Teško da će ‘ambiciozna’ rekonstrukcija sastava Vlade pomoći Andreju Plenkoviću i HDZ-u da zaustave ili da preokrenu svoju silaznu putanju na koju ih je, između ostalog, odvelo skoro trogodišnje ignoriranje moralne dimenzije političkog posla, uljuljkanost dominacijom na političkoj sceni i nesklonost pravovremenom donošenju odluka. Ta zakašnjela rekonstrukcija, međutim, mogla bi biti od pomoći čitavom društvu da barem donekle osvijesti važnost nezavisnih medija i slobodnog novinarstva te pogubnost korupcijsko-klijentelističkog modela djelovanja u politici, s obzirom na to da se ispostavilo da je državna antikorupcijska kampanja uoči okončanja pregovora o priključenju Europskoj uniji bila paradnog karaktera i da je generalno proizvela veću društvenu štetu nego korist: dodatno je srozano povjerenje u pravosuđe i u proklamaciju o jednakosti svih građana pred zakonom, što je političare na svim razinama vlasti ohrabrilo da se upuštaju u nove mutne pothvate ili da prihvaćaju nove i više funkcije usprkos tome što znaju da im se može izvući prošlo iskorištavanje javnog angažmana za osobne interese. Jedina karta koju Plenković može odigrati, ako želi da ga se trajnije upamti po nečemu pozitivnom, jest odbacivanje tolerancije prema dužnosnicima i stranačkim ljudima upetljanima u poslove nespojive s elementarnim poštenjem, neovisno o pravosudnim postupcima i bez obzira na to kako bi se igranje na tu kartu moglo odraziti na njegove aktualne pozicije u stranci i u Vladi. Prekasno je za sve druge iskorake: posljednja godina mandata nije razdoblje za provođenje ozbiljnijih reformskih zahvata i nije vrijeme kad bi se ministarske dužnosti prihvatio itko čije ambicije sežu dalje od toga da u biografiju upiše činjenicu o ministarskom stažu.
Rekonstrukcija Vlade očajnički je pokušaj premijera da uspostavi autoritet u stranci te da zaustavi strmoglavljivanje hdz-ovog i svog rejtinga selektivnim odbacivanjem kompromitiranih i nepopularnih ministara
Prema onome što je bilo poznato kad smo zaključivali ovaj tekst u srijedu navečer, Andrej Plenković ipak je smogao snage i odlučnosti da ukloni iz Vlade gotovo sve ljude čiji je odlazak zazivala parlamentarna opozicija na temelju novinarskih otkrića i analiza. Smogao je snage, premda je sigurno vodio računa i o tome da ne proizvede nove i ojača postojeće džepove unutrašnjeg otpora i nepovjerenja, da se neposluhom smijenjenih ministara koji se vraćaju u saborske klupe ne ugrozi ionako krhka i uzdrmana parlamentarna većina, da se ne otvore nove fronte unutar koalicije. Politički je preživio tek ministar zdravstva Milan Kujundžić: njegovo ime učestalo se spominjalo u kontekstu rekonstrukcije, ali prevagnulo je to što se uza nj nisu toliko vezale afere koliko slabi rezultati, a i njegove privatne relacije s premijerom očito su čvršće nego što je poznato javnosti. Pored ministrice vanjskih i europskih poslova Marije Pejčinović Burić, koja je izabrana za glavnu tajnicu Vijeća Europe i mandat joj počinje u rujnu, Vladu napuštaju Lovro Kuščević, ministar uprave i politički tajnik HDZ-a, te Goran Marić, ministar državne imovine: njih dvojica podnijeli su iznuđene ostavke pritisnuti novinarskim otkrićima o svojedobnom korištenju političkog utjecaja za podebljavanje obiteljske imovine. Premijer je smijenio Gabrijelu Žalac, ministricu regionalnog razvoja i fondova Europske unije, te Nadu Murganić, ministricu demografije i socijalne politike, dok će Marko Pavić, dosadašnji ministar rada i mirovinskoga sustava, prijeći u upražnjenu fotelju ministrice Žalac. Osim što su iz različitih razloga teret Vladi, Žalac i Murganić pogodne su za degažiranje jer ne predstavljaju gotovo ništa unutar HDZ-a i nemaju izvorni parlamentarni mandat, što znači da Plenkoviću ne prijeti opasnost od njihovog eventualnog neposluha u Saboru. Valja, naime, imati na umu da novi ministri trebaju dobiti najmanje sedamdeset i šest glasova parlamentarnih zastupnika, a to za premijera u ovim okolnostima nikako nije stvar formalnosti, pri čemu mu je veća nepoznanica pravo stanje među HDZ-ovim poslanicima nego raspoloženje koalicijskih partnera, koji također imaju pregršt razloga za nezadovoljstvo.
Smijenjeni Tomislav Tolušić, potpredsjednik HDZ-a te dojučerašnji potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede, ima međutim mandat u Saboru i njegova je smjena objektivno najkrupniji Plenkovićev zalogaj. Tolušić je pripadnik utjecajnog HDZ-ovog virovitičkog klana, utjecajnog šire od te županije u kojoj HDZ odlično prolazi na izborima, a ovih je dana bilo naznaka da ta grupacija neće mirovati ukoliko premijer izbaci iz Vlade njihovog najviđenijeg čovjeka, koji ima problema da objasni otkud mu sve što posjeduje. Plenkoviću nikako ne treba i ta fronta, no pošteda Tolušića razotkrila bi nepostojanje čvrstih kriterija i rekonstrukcija bi u javnosti bila raskrinkana kao licemjerje te neuvjerljivi propagandni pokušaj. Otvorilo bi se pitanje odlazi li se s ministarske pozicije zbog afera i javne kompromitiranosti, ili zbog slabih rezultata u povjerenom resoru, ili zbog privatnih relacija, ili se odlazi da bi se odlazilo, odnosno da bi premijer Plenković stekao kakav-takav PR kapital za nastavak agonije svoje Vlade i svoje parlamentarne većine. Ostavljanje Tolušića rezultiralo bi totalnim raspadom premijerovog autoriteta i vlasti, a javnost bi od čitave rekonstrukcije upamtila samo to da nije otišao Tolušić. Polučio bi kontraefekt: kako objasniti smjenu Žalac ili pogotovo Murganić, a zadržavanje Tolušića?
Prema našim izvorima iz hdz-a, od Plenkovića su se u ovoj operaciji u jednoj mjeri distancirali čak i neki njegovi najbliži suradnici poput Gordana Jandrokovića i Davora Božinovića
‘Plenković je dobio jednoglasnu bjanko-podršku najviših stranačkih tijela da samostalno odluči o kadrovskim promjenama u Vladi, ali to je više svaljivanje kompletne odgovornosti na njega nego izraz iskrene vjere u predsjednikove političke sposobnosti i u to da on najbolje zna što treba učiniti u ovoj situaciji. Zapravo mu je poručeno da može raditi što god hoće, ali da će biti jedini ili glavni krivac ako stvari dodatno pođu ukrivo. Plenković hoda po rubu i doveo se u tešku situaciju u kakvoj nije bio ni jedan premijer do sada’, kaže naš sugovornik dobro upućen u trenutačne odnose u HDZ-u. Prema našim izvorima iz HDZ-a, od Plenkovića su se u ovoj operaciji u jednoj mjeri bili distancirali čak i neki njegovi najbliži suradnici poput Gordana Jandrokovića, predsjednika Sabora i glavnog tajnika HDZ-a, te Davora Božinovića, ministra unutarnjih poslova i HDZ-ovog međunarodnog tajnika. To je, između ostalog, reakcija vodećih HDZ-ovaca na dosadašnje Plenkovićevo soliranje u vođenju stranačke i državne politike i na njegovo izbjegavanje sadržajnije komunikacije čak i s najistaknutijim partijskim ljudima: svima im je jasno da su kola nepovratno krenula nizbrdo ponajprije zahvaljujući premijerovoj inertnoj samouvjerenosti i uobraženosti, pa mu ne žele činiti društvo u spuštajućim kolima kojima upravljaju hirovi, improvizacija i podcjenjivanje problema.
Osim toga, premijer na upražnjena mjesta u Vladi dovodi više-manje anonimne ljude i, što je važnije, ljude bez ikakve težine u HDZ-u, odnosno u stranačkoj bazi. Otežavajuća je okolnost, rekosmo, što je malo onih koji bi sad pristali da budu ministri, ali činjenica je da Plenković, umjesto politički jače Vlade, što bi valjda, između ostalog, trebao biti smisao rekonstrukcije, stvara neku vrstu tehničkog kabineta čiji će članovi biti maksimalno lojalni premijeru, jer ničem drugom ne mogu zahvaliti svoj iznenadni politički uzlet. To je isti onaj Plenkovićev koncept koji je iznjedrio Karla Resslera za prvog na HDZ-ovoj listi na europske izbore: taj koncept doživio je neuspjeh, ali njegov autor ne odustaje od uvjerenja da je HDZ moguće transformirati i uspostaviti kontrolu nad strankom putem promocije kadrova koji nemaju gotovo nikakvo stranačko zaleđe i pokriće. To je nastavak Plenkovićevog zatvaranja u utvrdu na Markovom trgu koju sve manje prolaza i pontona spaja s realnim životom te političkom stvarnošću. To je, na kraju, široko otvaranje vrata Davoru Ivi Stieru da najkasnije u proljeće iduće godine preuzme HDZ.
