Odbori norveškog parlamenta, Stortinga, započeli su sredinom prošlog mjeseca razmatranje izvještaja "komisije za istinu i pomirenje" napisanog na 758 stranica. Njegovo parlamentarno predstavljanje početkom juna trajalo je punih trideset i sedam sati uz izravan prijenos javne televizije.
Tijelo službeno nazvano "Komisija za istragu politika norvežizacije i nepravdi prema Saamima i Kvenima/norveškim Fincima" osnovano je u junu 2018. po uzoru na slična tijela u Južnoj Africi i osobito u Kanadi, koja su razmatrala historijske nepravde počinjene nad manjinskim ili autohtonim zajednicama. Iako je sastavljena uglavnom od akademskih istraživača, komisija uključuje i biskupa luteranske crkve, a predsjeda joj Dagfinn Høybråten, politički veteran Kršćanskodemokratske stranke.
"Norvežizacija" iz naziva se odnosi na sistematsku politiku provođenu od 18. do druge polovice 20. stoljeća s ciljem kulturne asimilacije manjina na sjeveru zemlje, osobito Saama (Laponaca) i različitih zajednica etničkih Finaca. Politika je u početku imala religijske konotacije "pokrštavanja", tokom 19. stoljeća je zadobila karakter interne kolonizacije "neciviliziranih" naroda, a u 20. stoljeću je pak pravdana potrebom razvoja i socijalnog uključivanja. No u svakom periodu norvežizacija je podrazumijevala teške poremećaje u načinu privređivanja i života zajednica te ograničavala upotrebu materinjih jezika.
Norveška službeno ne popisuje etničku pripadnost svojih stanovnika. Procjenjuje se da u zemlji, uglavnom u pokrajini Finnmark na krajnjem sjeveru, živi više desetaka hiljada Saama te još toliko Finaca iz različitih grupa. Saami također žive i u susjednim zemljama – Švedskoj, Finskoj i Rusiji –ali možda polovica od otprilike sedamdeset-osamdeset hiljada Saama nalazi se u Norveškoj. Pripadaju ugro-finskoj jezičnoj skupini, a smatraju se autohtonim, odnosno najstarijim narodom na tom području.
Zbog norvežizacije, ali i dugotrajnog zajedničkog života mnoge osobe na tom području imaju složene etničke identitete, koji mogu uključivati i saamski i finski i norveški element. Sama komisija nije prvi pokušaj norveškog suočavanja sa svojim politikama prema manjinama. Još 1997. šef države i tada još formalni šef norveške crkve, kralj Harald V., ispričao se zbog norvežizacije, priznajući da je zemlja stvorena na teritoriju koji je pripadao dvama narodima.
Nedavno predstavljeni izvještaj ide i nekoliko koraka dalje te nesumnjivo dokazuje kako su elementi asimilacijske politike nastavljeni i dugo nakon njenog službenog završetka 1968. godine. Nakon što ga razmotre parlamentarni odbori, o izvještaju će se raspravljati i na plenarnoj sjednici. No određene manjinske institucije već su izrazile skepsu oko krajnjih rezultata ovakvih dokumenata.
Komisija u zaključku predlaže osnivanje posebnog centra koji će informirati javnost o posljedicama norvežizacije i drugih nepravdi te predlaže javnim tijelima i institucijama da provode načelne mjere "pomirenja". No iz perspektive samih manjina, činjenica da su one žrtve historijskih nepravdi nije neka novost, ni nešto što treba samo osvijestiti. One su također zainteresirane za ispravljanje aktualnih nepravdi.
Posebno se ističe veliki projekt vjetroelektrana Fosen Vind izgrađen na lokaciji važnoj za ispašu sobova, čijim se uzgojem velik broj Saama još uvijek bavi. Iako su nakon brojnih protesta država i investitor izgubili spor s lokalnim ekološkim i manjinskim organizacijama, vjetroelektrana nikada nije razmontirana. To je samo jedan od istaknutijih primjera aktualnih sporova države s manjinskim zajednicama.
Po izjavama brojnih članova parlamenta neposredno nakon prezentacije izvještaja, ali i uoči započinjanja cijelog procesa prije pet godina, kao i izjavama šefa komisije Høybråtena, čini se očitim kako kao direktna posljedica rada komisije nikakvo konkretnije djelovanje nije ni bilo planirano.
Jedna od točaka sporenja je i pitanje tko je točno krivac za raniji odnos prema manjinama: je li to neodređeno "norveško društvo" ili konkretna država, što implicira i potrebu za jasnije definiranim obeštećenjem. Javile su se i određene tenzije među samim manjinskim zajednicama. Dio predstavnika Finaca izrazio je nezadovoljstvo zbog posebne pažnje koja je pridodana autohtonim Saamima za razliku od Finaca koji su na sjeveru Norveške također kolonisti, iako su i oni žrtve norvežizacije.
Slični procesi "istine i pomirenja" pokrenuti su i u Švedskoj i Finskoj. U zemljama koje su ga već prošle, poput Australije i Kanade, priznanje prošlih nepravdi sastavni je dio brojnih javnih manifestacija, ali nije ukinulo aktualne nejednakosti između autohtonih manjina i većinskih zajednica.
