Prije nešto više od dvije godine, Barbara Munjas, prateća pjevačica Edija Maružina iz Gustafa, zajedno s Alenom Bernobićem i Dinom Kalčićem te pridruženim članovima Ivanom Benažićem, Lukom Berićem i Goranom Salvijem osniva bend Barbari. Objavljuju odličan debi-album ‘Monfiorenzo Underground’, a nedavno i drugi, ‘Santa Barbara’, čijom kvalitetom potvrđuju svoju poziciju u samom vrhu scene.

Prvi album dobio je dosta pozitivne recenzije, ali je nezapaženo prošao u medijima?

Barbara: Postigli smo i više nego što smo očekivali. Netko na samom početku sanja o trenutačnom masovnom uspjehu, no mi smo svjesni da nema laganog puta do uspjeha: samo rad i svjesnost o svakom koraku mogu nekamo dovesti.

Jako zahvalna palača

Drugi ste objavili kao besplatni download: kakve su prve reakcije?

Barbara: Fantastične! Dobivamo podršku od sve više ljudi, što nam je izrazito drago jer znači da još ima publike za neki mladi bend. Najbitnije nam je da sve više ljudi govori kako smo sazreli u odnosu na prvi album. To je za nas veliki plus, jer težimo evoluciji.

Alen: Danas je prodaja CD-a veći trošak nego dobitak. Ako želiš napuniti kasicu-prasicu, moraš imati fanove, ljude koji te znaju, poštuju i prate, da bi mogao svirati što više. Više smo CD-a prodali mi na koncertima nego naši distributeri. Čini mi se da diskografske kuće nemaju respekta prema mladim umjetnicima, iskorištavaju ih za svoj interes. Čast izuzecima.

Album niste snimali u studiju nego u podrumu stare, preuređene istarske vile iz 19. stoljeća, gdje ste i vježbali?

Alen: Kad nestane struje iz solarnih akumulatora, doslovno se vratiš u 1882. godinu. Imamo više od stotinu svijeća. Ideja je pala početkom 2014., bila nam je to najprirodnija i najsavršenija solucija za ovaj bend. Veliku važnost pridajemo miru, trenutku i prostoru. Od postavljanja uvjeta za snimanje znali smo da smo učinili dobar potez. Jako zahvalna palača.

I vas dvoje ste se lanjskog srpnja preselili u tu vilu: koliko je život u takvom ambijentu inspirativan za rock muziku?

Alen: Upravo čekamo pijanino koji smo kupili i onda neće biti kraja! Kuća je veoma zahvalna i mnogo je života proživljeno među njezinim zidovima. Mi smo samo još jedna kockica u njezinoj povijesti. Bez obzira na to kojom se umjetnošću baviš, najvažnije je da se u okolini u kojoj stvaraš ili živiš osjećaš besprijekorno, ugodno i sigurno.

Je li Marku Kalčiću, koji je koproducirao album, ta ideja bila prepreka ili prednost u radu?

Alen: Apsolutna prednost! I njemu se to činilo savršenom idejom. Bitno je bilo i to da smo imali potpunu kontrolu nad vremenom u našem ‘studiju’. Ponekad su snimanja trajala do četiri ujutro, ponekad bismo klonuli već u 23 sata: imali smo maratonske sessione, a u jednom trenutku moraš stati, postaneš iscrpljen i zamagljenog razuma. A nužno je da on ostane fokusiran.

Početkom prosinca, na promociji albuma u vili, umjesto pratećih pjevačica svirale su tri saksofonistice, dvije Poljakinje i jedna Puležanka: Jovana Joka, Weronika Partyka i Petra Horvat?

Alen: Zamišljao sam nas na nekom savršenom koncertu i pokušavao shvatiti koji bi to zvuk išao uz muziku koju radimo. Kao trubač, prvo sam odbacio trubu i trombon, znam da to nije sound za naš bend. Oduvijek sam bio fasciniran brass-sekcijom Little Richarda u starim danima: tri bariton saksa, četiri tenora, nema prirodnije distorzije. U našem slučaju dodaš činjenicu da iza tih dubokih instrumenata stoje tri prekrasne dame i nitko ne može ostati ravnodušan, posebno kad grunu…

Napredak u svakom smislu

Koliko pažnje posvećujete tekstovima? Jesu li oni važni današnjoj publici?

Barbara: Tekstovima pridajemo jednaku pažnju kao i glazbi. Ne možeš voljeti jedno dijete više od drugog, moraš im davati jednaku količinu pažnje i ljubavi. A ljudi će sami odlučiti što će im biti važnije. Nama je pjesma paket. Tekstovi moraju imati neku poruku, prenositi barem dio onoga što sam osjećala dok sam ih pisala i što ponovno osjećam dok ih izvodim. Glazba pomaže da taj osjećaj bude realniji. Da su samo tekstovi važni, bila bi dovoljna poezija.

Koji je zapravo razlog za vaše napuštanje Gustafa i osnivanje Barbara?

Barbara: Prije svega, nezadovoljstvo i želja za stvaranjem nečega svoga. To mogu reći i za Alena i Dina. Nismo imali slobodu stvaranja i osobnog iskazivanja u tom pogledu. Jednostavno, moraš odrasti i prerasti neke stvari.

Je li šest godina u Gustafima ipak pomoglo Barbarima?

Barbara: Pomoglo je jako puno. Oduvijek sam osjećala glazbu i imala želju svirati. Dok nisam ušla u Gustafe, samo sam pjevala i nisam znala koliko to zapravo volim. Kad jednom uđeš u glazbu i shvatiš koliku ljubav gajiš prema njoj, samo se otvaraju nova polja istraživanja. Tako sam se zainteresirala za gitaru i bila ustrajna u tome da napredujem u tom smjeru. A što se tekstova tiče, u tom sam razdoblju shvatila kako mi lako dolaze stihovi i počela ih zapisivati. S vremenom i praksom postaješ sve bolji. Sada napokon imam priliku raditi na sebi i napredovati u svakom smislu – za bend, za pjesmu i za sebe.

Posebnu pažnju poklanjate vizualnom identitetu benda, pa i spotovima. Je li to vaša želja i imperativ ili je stav benda da i na tome treba raditi?

Barbara: Ljudi moraju znati i shvatiti da je ovo bend u pravom smislu riječi: skupina istomišljenika na istom putu. Svi sudjelujemo u svakoj ideji i oko glazbe i oko izgleda i oko vizualnog identiteta. Svatko u Barbarima ima svoju karizmu koja, zajedno s mojom, čini to što vidite. To smo jednostavno mi, svatko u ovom bendu ima slobodu da bude ono što jest, mogućnost da se ostvaruje u svom smjeru. Zato se i smatramo skupinom istomišljenika.

Iako gotovo svi članovi Barbara imaju iza sebe višegodišnje iskustvo u različitim bendovima, zajedno ste ipak na svojevrsnom početku. Koliko je danas na domaćoj sceni teško pronaći svoje mjesto pod suncem?

Barbara: Svjesni smo da nije lako i da je potrebna velika žrtva želiš li danas uspjeti. Želimo biti svjesni svakoga koraka, ne želimo se jednoga dana osvrnuti i zaključiti da nismo bili onoliko dobri koliko smo mogli biti. U ovaj bend ulažemo sve od sebe, a uz malo sreće može se daleko dogurati. Treba ostati iskren, pošten i dosljedan sebi, a u ovom se svijetu doista moraš vraški truditi da bi u tome uspio. Poštujemo stvari koje lagano izumiru…