Nema koristi od pukog zgražanja nad događajima koji prate tzv. izbjegličku i migrantsku krizu. Isto tako ne treba se fokusirati samo na puke izvršioce represivnih mjera na granicama EU-a. Moramo shvatiti da su to posljedice nekih evropskih politika, u kojima su važni dokumenti kao što je Evropska direktiva i njena prateća odluka o sprečavanju nezakonitih migracija?
Facilitatorski paket, koji čine Direktiva i prateća odluka, donesen je 2002. Bio je to prvi pokušaj EU-a da odgovori na nezakonite migracije, da stvori okvir u koji će postaviti restriktivne mjere za kontrolu migracija prema Uniji. To je početak svih ovih politika kojima smo danas svjedoci, a koje uključuju sekuritizaciju migracija, što znači postavljanje migracija u kontekst nacionalne sigurnosti, kao opasnosti dolaska drugih i drugačijih u naš evropski, homogeni društveni kontekst. S druge strane imamo eksternalizaciju migracija, a to je ovo što imamo u zemljama poput Grčke ili BiH. To je postavljanje hotspotova na granice izvan ili na rubne dijelove EU-a, kako bi se onemogućio daljnji ulazak ljudi u teritorij Unije. Facilitatorski paket pokušava onemogućiti pojedincima i organizacijama da pomognu ljudima u samom pristupu sustavu međunarodne zaštite. Bilo koja asistencija, npr. pružanje pravne pomoći, smještaja ili ako netko samo stopira na ulici a vi stanete i ne pitate osobu za dokumente, pa ispadne da osoba nije imala reguliran status, u tom kontekstu odmah vas postavlja u poziciju krijumčara. Velika promjena koja time u evropskom kontekstu dolazi je da u potpunosti briše stavku financijske i materijalne koristi.
To olakšava vlastima da ukinu razlikovanje između branitelja ljudskih prava i krijumčara ljudima?
Tako je. Izrazito je zabrinjavajuće da kada se govori o pravu, a primat u pravu ima međunarodno, zatim evropsko, pa nacionalno, što znači da standardi međunarodnog prava moraju biti implementirani prema dolje, to nije tako. Imamo UN-ov protokol protiv krijumčarenja ljudima, koji kaže da krijumčarenje postoji samo u onoj situaciji kada osoba ima materijalnu ili kakvu drugu financijsku korist. A na euro-razini krijumčarenjem postaje sve.
Tijela EU-a dakle izbjegavaju neke stvari koje su postavljene u dokumentima UN-a i međunarodnog prava i rade na način koji im olakšava da operiraju u sivoj zoni?
Apsolutno. Svi znaju da u kontekstu EU-a i međunarodnog prava ne postoji neko tijelo koje će reći Uniji da ne radi dobro. Ostavlja se prostor samo pojedincima i organizacijama da rade zagovarački dio, ali kako to raditi spram nekoga tko vas ne želi čuti?
Famozni demokratski deficit EU-a omogućava manipulaciju između nivoa nacionalnih zakonodavstava i razine evropskih tijela, koja ne odgovaraju nikome?
Nema postupka checks and balances, imamo samo svoje nacionalne predstavnike, ali ne i evropski demos. Veliko je pitanje kako u takvoj situaciji možemo participirati u donošenju odluka.
Još kad se upitamo koga predstavljaju ‘naši’ evropski zastupnici?
Upravo tako. Pogotovo je u kontekstu kriminalizacije solidarnosti urgentno pitanje nepostojanja EU-demosa, jer kako koristiti tu političku platformu, postaviti pitanja koja su nam bitna za agendu? Ovakve odluke, ti paketi su upravo oni koji neće pogoditi samo profesionalne branitelje ljudskih prava, aktiviste, nego i stanovništvo: grčke i talijanske ribare, one na Malti, farmere koji su dali čašu vode nekome u Francuskoj. Kriminalizira se ono intrinzično ljudski naše: kada vas netko pita za čašu vode, sada bismo mi trebali pitati tu osobu gdje su joj dokumenti. Naše uživanje ljudskih prava, svjesni smo toga, uvjetovano je rasnim, kulturnim i socio-ekonomskim kriterijima. Što se tiče kriminalizacije solidarnosti, tu će to uvjetovanje biti pogotovo po rasnim i kulturnim kriterijima, jer će se dokumente tražiti samo od ljudi koji su druge boje kože ili nose neka vjerska obilježja itd. To je dubok i dalekosežan proces u kojem neće stradati samo osobe koje su dobile novinarsku pažnju, poput Carole Rackete ili Sare Mardini, već svi mi.
Bavite se definiranjem polja kriminalizacije solidarnosti, koje nije tako novo, njenim formalnim i neformalnim manifestiranjem, koje se opet dalje grana.
Kada se 2002. donose mjere na EU razini, taj facilitatorski paket, počinje se mijenjati i evropska politika. Tada imate masovne deportacije iz Velike Britanije, Grčke, Belgije. Dosta ljudi se protiv toga krenulo buniti, jer je veliki dio tih masovnih deportacija značio vraćanje ljudi u ratne zone ili zone na drugi način opasne po život, pa je mnogo ljudi i preminulo pri povratku. Aktivističke grupe niču širom Evrope, a tada kreću i prvi kazneni procesi protiv pojedinaca koji su se protivili deportacijama. To je prvi način pružanja otpora, koji je i danas vidljiv npr. u Švedskoj i Velikoj Britaniji, gdje se kriminaliziraju aktivisti koji su spriječili deportaciju određene grupe, u zadnjem primjeru riječ je o Afganistancima. Facilitatorski paket ne ostavlja državama članicama EU-a obavezu da prepoznaju humanitarno djelovanje. U situaciji smo, dakle, postojanja formalne kriminalizacije, u smislu dizanja optužbi za facilitiranje ilegalnih migracija, ali i neformalne, što uključuje discipliniranje i zastrašivanje.
Je li prijetnja ikada realizirana podizanjem kaznene prijave?
Nije bilo kaznenih prijava, ali je posljedica bila da su naši volonteri i zaposlenici prestali pratiti ljude u policijske postaje. Kada disciplinirate i zastrašujete, ljudi će reći: ‘U redu, to nije rizik koji sam ja spreman preuzeti.’ Nas se onemogućilo u nastojanju da ljudima omogućimo pristup međunarodnoj zaštiti, jer su i nas kao zaposlenike stavili u položaj da završimo pod optužbama. U Hrvatskoj su se pod udarom našli CMS i Are You Syrious, s time da su zadnji primjer formalne kriminalizacije. Njihov aktivist Dragan Umičević je formalno kriminaliziran, protiv njega je podignuta optužba za facilitiranje iregularne migracije. U optužnici protiv njega traži se i zatvaranje udruge Are You Syrious, što je pravno nedopustivo, jer se radi o aktivistu koji nije odgovorna osoba ispred organizacije. Problema smo imali i u slučaju malene Madine, koja je poginula kada ju je uslijed nezakonitog protjerivanja pregazio vlak. CMS i odvjetnici obitelji Husini tada su htjeli imati press-konferenciju, nakon čega su svi dobili pozive da dođu u policijsku postaju na obavijesne razgovore. Oni su to odbili u doba konferencije, rekavši da će doći nakon nje. No što se događalo na terenu? Volonterima se prijetilo da će biti optuženi za krijumčarenje, pa su zaposlenici CMS-a krenuli voditi ljude, da bi se i njima zaprijetilo, tako da je taj način djelovanja nažalost morao biti odbačen, u strahu da nas se zaista i ne kriminalizira.
Razlikuju li se i nevladine organizacije međusobno po tome do kuda je koja spremna ili može riskirati? Jer postoje i aktivističke grupe koje ne priznaju da bi neki ljudi mogli biti u ilegalnom statusu i zagovaraju maksimalistički program ‘Tko je ovdje, taj je odavde’, onkraj pravnog fetišizma.
Ako se vi sada ne povučete, u organizaciji koja primarno pruža pomoć tražiteljima azila u Hrvatskoj, a tu pristup ovisi o Ministarstvu unutarnjih poslova, koje npr. omogućava pristup Prihvatnom mjestu za tražitelje azila Porin u zagrebačkim Dugavama, onda morate donijeti taktičnu odluku. U slučaju zaoštravanja odnosa Ministarstvo bi nam moglo uskratiti pristup centru, a onda veliki dio naših aktivnosti otpada. To što neke naše projekte financira EU ne utječe na to hoćemo li raditi s tražiteljima azila. MUP nam je zbog progovaranja o kriminalizaciji solidarnosti i nasilnim te nezakonitim protjerivanjima odbio produljiti ugovor u Porinu. Rečeno je da mi ne dajemo nikakvu dodanu vrijednost, iako imamo projekte koji financiraju integraciju. Sad sami moramo osigurati druge prostore u kojima ćemo provoditi te aktivnosti.
Zadnjih godina EU se povlači sa svojim programima spašavanja migranata npr. na Mediteranu, a to se onda kanalizira prema nevladinom sektoru, kojeg se potom i kriminalizira?
Da. Postoje razne skupine aktivista, organizacija i inicijativa, poput No Borders, No One is Illegal itd., ali oni zastupaju zadnju liniju ljudskosti, odnosno pomažu ljudima koji se utapaju. Carola Rackete i njoj slični, koje se pokušava prikazati kao ekstremne ljevičare, militante ili anarhiste, u stvari rade ono što bi trebali raditi EU i obalne straže svake države. Kad imate utapanje ljudi na Malti ili u Grčkoj, Turskoj ili gdje god, i kad ljudi nisu spašeni, to nije samo propust EU-a, to je i nacionalni propust. Posljednja dva tjedna nacionalne obalne straže ne reagiraju po nekoliko sati ili uopće na dojave aktivista iz njemačkog Alarm Phonea. Svjesni su da negdje postoji npr. 30 ljudi koji se utapaju i puštaju da se to dogodi.
Pandemija dodatno mijenja ionako tešku situaciju, pa tako i u BiH i Hrvatskoj?
U BiH je na razini Unsko-Sanskog kantona Operativna grupa donijela odluku prema kojoj se zabranjuje lokalnom stanovništvu da dijeli hranu ili druge potrepštine izbjeglicama koji se nalaze izvan kampova. Takvo djelovanje zabranjuje se svima osim organizacijama koje spadaju u International Organization for Migration (IOM) i UN. Žene koje su kuhale, čistile, davale odjeću itd. prestale su to sada raditi iz straha pred kaznenim progonom. Onemogućava se i djelovanje neovisnim međunarodnim volonterima, koji su dosta aktivni u BiH, a koji su dokumentirali nasilje lokalne policije, ali i hrvatske policije prema izbjeglicama, tokom nasilnih i nezakonitih protjerivanja. Sve te mjere implementiraju se pod izlikom zaštite od Covida-19.
Čak se krče šume, da se oteža kretanje migrantima?
Objavljena je TV reportaža kako se čisti Plješivica, sve radi toga da bi postojala bolja preglednost terena. U Hrvatskoj Kostajnici duž cijele riječne obale je očišćena šuma. Odgovora za takvo postupanje nema, a kada pitate institucije o čemu se točno radi, onda kažu da je to u svrhu sprečavanja nezakonitih migracija i da je to sasvim u redu.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
