Foucault je skockanija verzija velikih prethodnika Van Zandta, Prinea i Dylana, lik koji poput njih radi tradicionalnu glazbu, samo s boljim modnim savjetnikom – što ne znači da mu bilo što od garderobe stoji bolje nego Van Zandtu, nego, jednostavno, čovjek voli lijepo izgledati. Album ‘Salt As Wolves’ snimio je s Boom Ramseyem na gitari i Billyjem Conwayem iz Morphine na bubnjevima, što će reći kako se na snimanje desetog albuma zaputio u maniri sve ili ništa. Od toga lovljenog svega Foucault je izvukao puno, ovo mu je vjerojatno najbolji album u karijeri, ofarban prljavim roadhouse bluesom. Tako da je lako zamisliti idealne okolnosti za preslušavanje ovog albuma. Za njega nije potrebno spustiti rolete jer on diše u mraku (kao što je svojedobno za neke albume rekla Janja Bobić), upravo suprotno: ovo je tuga, odnosno blues sunčanog dana, koji se odvija u dvorištu dok s ekipom pečete goleme komade teletine na roštilju i trusite još golemije količine piva na terasi.
Ovo nije uvredljivo za Foucaulta (prezime mu je prava stvar), momka iz Wisconsina, fino zatrovanoga prastarim blues šablonama i odlično podržanog sjajnim glazbenicima. Kod njega je moguće čuti i Hookera, Wolfa, Burnsidea, Kimbrougha, cijeli album kao da je posveta njihovim pjesmama. Sam Foucault kaže kako je ovo prvi album koji je napravio potpuno u skladu s glazbom koju sluša i koju čuje u glavi. Bo Ramsey već mu je producirao album ‘Ghost Repeater’ (2006.) i ovdje na ‘Salt As Wolves’ dao je svoj ključni doprinos. U ‘Slow Taker’ gitara vuče na J. J. Calea. Kao i lijena atmosfera – žuri se, ali unatraške, pa se sve događa sporije no što je normalno, odnosno događa se s odgodom. Bo Ramsey je za Foucaulta mitska figura, on misli kako je Ramsey nešto poput nacionalnog blaga, jer je jedan od rijetkih koji još znaju što je blues. Foucault je ovim albumom pokazao da je dorastao Ramseyevim znanjima.
Naslov albuma je uzeo iz Shakespeareovog ‘Othella’ (Were they as prime as goats, as hot as monkeys,/ As salt as wolves in pride, and fools as gross/ As ignorance made drunk). Ramsey ga je tjerao da svaku frazu prođu bezbroj puta i svaki je put mrvicu sporije odsviraju – valjda je tako dobio taj valjajući ton kakav doista nismo čuli još tamo od izdanja Fat Possuma iz 1990-ih godina. Album, osim što je spomenik bluesu, ima i hommage basistu Ricku Cicalu koji je svirao na prošlim Foucaultovim albumima i umro je od raka. Pjesma ‘Rico’ posvećena je svim dobrim glazbenicima koji nikada nisu dosegnuli slavu, pa Foucault u intervjuima spominje i Rainera Ptaceka: to su ljudi koji su znali što je blues, koji su posjedovali umijeće miksanja blues zvuka.
Album je jednostavan, povremeno imate osjećaj da svirači pletu jednu notu koju povremeno malo izobliče, tek pola koraka gore ili dolje, pomaci su to kao malim prstom, ali efektno. Sve stoga zvuči samouvjereno, opušteno, znalački. Da uz ovu glazbu pečete meso, pekli biste ga na laganoj vatri i jeli polusirovo. ‘Salt As Wolves’ odiše takvom ležernom dvorišnom atmosferom.
Pjesma ‘Blues for Jessie Mae’ posvećena je Jessie Mae Hemphill, kraljici country bluesa čiju glazbu obožava. Na koncu, na albumu je obradio njezinu stvar ‘Jesus Will Fix It’. Jeffrey Foucault je jak u autorskom izrazu (pogotovo što je to, kada je blues u pitanju, prilično teško) i vrlo zanimljiv po otvorenim naklonima ljudima čija ga je glazba nadahnjivala. Cijeli je album snažan, stalno imate osjećaj kako slušate pravu stvar a ne repliku iz prošlosti, nešto što ima vlastite a ne reminiscentne razloge postojanja. Ovo je vjerojatno još bolje uživo, pa ako se pogodi da ovaj glazbenik doluta negdje u susjedstvo, valjalo bi ga čuti.
