Caterina Barbieri: Spirit Exit (light-years)
Novi album mlade talijanske kompozitorice ne napušta modularni sintisajzer kao njeno dominantno instrumentalno sredstvo, no naglašena upotreba ljudskog glasa i struktura posuđenih iz renesansne glazbe stvara začudni anakroni dojam. Pogrešno bi bilo proglasiti "Spirit Exit" retrofuturizmom, s obzirom na to da taj pojam uglavnom označava razdoblje izrazitog modernizma druge polovice šezdesetih i početka sedamdesetih. Autorica ovdje ne koristi spoj tradicije i tehnologije kao označitelj neke izgubljene budućnosti, nego kao žilavu ljudskost pretočenu u digitalne napjeve. Zvukom i naslovima namjerno evocirajući religijske teme i osjećaje, Caterina Barbieri postiže osjećaj oprezne nade, viziju svijeta zaglavljenog u procjepu između neograničenog potencijala i vječno nadolazećeg kolapsa. Svaki arpeggio, svako procesuirano vokaliziranje podsjeća na to koliko je svako civilizacijsko dostignuće zapravo krhko i uvijek na korak od nepovratnog gubitka. Unatoč tome, "Spirit Exit" nije mračno ostvarenje, nego podsjećanje na snagu ne samo ljudske imaginacije, već prije svega na sposobnost da se na stečenim kolektivnim iskustvima sagrade novi svjetovi sposobni pomiriti tradiciju i strah od neizvjesne sutrašnjice.
Kali Malone: Living Torch (Portraits GRM)
Novi album također mlade Kali Malone potvrda je količine emocija i tenzija koje se mogu strpati u naizgled nepomičnu maratonsku kompoziciju. Amerikanka sa švedskom adresom iza sebe već ima monumentalni "The Sacrifitial Code" iz 2019. snimljen samo na orguljama. "Living Torch" predstavlja ARP 2500 analogni sintisajzer kao osnovni instrument. Malone ga koristi s jednakim strpljenjem kao i orgulje na "The Sacrifitial Code". Zvuk je iznimno topao i organski, negdje na pola puta između tretirane gitare i gudača, svaki ton je odsviran kao da je posljednji, a monotonija je izbjegnuta zahvaljujući pažljivom korištenju praznog prostora, efekata i dinamike kompozicije. Premda zbog trajanja i strukture naizgled efemeran, ovakav tip kompozicije itekako nagrađuje angažirano slušanje. Skoro svaka sekunda ove polusatne kompozicija otkriva nove slojeve zvuka i odvodi strpljivog slušatelja prema katarzičnom kraju koji se, koliko god logičan, ne nazire na početku kompozicije.
Bitchin Bajas: Bajascillators (Drag City)
Počevši od imena i "domišljatih" naslova, čikaški trio Bichin Bajas svoju glazbu već desetak godina pozicionira kao labavu, poluimprovizioniranu posvetu psihodeliji i kosmische sceni ranih sedamdesetih, no bila bi greška otpisati ih kao imitatore ili nemarne šaljivdžije. Većina njihovog pozamašnog opusa (pa tako i "Bajascillators") izgrađena je na specifičnom "zemljanom" tonu orgulja i sintisajzera te sporadičnoj, ali efektnoj upotrebi ritma. Sve skupa često nalikuje na soundtrack nekog filma ceste u kojem je protagonist cesta, a ne ljudski likovi. Tonalno ambivaletniji nego dva spomenuta ostvarenja, "Bajascillators" puno je bliži derogativnoj definiciji ambijenta kao pseudomeditativne pozadine. Manjak dramskog naboja nadoknađen je "plutajućom" atmosferom i motoričkim pulsom posuđenim iz krautrocka, koji ovakvom tipu glazbe uvijek podari prijeko potreban osjećaj pokreta i nepreglednosti.
