Nedeljko Dragić: Stille Reise – Minhenski dnevnik (SNV, Zagreb, 2020.)
Dodjelom nagrade za životno djelo Nedeljku Dragiću (r. 1936.) – animatoru, filmskom režiseru, karikaturistu, ilustratoru, strip-autoru, dizajneru i uopće umjetniku svjetskoga glasa na 32. Animafestu u najnovije vrijeme još jednom je potvrđeno da njegov opus nastavlja trajati kroz suštinu sadašnjeg trenutka, zrcaleći ga i rasvjetljavajući. Posrijedi je autor koji je medij filmske animacije kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih godina unaprijedio u načinu mišljenja crteža i pokreta, razumijevajući nacrtani film kao cjeloviti, neprekidni vremenski slijed. Riječju, poput jedinstvene iscrtane svijesti. Vrijedi se stoga sjetiti da medij crteža predstavlja korijenje Dragićevog umjetničkog rada, što je iznova u punoj mjeri došlo do izražaja objavljivanjem knjige "Tiho putovanje – Münchner Tagebuch", koja je polako i posvećeno nastajala duže od dvadeset godina. U njoj je Dragić izgradio sasvim osobiti pristup pripovijedanju slikama, vlastitu vrstu vizualne naracije koja presijeca granice između stripa i ilustracije, karikature i svojevrsne knjige snimanja kao samostalne likovne forme, s obzirom na to da je knjigu vrlo lako zamisliti poput animiranog filma unutar prepoznatljive Dragićeve poetike. Na svakoj od dvjestotinjak stranica (koje su u cjelini popraćene vrsnim pogovorom Nade Beroš) veoma je detaljan crtež gusto isprepletenih crno-bijelih linija, s povremenim proplamsajima boje, kojima autor odražava svoje viđenje svakodnevnog života u Münchenu i okolici (gdje se nastanio ranih 1990-ih i ostao donedavno) – navike stanovnika, radnje i druženje u javnom prostoru, ali i u malko voajerski, duhovito "uhvaćenim" privatnim interijerima, prožimanje izgrađenog i prirodnog okoliša u središtu te na periferiji velikog grada; a tu sveukupnost promatra jasnom satiričkom optikom, koja nerijetku paradoksalnost svakodnevnice zapadnih ljudi kasnog kapitalizma nepogrešivo opaža i britko razoružava slavljenjem vitalnosti što se, prema Dragiću, još uvijek može pronaći na obodima visoko urbaniziranog življenja.
Pierre-Henry Gomont & Antonio Tabucchi: Pereira tvrdi (preveo Valent Pavlić, Sputnik, Zagreb 2022.)
Razumijevanje političkog i životnog konformizma kao pojave u novijoj povijesti moralo bi pomoći odbacivanju bezuvjetnog prilagođavanja pogubnim uslovima društvenog opstanka u sadašnjosti, u kojoj se uvijek odlučuje o neposrednoj budućnosti, te istini o prošlosti. Bila bi to ukratko potka novog izdanja mladog zagrebačkog nakladnika Sputnika, strip-adaptacije romana "Pereira tvrdi" Antonija Tabucchija u izvedbi Pierre-Henrya Gomonta, dojmljive priče o predaji i pobuni u kontekstu ranih 1930-ih godina diktature Antόnia de Oliveire Salazara u Portugalu i Lisabonu, koje su sudbinu i sjećanje zemlje i naroda odredile sve do današnjih dana, jednako kao što su autoritarne vlasti posvuda po svijetu tijekom 20. stoljeća oblikovale i geopolitički pejzaž ustrajno rubne svakidašnjice. Neobičan odnos ostarjelog i potrošenog novinara čija je patetična politička podložnost više ishod otvorene emotivne rane iz mladosti negoli stvarnog slaganja s vladajućom desničarskom ideologijom, i mladog pisca neugaslog duha i radikalnih životnih izbora, služi snažnom čitateljskom doživljaju spoznaje da ostvarivanje osobnih političkih opredjeljenja započinje već gradnjom i njegom autentičnih međuljudskih odnosa, koji neće robovati diktatu idejnih apstrakcija čija svrha, povijest stalno iznova pokazuje, gotovo nikada nije boljitak živućih pojedinaca. Zavodljiv crtež čini da osjećajnost likova i okruženja čitatelji usvajaju bez zadrške.
Carlos Trillo & Enrique Breccia: Alvar Mayor (preveli Irena Rašeta i Goran Marinić, Fibra, Zagreb, 2021.)
Na strip o životu naizgled običnih ljudi (koji u sebi uvijek sadrže neovisnu i svoju suštinu, inače ne bi ni mogli biti protagonisti priča) tijekom vlasti političara neupitnog kolonijalističkog predznaka, zanimljivo je nadovezati se preporukom dobro znanog španjolskog klasika, koji u ključu naoko realističnog pustolovnog stripa stare škole čitateljima nudi fantazmagorični pogled u povijesno iskustvo i kontinentalnu traumu konkvistadorskog kolonijalizma, čijom su se individualnom i kolektivnom psihologijom bavili brojni umjetnici u mnogim medijima. "Alvar Mayor" scenarista Carlosa Trilla i crtača Enriquea Breccie osebujna je slikovna poema o nepovratnoj usamljenosti samouvjerenih osvajača i uzaludnosti svjetonazora osnovanog na grabljenju bez prestanka, u kojoj zajednički poraz pridošlica i starosjedilaca doseže mitsku razinu ponajprije radi melankoličnog upozorenja, a ne obrambenog (samo)zavaravanja čitavih naroda i kultura. Novo, drugo izdanje ovaj naslov ponovo čini nezaobilaznim strip-sadržajem.
