Tromsø, grad u Norveškoj 350 kilometara iznad arktičkog kruga, u kojem sam ove zime boravila tri mjeseca, promovira se kao "arktička prijestolnica", iako se time potpuno zanemaruje ruski Arktik i činjenica da je Murmansk mnogo veći od svih norveških arktičkih gradova. Arktik se u cjelini donedavno smatrao nerazvijenom i provincijskom regijom, no "ikonički" eventi kao što su Međunarodni filmski festival Tromsø i festival Barentsov spektakl u Kirkenesu na granici s Rusijom te proglašenje grada Umeå u sjevernoj Švedskoj Europskom prijestolnicom kulture 2014., dovode te stereotipe u pitanje.
Koncept Sjevera oduvijek je bio oblikovan kolonijalnim percepcijama, romantičnim predodžbama o egzotici, mitovima o ljepoti i divljini. Stoljećima su istraživači, umjetnici i znanstvenici opisivali krajolike Sjevera kao neukroćene, zastrašujuće i spremne za osvajanje. Arktičko je područje dugo bilo povezano s herojskim polarnim istraživanjem. Mnoge stereotipne europske slike Arktika – kao praznog, divljeg, "netaknutog", nepoznatog, čudnog, nedostupnog, opasnog – potječu upravo iz razdoblja kada su polovi viđeni kao posljednji neistraženi teritoriji svijeta. Međutim, pripadnici naroda Sámi ta područja tradicionalno već stoljećima koriste za uzgoj sobova. Stanovnici arktičkih regija znaju da "divljina" uopće nije divlja, već mreža važnih točaka temeljenih na aktivnostima i rutama između njih.
Boravite li u Tromsøu u mračnim zimskim mjesecima, fascinirat će vas turisti koji uglavnom dolaze iz istog razloga – aurore, percipirane kao "nešto što morate doživjeti jednom u životu", dok lokalci potiho njurgaju protiv posjetitelja i njihove opsesije
Početkom 20. stoljeća koncepti netaknute prirode stopili su se pak s idejama imperijalizma i iskorištavanja resursa. Danas je Arktik industrijaliziran i urbaniziran, a autohtoni narodi sada se natječu s neoimperijalnim interesima za vlasništvo nad svojim prostorima, protiveći se konceptima "divljine" i "krajolika" koji dominiraju diskursom o nordijskim krajevima. S druge strane, rastuća turistička industrija na Arktiku danas je izgrađena upravo na romantičnoj ideji "divlje", netaknute prirode – regija se reklamira kao "posljednja prava divljina u Europi", što podsjeća na naš "Mediteran kakav je nekad bio". Međutim, arktička divljina sada je pretvorena u nešto lijepo i spektakularno, bez traga starijih mitova o neprijateljskom, mračnom i negostoljubivom krajoliku punom opasnosti i užasa, mjestu naseljenom tuljanima i polarnim medvjedima, a ne ljudima. Arktička "magija" nedavno je "otkrivena", Arktik je postao mitološki topos koji uvelike počiva i na iskorištavanju autohtonog stanovništva i njegove kulture.
Jedna od kontroverzi oko Arktika upravo je povijesno nasljeđe kolonijalizma i tretman Sámija (kod nas poznatijih pod nazivom Laponci, no taj termin oni smatraju pogrdnim zbog konotacija koje je poprimio u nordijskim jezicima poput "neobrazovanih", "zaostalih" i slično). Oni se često pojavljuju u turističkim promidžbenim materijalima kao dekor, dodaci u pozadini koji donose malo lokalnog autohtonog kolorita. Kultura Sámija pretvorena je u turističku atrakciju, zapravo jednu od najjače artikuliranih turističkih atrakcija u sjevernim regijama, i pojavljuje se kao idealizirana, pojednostavljena tradicionalna autohtona kultura koja se kao proizvod ili roba prodaje kao jedinstveno iskustvo i dio "arktičke magije".
Turistima se obećavaju "duhovni doživljaji", u kojima se autohtona duhovnost suprotstavlja zapadnjačkom iskustvu, da bi je se potom prodavalo New Age turistima u obliku "šamanskih" predmeta i praksi te kroz tradicionalnu arhitekturu i rukotvorine kao uzvišeno iskustvo drugog svijeta, ispunjavajući kolonijalne želje zapadnjačke mašte. Tako turistički "paketi" poput dekontekstualiziranog tematskog Sámi-parka u Karasjoku u Norveškoj prikazuju ahistorijski i depolitizirani "tradicionalni" stil života pružajući neautentičan prikaz kulture Sámija u svrhu nuđenja "autentičnog" doživljaja.
Polarna svjetlost – glavna atrakcija za vrijeme mračnih mjeseci (Foto: Dora Pavković)
Primjeri turističkih atrakcija specifičnih za Arktik su i utrke psećih zaprega kao što su popularna Finnmarksløpet i promatranje kitova ("iskusite divljinu, budite dijelom prirode, a ne da je samo gledate!"), koje su organizacije za zaštitu okoliša rekonceptualizirale iz resursa koji se lovi i iskorištava u vrstu koju treba spasiti, što je i u interesu turizma. Još jedna "ikonička" turistička atrakcija je polarna svjetlost, aurora borealis, koju turistička industrija promovira kao dio lokalne ponude. Brojni strani studenti u Tromsøu rade kao aurora-vodiči u specijaliziranim autobusnim turama po okolici grada, a turizam u gradu za vrijeme mračnih zima (od kraja novembra sunce više ne izlazi i zalazi pa je grad prekriven gotovo potpunim mrakom) praktički ovisi o "lovcima" na auroru. Boravite li u Tromsøu upravo u tim mjesecima, fascinirat će vas turisti koji uglavnom dolaze u taj izolirani, ledeni grad iz istog, jednog jedinog razloga – aurore, percipirane kao "nešto nevjerojatno što morate doživjeti jednom u životu", dok lokalci potiho, kao naši Dalmatinci, njurgaju protiv posjetitelja i njihove opsesije.
Arktički gradovi nalaze se u neposrednoj blizini prirode i donekle i sami jesu priroda. Njihovi stanovnici većinu svog slobodnog vremena tijekom cijele godine provode u prirodi. Posebna kvaliteta tih gradova je lak pristup sportskim aktivnostima kao što su skijanje ili planinarenje. U proširenoj arktičkoj urbanosti, stanovnici definiraju svoje živote u gradu na teritoriju širem od strogih administrativnih granica: u odnosu na promjene godišnjih doba u okolnom krajoliku (vrijeme provedeno uz različite aktivnosti na otvorenom), promjenjive svjetlosne uvjete i cikličke promjene u prirodi (ribolov, branje bobica, lov itd.).
Sjeverni krajolici podložni su različitim interesima stočara, industrijalaca, ribara i vlada – ali također i pogledima turista. Arktički teritoriji percipiraju se kao otvoreni za industrijsko iskorištavanje i brzu zaradu, poput američkog zapada nekoć. Sukob interesa između eksploatacije prirodnih resursa i turizma može se primijetiti u mnogim područjima – i turizam i rudarska industrija nastoje koristiti prirodu kao resurs, ali je prvome u interesu njeno očuvanje. Međutim, turistička industrija također dovodi do daljnje komercijalizacije i, moguće, neodrživog broja turista koji preplavljuju prostor i ugrožavaju prirodu. Čak i neka mjesta u udaljenim središnjim visoravnima Islanda dosežu granice svojih kapaciteta, pa se tamo vode rasprave o ograničenju broja turista kako bi se očuvale prirodne ljepote. I u Tromsøu se trenutačno razmatra uvođenje turističkog poreza kako bi se smanjio pritisak posjetitelja na infrastrukturu i prirodu. Ovdje se dakle susrećemo s temeljnim problemom arktičkog turizma. Što više turista dolazi u potrazi za netaknutom divljinom i autentičnošću, to su upravo te kvalitete ugroženije i prijeti im nestanak. Ukratko, neodrživi broj posjetitelja prijeti uništiti upravo tu "čaroliju" koja ih je na Arktik i dovela.
