Tanja Vrvilo otvorila je ovogodišnje izdanje svojih dragocjenih Filmskih mutacija – festivala nevidljivog filma pravom atrakcijom: dugometražnim dokumentarcem "Usamljena poslijepodneva", aktualnim pobjednikom Locarna. Štoviše, ugostila je i njegova autora Alberta Serru, jednog od najvrućih art sineasta današnjice, što je najvažnije gostovanje jednog filmaša u Zagrebu još od davnih vremena kad je One Take Film Festival u naš grad doveo tada aktualne prvake tzv. art filma, Carlosa Reygadasa i Brillantea Mendozu.
Serra je došao nedugo nakon što je prethodnim (igranim) filmom "Priča s Pacifika" prešao s pozicije radikalnog i provokativnog marginalca kultnog statusa na položaj jednog od najuvaženijih umjetnički ambicioznih autora, s filmom koji se na dosad neviđen način bavi kontroverznom temom takozvane borbe s bikovima. Takozvane, jer tu nikakve stvarne borbe nema, na djelu je tek okrutna dominacija nad sirotom životinjom koja ne zna gdje se zatekla i što ju je snašlo, a šanse za pobjedu, ili bolje rečeno "pobjedu", de facto su joj nikakve.
Nije da to i prije nismo znali, no "Usamljena poslijepodneva" strašnu činjenicu donose s tolikom izravnošću i intenzitetom da bi sramotna istina o iživljavanju nad drugim živim bićima pod firmom tobožnje plemenite vještine trebala otvoriti oči i zadnjem zaljubljeniku u koridu. No to se nažalost neće dogoditi, jer mnogi su ljudi nepopravljivi. Jedina gora stvar od filmski zabilježenog mučenja i masakriranja bikova je pomisao da postoje gledateljske mase – u filmu gotovo u potpunosti ignorirane jer je fokus na matadoru, pikadorima i biku, snimanima isključivo u bližim planovima – koje to odobravaju i potiču.
Na neki način, kao što je pokazao razočaravajući razgovor sa Serrom nakon filma, dio te mase je u znatnoj mjeri i sam autor, koji je otkrio ne samo da je načelno protiv zabrane koride (u Španjolskoj je od 2012. djelomično zabranjena), nego i da je osobno u većem postotku za nju nego protiv nje, a isto tako je tipično specistički ustvrdio da za bikove (životinje) ne mogu vrijediti ista pravila kao za ljude, te da vjerojatno u filmu ne bi prikazao smrt toreadora da se dogodila jer bi to bilo moralno dvojbeno, ali zato nije imao nikakvih problema s naturalističkom direktnošću prikazati (potresno) umiranje bikova.
Srećom, film svjedoči sam za sebe, lakoćom demantirajući svog autora koji osjeća stanovito poštovanje prema tradiciji koride i toreadorskoj hrabrosti i vještini. Ta je hrabrost u njemu p(r)okazana kao svojevrsna zavjera skupine psihopata protiv nedužnih bića koje se iscrpljuje umaranjem i puštanjem krvi, da bi ih se umorne, zbunjene i razdražene kao na pladanj položilo pred matadora da demonstrira vještinu "elegantnog" mahanja crvenom krpom i gotovo plesnih pokreta u izbjegavaju bikovih rogova, te zada odlučni ubod mačem.
A ako bik kojim slučajem nadjača matadora i zaprijeti mu smrtnim ishodom, tu su ostali toreadori da mu priskoče u pomoć i spase ga. Biku naravno ne pomaže nitko, njega se još živog, pri posljednjim izdisajima, lancima veže za konje i odvlači, a režu mu se i uši kao tipični barbarski trofej. Možda još gori od tih brutalnosti razgovori su koje toreadori vode tokom "borbe" (Serrina tehnička inovacija omogućena novom generacijom mikrofona), a iz kojih su šokantno jasni njihov prezir i mržnja prema bikovima, odsustvo svakog poštovanja, dok istovremeno oni nižeg ranga uliznički komplimentiraju matadoru.
Potonji je mladi peruanski torero čiji je stil sazdan od smiješnog "puranskog" kočoperenja i grotesknih grimasa ustima, a u začudnoj sceni oblačenja kostima uz pomoć asistenta pokazuje se femininim poput balerine, što je zgodan kontrapunkt propisanom mu mačizmu. Tako "Usamljena poslijepodneva", bez riječi komentara, spojem brutalne nasilnosti i pomaknutog humora snažno demonstriraju istinu o perverznosti jedne tradicije.
