Kad je Hamisha MacKaya, ribara s Vanjskih Hebrida, drugi put udario grom, selom su počele kružiti priče. Neki su rekli da je Hamish kažnjen jer je ogreznuo u grijeh, drugi su smatrali da je "prepotentan jer je počeo učiti francuski". Kad je ribara četvrti put udario grom, selo je zašutjelo; priče su prestale. U seoskom dućanu Hamish je bio podsjetnik da se svakom kupcu nebesa mogu sručiti na glavu.
Svašta dolazi s neba. Komadi leda koji otpadaju sa zrakoplova. Avionski motori, avionske gume i čitavi avioni (s čitavim obiteljima). Kroz krov kuće probijaju meteori teški četiri kilograma. U specijalnim atmosferskim uvjetima s neba padaju ribe i žabe krastače. U Grčkoj su 2002. padale sardine. Na Floridi su 1969. zbog istih atmosferskih uvjeta padale loptice za golf. Mami malene Saare glavu je otkinuo komad leda koji je pao s krova kuće. Tata nije mogao objasniti samome sebi zašto je to tako. Niti je tatina sestra mogla odgovoriti na isto pitanje. Kad je nakon smrti šogorice i drugi put dobila glavni zgoditak na lutriji, legla je u krevet i više nije ustajala iz njega.
"Ponekad padnu nebesa, ponekad zemlja utone. Ponekad se sruči tako neshvatljiva sreća da je s njom teško nastaviti živjeti. Ponekad se nešto dogodi – samo jednom – a čovjek do kraja života mora razmišljati zašto. Ponekad se ništa ne dogodi, pa čovjek do kraja života mora razmišljati zašto se ništa ne događa." Eto, tako piše finska spisateljica Selja Ahava.
"Stvari koje padaju s neba" roman je o smrti majke. Pripovijeda ga njena maloljetna kći, njena teta koja je dva puta dobila na lutriji (i dopisuje se s ribarom kojeg je četiri puta pogodio grom), priča ga tatina nova žena, s kojom se vratio u kuću u kojoj je živio s mamom. Čitamo prijevod druge od četiri knjige Selje Ahave (1974.). Finci su pametna zajednica i uvijek je pametno pratiti što rade. Svakako što radi Selja Ahava, nakon Sofi Oksanen još jedna finska spisateljica koju valja držati na oku.
"Stvari koje padaju s neba" polifoni su tekst u kojem se sve povezuje: glas djevojčice s glasom škotskog ribara, opušteno s tragičnim, bizarno s tankoćutnim, ono što pada s neba s onim što odsijeca glave. Tatina nova žena čekat će da muž ode na posao, djevojčica u školu, pa da u kući pred kojom je led odsjekao glavu prvoj ženi gleda na YouTubeu kako sijeku glavu američkom humanitarcu. Tako i ISIS dolazi u roman. I noćne more. Nova žena sanja kako netko viče – Reži glavu! Sve ćemo vas smaknuti! Djevojčica koja raste, dvanaestogodišnja Saara, sanja utvaru sa škarama. I ništa od toga više ne razumije; kao ni nova žena. Zamišlja Herculea Poirota kako ih sve okuplja u velikoj dnevnoj sobi, mamu i tatu, tetu i novu ženu, ribara i nju, i objašnjava im svaku smrt, svaki grom, svaki dobitak na lutriji. I Selja Ahava ima svoje odgovore, ne nužno jednake onima Herculea Poirota. Okupila je šarenu grupu likova pa odgoneta neodgonetljivo, a njeni odgovori ne-odgovori poprimaju formu bajke, noćne more i komedije.
Jednom će doći kraj svijeta, jednom će se sručiti i Raj, kaže Selja, i time bismo mogli dati odgovor na sve ono što pada s neba. Ali opet, nekako se čini da je odgovor širi od toga i da, ako ne uključuje baš svaku rečenicu romana Selje Ahave, onda uključuje većinu njih; baš sa svime što je u njima napisano.
