reforme, vratio se sistem etnopolitičke vladavine zasnovan na potpirivanju strahova i patronaži, odnosno korupciji i klijentelizmu. U Mostaru je riječ o pokušaju da se pronađe rješenje za odluku Ustavnog suda BiH iz 2010. kojom je način izbora polovine vijećnika u Gradsko vijeće proglašen diskriminatornim jer je iz gradskih izbornih jedinica biran isti broj vijećnika unatoč uvelike različitom broju stanovnika, te zato što su stanovnici bivše centralne zone isključeni iz tog glasovanja. Problem se spominje i u mišljenju Europske komisije za BiH, a u oktobru 2019. Evropski sud za ljudska prava (ECHR) proglasio je BiH odgovornom za kršenje Konvencije o ljudskim pravima zbog uskraćivanja prava na izbore. U ove pregovore međunarodni su predstavnici ušli bez ikakvih principa, s ciljem da se dođe do ikakvog sporazuma koji bi makar formalno ispoštovao uslove Ustavnog suda i omogućio da se građanima nakon 12 godina vrati pravo glasa. Drugo, po prvi puta u pregovore nisu uključene sve relevantne političke stranke, nego samo dvije od ukupno devet. Treće, sporazum je set tri različita dokumenta – riječ je o amandmanu na Izborni zakon, novom Statutu Mostara i političkom sporazumu o načelima reforme izbornog sustava BiH. Posljednja dva dokumenta su HDZ i SDA ispregovarali bez ikakvog učešča zapadnih pregovarača.
Novi Statut zapravo je amandman na prethodni Statut iz 2004. Njime se de facto vraća podjela Mostara na šest gradskih opština koje su postojale sa statutom iz 1996.. Opštine su bile rezultat etničkog čišćenja te su se pokazale kao instrument podjele grada na zapad pod kontrolom HDZ-a i istok pod kontrolom SDA-a. Sada ih se, u kombinaciji najgoreg iz dosadašnjih rješenja, vraća u poluformalnom obliku takozvanih gradskih područja. Ta se tijela neće izgrađivati kao službene opštine, ali će se na njih s centralnog gradskog nivoa prebaciti veliki dio ovlasti. Nadzirat će urbano planiranje, raspolagati prihodima od dodjele gradskih zemljišta i imati pravo veta u odnosu na sve dokumente za urbanističko planiranje centralnih institucija. Upakovalo se mnogo toga što nema veze s uslovima Ustavnog suda i mišljenjem EK. Putem gradskih područja vraća se etnoteritorijalna podjela, a HDZ i SDA kontrolirat će sve poluge vlasti i resurse te tako održati sistem patronaže.
Zarobljavanje države
Što je bila motivacija da se nakon dugo godina sklopi ovaj sporazum?
HDZ i SDA su prilično dobro i bez izbora surađivali na kontroli resursa. Svake godine bi HDZ-ov gradonačelnik Ljubo Bešlić i šef gradskih finansija Izet Šahović supotpisali gradski budžet. Međutim, s jedne strane imamo povećani pritisak zapada zbog presude ECHR-a. S druge strane stoji interes obje stranke za podjelom grada, kao i nešto što je javna tajna, a to je demografski razvoj. U čitavoj BiH uslijed destruktivnih socioekonomskih posljedica vladajućih politika imamo masovnu emigraciju, zbog koje je u Mostaru ratom proizvedena statistička dominacija Hrvata nestala. Procjene kažu da danas u gradu živi od pet do deset tisuća više Bošnjaka nego Hrvata, iako biračke liste to ne registriraju. Time je onemogućen cilj HDZ-a da preko demografske većine dominira Mostarom. Zato je HDZ prešao na opciju podjele, kako bi zacementirao svoju vlast na zapadu te uz pravo veta i "zaštite prava konstitutivnih naroda" podijelio kontrolu nad centralnim institucijama sa SDA. U SDA su svjesni da imaju demografsku većinu, ali dok je Gradsko vijeće bilo blokirano nisu ništa mogli uraditi. Sada mogu kontrolisati svoju polovinu grada, a naročito su im važna neizgrađena zemljišta na jugoistoku. Inače, junskim je sporazumom povećan – i to na 22 od ukupno 35 - broj vijećnika koji se biraju iz gradskih područja, a na štetu onih koji se biraju iz centralne liste čitavog grada, što nema nikakve veze sa odlukom Ustavnog suda. Unatoč demografskom razvoju, 13 vijećnika bira se sa zapada, a samo devet s istoka Mostara. SDA na tu formulu sigurno ne bi pristala da je centar moći ostao na Gradskom vijeću.
Novim statutom se de facto vraća podjela Mostara na šest gradskih opština koje su postojale sa statutom iz 1996., a pokazale su se kao instrument podjele grada na zapad pod kontrolom HDZ-a i istok pod kontrolom SDA-a
Hrvatske stranke prevođene HDZ-om inzistiraju na izmjenama čitavog izbornog sustava BiH, kako bi se spriječilo da hrvatski član predsjedništva ponovo bude, poput Željka Komšića, izabran bošnjačkim glasovima?
Međunarodna zajednica je poslije znatnih reformskih uspjeha BiH od 2005. prepustila samoj sebi. Političke su stranke dejtonski sporazum potom koristile u skladu s njegovom biti, odnosno kao institucionalno sredstvo za politiku sijanja međuetničkog straha zarad zarobljavanja države i kontrole resursa. Sistem je savršeno funcionisao sve do kobne odluke SDP-a da za hrvatskog člana predsjedništva kandidira Komšića. Sam izbor kandidata uz dio bošnjačkih glasova bio je potpuno legalan. Ali taj potez je ugrožavao istinski koncept iza dejtonske ustavne strukture, a to nije ravnopravnost konstitutivnost naroda, nego zapravo ravnopravnost "konstitutivnih stranaka", to jest vladavina dominantnih etničkih stranaka unutar svakog naroda. Na isti način na koji je vladao Savez komunista – jer je koncept konstitutivnih naroda, to se danas zaboravlja, ili namjerno zataškava, proizvod iz kuhinje Titovog ideologa socijalističke nacionalne politike Edvarda Kadelja. Na prvim višestranačkim izborima 1990. etničke stranke su koncept očistile od socijalističke tradicije i prisvojile u vlastite svrhe. Međutim, SDP je taj korak učinio bez ikakve strategije i cilja. Član užeg vodstva SDP-a rekao mi je svojevremeno da je jedini razlog bio "zato što smo mogli". Time su Čoviću i HDZ-u dali pokriće za zamjenu teza, po kojoj nije ugrožen položaj HDZ-a, nego ravnopravnost Hrvata. Kako zapad i bošnjački milje ne prihvaćaju treći entitet, HDZ je poveo desetogodišnju i do sada neuspješnu bitku za uspostavu trećeg entiteta na stražnja vrata kroz takozvanu izbornu reformu, odnosno putem daljnje etnoteritorijalizacije izbornog sustava. Ti su zahtjevi vođeni terminologijom "ravnopravnosti naroda" i "legitimnog političkog predstavljanja". Oba su pojma legitimirana trećim dokumentom iz mostarskog sporazuma, što je opasan presedan i ustupak EU, SAD-a i SDA zahtjevima HDZ-a za trećim entitetom. To je potpuna negacija svih dosadašnjih zapadnih politika, a ujedno i velika opasnost za budućnost BiH i za interese tamošnjih Hrvata, što hrvatska javnost nikad nije razumjela.
Propast gradskih službi
Zašto je ideja trećeg entiteta destruktivna za bosansko-hercegovačke Hrvate?
Čitava rasprava o ravnopravnosti konstitutivnih naroda zasnovana je na lažima. Ne radi se o postizanju balansa kolektivnih i individualnih prava, nego o alatu zarobljavanja države od strane konstitutivne stranke, što vidimo u općinama i kantonima u kojima je HDZ na vlasti. Ne postoji autonomija policije i nezavisnost pravosuđa, nema ni individualnih niti kolektivnih prava, jer vlada bespravno stanje, a HDZ, odnosno druge etničke stranke kontrolišu državnu upravu i javne resurse, a preko njih i najveći dio privatnog sektora, što posve guši ekonomski razvoj. Posljedice su, primjerice, potpuna propast mostarskih gradskih institucija poput službe za odvoz smeća, nasilni protesti iz februara 2014. i masovna emigracija. Ta je politika pogubna za sve građane, pa tako i za Hrvate. Uspostava trećeg entiteta takvo bi stanje pod krinkom očuvanja kolektivnih prava Hrvata samo zacementirala, što vidimo i na primjeru Republike Srpske, jedinom de facto monoetničkim teritorijalnom cjelinom u BiH. Inače, mostarski sporazum se čini potpuno nerealan. Navodi se da će HDZ i SDA u roku od šest mjeseci postići sporazum o pitanjima utvrđenim presudama ECHR-a u slučajevima Sejdić-Finci, Pilar, Zornić i ostalima. Neke od tih presuda postoje duže od desetljeća, a rješenja nema upravo zbog pokušaja HDZ-a da tim putem de facto kreira treći entitet.
Mora postojati ravnoteža etničkih i individualnih prava, međutim, postojeće institucije pod krinkom zaštite vitalnih interesa konstitutivnih naroda služe kao sredstvo za autoritarnu patronažnu politiku
Kakve su promjene izbornog zakona nužne i moguće?
Prvo, teze o ukidanju kolektivnih prava naroda zasnovane su na spinovima političkih elita. Zbog istorije i nedavnog rata građansko uređenje i princip "jedan čovjek jedan glas" u BiH nisu opcija. Mora postojati ravnoteža etničkih i individualnih prava, međutim, postojeće institucije pod krinkom zaštite vitalnih interesa konstitutivnih naroda služe kao sredstvo za autoritarnu patronažnu politiku. Mislim da nikakve implementacije presuda ECHR-a niti smišljene promjene izbornog zakona nisu moguće bez donošenja novog ustava, jer se postojeći ne može popravljati. Svjestan sam da je to veliki tabu, ali i koncept "konstitutivnog naroda" se mora ili demokratizovati ili ukinuti. BiH je potreban sistem stvarnih mehanizama zaštite kolektivnih prava, koji će joj ujedno omogućiti da postane zaista demokratska država.
Rusije se ne treba bojati
Novi predsjednik SAD-a Joe Biden dobro poznaje regiju, a najavio je nužnost "teških koraka" da bi se postigla funkcionalna BiH. Istovremeno, ovog su tjedna bošnjački i hrvatski član predsjedništva Šefik Džaferović i Komšić odbili primiti ruskog šefa diplomacije Sergeja Lavrova, uslijed njegove podrške srpskom članu predsjedništva Miloradu Dodiku. Lavrov je izjavio da je "rušenje Dejtona prijetnja stabilnosti". Koliko je "Dayton 2", koji se učestalo zaziva, realan?
Rusije se ne treba bojati. Ona na Balkanu nije igrala značajnu ulogu sve dok se zapad nije povukao i stvorio vakuum moći. Rusija strateških interesa na Balkanu uopće nema, a to sigurno nisu RS i Srbi u BiH. Jedini cilj Moskve je da poveća svoj globalni uticaj pravljenjem problema zapadu, a Dodik je bio idealan da se iskoristi u te svrhe. Što se "Daytona 2" tiče, vrijeme velikih konferencija je prošlo. Nije realno da zapad piše novi Ustav BiH. Rješenje vidim u promjeni strateške politike EU, koja u suradnji sa SAD mora odrediti principe ustavne reforme i jasan ishod – demokratsku državu s jakom vladavinom prava uz balans kolektivnih etničkih i građanskih prava. Zapad mora Dodiku i Čoviću suziti do sada neograničeni prostor i spriječiti da u pokušaju preživljavanja posegnu za strategijom izazivanja etničkog nasilja ili secesije RS-a. Treba sklopiti savez sa građanima, na način da se liderima jasno poruči da s ovakvim antidemokratskim i koruptivnim ustavom nikad neće ući u EU i NATO. Dodik, Čović, Izetbegović i ostali bili bi prisiljeni postići kompromis o reformama ili priznati svojim javnostima da im demokratski sistem i EU-integracija nisu u interesu. Upravo smo vidjeli ostavku korumpiranog predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Milana Telgetije, kao i Dodikovo skidanje ploče s imenom Radovana Karadžića sa studentskog doma na Palama. To je uzrokovano spremnošću Visokog predstavnika Valentina Inzka da uđe u sukob, sigurno potaknutom i Bidenovom pobjedom. Ovi mali primjeri pokazuju da su rezultati mogući čim postoje vizija i spremnost na vršenje pritiska. Vjerujem da se otvara mogućnost za promjene. Riječ je o dugotrajnom projektu koji zahtjeva dugoročnu strategiju. Ustavna reforma može se inkorporirati u proces pristupa EU-a, na primjer tako kako je dijalog Beograda i Prištine uvršten u poglavlje 35 pristupnih pregovora Srbije.
Prije dvije i pol godine ustvrdili ste da je politika Hrvatske prema BiH nakaradna i da je Zagreb zato izoliran unutar EU-a?
Hrvatska unutar EU funkcionira kao trojanski konj politike proširenja, jer podriva politiku Unije prema BiH. Tako nastupa hrvatska politika u cjelini – od Vlade do zastupnika svih hrvatskih stranaka u Evropskom parlamentu koji inzistiraju na "federalizaciji" BiH, što je ništa drugo nego pokriće za treći entitet. Neću ni spominjati nedavne radikalne i sramotne izjave predsjednika Zorana Milanovića. Uslijed toga se Hrvatsku, što se BiH tiče, doživljava kao disidenta među 27 članica EU i kao agresivan remetilački faktor, a protiv sebe je okrenula čak i zemlje koje se inače ne bave BiH, poput Poljske i Francuske. Hrvatska zadnjih godina čak više ne traži samo da se u dokumente EU ubaci termin "ravnopravnost konstitutivnih naroda", nego i da se izbaci "ravnopravnost građana", čime podriva temelje EU i signalizira da je sama u EU ušla tek simulirajući privrženost demokratskim principima. Hrvatska politika zarobljena je nedavnom prošlošću, uslijed čega je u čvrstom savezu s HDZ BiH. To se interpretira kao solidarnost s tamošnjim Hrvatima, iako su u Hrvatskoj svi svjesni da je riječ o nedemokratskoj stranci čija politika šteti Hrvatima u BiH. Nažalost, mostarski je sporazum Hrvatskoj dao vjetar u leđa.
