Mađarska nam je tako blizu, no kod nas je njihova folk glazba više-manje potpuna nepoznanica, posebice folk glazba tamošnjih Roma, koja je po mom mišljenju najljepša glazba na svijetu: nevjerojatno evokativna, prožeta emocijama, nekom posebnom nostalgijom i čežnjom. Sjajan primjer je pjesma "Keren chave" benda Ando Drom, koja sadrži mnoge karakteristike tipične za ovu glazbu: upotrebu sinkopa, višeglasje, pljesak rukama raznolikog ritma, neortodoksnu strukturu gdje se tečna, složena melodija kontinuirano kroz pjesmu ponavlja deset puta, i to tako da ostaje svježa i zanimljiva...
Korijeni današnje glazbe mađarskih Roma sežu u posljednja desetljeća socijalističkog razdoblja, kada su Romi razvili novi žanr zvan folklornom glazbom za ansamble (folklór), koji je na početku bio izrazito stigmatiziran, ali je postupno prihvaćen kao legitimna umjetnička forma. Gusztáv Varga, voditelj folklornog ansambla Kalyi Jag (Crna vatra), opisuje taj žanr kao reinterpretaciju tradicijske glazbe sa suvremenim autorskim pečatom: "Te smo pjesme (tradicionalne seoske obiteljske napjeve, op. a.) postavili uz instrumentalnu pratnju. Aranžirali smo ih; ako je bilo moguće izbacili pokoji stih, dodali neki naš vlastiti. Malo smo promijenili pjesme, ali one su se vratile romskom narodu."
Mađari Romima priljepljuju naziv müveletlen, što doslovno znači "bez kulture"; osoba bez obrazovanja i profinjenosti govora, manira i ukusa. Kao reakcija na takvu stigmatizaciju, mnogi Romi odgovorili su prikrivanjem svoje različitosti koliko god su mogli. Svojim su jezicima i dijalektima govorili prvenstveno doma, izbjegavali su na njima pjevati ili razgovarati u situacijama u kojima su ih sumještani mogli čuti. Tako je čak i izvođenje glazbe rezervirano za privatno okruženje.
Dok se Ando Drom želi vratiti "autentičnim" korijenima romske glazbe, njihova bivša pjevačica Mónika Juhász Miczura bavi se fuzijom tradicionalnih zvukova s elektronikom. "Bilo bi lažno da svoje pjesme i dalje pjevam u šarenoj suknji, lupajući u kotlić", smatra
Pjevanje na romskom jeziku destigmatizirano je početkom sedamdesetih, kada su Romi počeli nastupati u novom okruženju – radničkim hostelima u Budimpešti. Mnogi Romi sa sela napustili su svoje tradicionalne zanate kako bi radili kao fizički radnici na velikim građevinskim projektima i u tvornicama u Budimpešti. Nije im bilo dopušteno da se tamo trajno presele sa svojim obiteljima, pa su veći dio tjedna živjeli u spavaonicama zvanima "radnički hosteli", koji su bili etnički mješoviti; bilo je tamo i mnogih Mađara niže klase. U takvom okruženju održavali su se spontani glazbeni nastupi.
Hosteli su također privlačili disidentske aktivnosti. Upravo je ta aktivnost najuže povezana s pojavom glazbenog ansambla Monszun (Monsun), mladih glazbenika iz mađarske inteligencije. Svirali su mađarski "beat" – glazbu u stilu "British Invasiona" iz 1960-ih. Bili su zainteresirani za maoizam i zajedno s nekoliko drugih beat skupina pisali su tekstove političkog sadržaja. U nastojanju da saznaju više o glazbi mađarskih nižih klasa, počeli su posjećivati radničke hostele. Tamo su odmah naišli na Rome i počela su druženja i glazbene suradnje, u početku ograničene na male univerzitetske klubove i domove kulture, a kasnije popularizirane kroz talent showove za mlade.
Mađarski intelektualci primjenjivali su vrlo jak skup estetskih standarda na narodnu glazbu, u smislu što je manji utjecaj popularnih stilova, to je glazba autentičnija. Glazba romskih folklornih ansambala ima mnoge karakteristike koje mađarska inteligencija smatra jasnim oznakama jedinstvenosti i autentičnosti. To uključuje ruralno podrijetlo mnogo ranog repertoara folklornih ansambala, polifoniju, upotrebu romskog ili bajaškog jezika, pronađene predmete kao glazbene instrumente... "Neautentični" bi pak elementi primjerice bili poneki aranžmani ili upotreba gitare.
Grupi Kalyi Jag može se pripisati zasluga za estetsko uzdizanje romskog pjevanja u svijesti mađarske inteligencije, možda i zbog veze s Monszunom. Jedna od Varginih glavnih briga bila je otkloniti dojam da je romsko pjevanje grubo ili bučno (gajdolás, odnosno urlanje), pa se usredotočio na "uglađenije" izvedbe, vokalne harmonije; grupa je dobila pomoć oko nekih aranžmana od profesionalaca i glazbenika školovanih na konzervatoriju. Miješanje romskih i neromskih članova u Kalyi Jagu, kao i kod Monszuna, moglo je također utjecati na glazbenu teksturu, jer su neromi bili naviknuti na homofoniju a ne na višeglasno romsko grupno pjevanje.
Prema mišljenju Jenőa Zsige, vođe grupe Ando Drom, "sve do početka osamdesetih, Romi se nisu mogli pojaviti ni kao etnička skupina ni kao nacionalnost u mađarskom političkom diskursu. To je značilo da prema službenoj politici romska kultura nije ni postojala. Nakon nekog vremena, mađarska komunistička partija prisiljena je nešto doraditi u toj potpuno apsurdnoj političkoj, protuustavnoj poziciji. Stoga su dali ustupke u području kulture. Tijekom tog vremena broj ansambala koji čuvaju romsku tradiciju (hagyományõrzõ) naglo je rastao". Premda vlasti nisu službeno priznavale Rome kao politički ili kulturni entitet, umjetničke su aktivnosti bile dopuštene. Unatoč tome, rani romski izvođači folklora prisjećaju se da je pristup standardnim izvedbenim forumima poput festivala, muzičke industrije i kampova za mlade zahtijevao veliku borbu. Folklorna glazba doprinijela je prihvaćanju ideje, kasnije kodificirane u mađarskom zakonu o manjinama iz 1993., da Romi imaju prava i status jednak onima drugih etničkih manjina u istočnoj Europi.
Albumi Kalyi Jaga "O suno" iz 1991. i "Gypsy Folk Songs from Hungary" iz 1995. prva su prava diskografska remek-djela mađarske romske glazbe; oni su bili prvi bend koji je široj populaciji predstavio tradicionalne pjesme koje su prethodno Romi samo pjevali među sobom. Palicu zatim preuzimaju Ando Drom sa sjajnim albumima "Phari Mamo" iz 1998. i "Kaj Phirel o Del?" iz 1995. Njihov glazbeni voditelj je već spomenuti Jenő Zsigó, aktivist koji je jedno vrijeme radio kao socijalni radnik, a kasnije je postao predsjednik mađarskog romskog parlamenta. Budući da članovi dolaze iz različitih segmenata mađarske romske populacije, skupina predstavlja širok raspon stilova i varijacija unutar romske glazbe i kulture. Spajaju tradiciju i modernost: rade i nove skladbe i aranžmane kako bi opisali osjećaje i život današnjih Roma, predstavljajući tako živući folklor. Vrlo emotivne skladbe pjevaju se na romskom jeziku, uz pratnju gitare, mandoline, tambure i harmonike: za udaraljke koriste žlice, vrčeve, glinene posude i govore o boli, razdvojenosti, čežnji za ljubavlju...
"Danas se glazba komercijalizira, oni koji poznaju folklor počinju svirati isprazne šlagere, slijede modu i to ozbiljno narušava ono što je još uvijek živa kultura", kaže Zsigó. Ando Drom želi se vratiti onome što smatra "autentičnim" korijenima glazbe, čak ima za cilj eliminirati instrumente, koji prema Zsigi nisu bili potrebni Romima koji su se nekad zabavljali samo pjevanjem.
Od 1995. do 2003. pjevačica Mónika Juhász Miczura bila je članica Ando Droma. Njezin jedinstven i vrlo ekspresivan način pjevanja značajno je definirao ansambl, a nakon napuštanja benda bavi se fuzijom tradicionalnih zvukova s elektronikom u bendu Mitsoura. Zovu je i mađarskom Björk. "Živim u velikom gradu, slušam suvremenu glazbu koja utječe na mene i volim te utjecaje inkorporirati u vlastito stvaralaštvo. Bilo bi lažno i pretenciozno da svoje pjesme i dalje pjevam u šarenoj suknji, lupajući u kotlić, uz pratnju mandoline. Što nešto ili nekoga čini autentičnim? Koliko stotina godina mora proći prije nego što se nešto može nazvati autentičnim? ...Za mene tradicija nije prašnjavi ostatak nekog prošlog vremena, već prilika za aktualne oblike izražavanja. Meni je problematično što, prema mišljenju stručnjaka, Romi mogu svirati samo romsku glazbu, jer je to ono u čemu su autentični... Štoviše, jedan od pozitivnih stereotipa koji se vežu za Rome jest da nam je 'glazba u krvi'. Što nije točno, kao ni bilo koji drugi stereotipi, a to nekima može biti uvredljivo", izjavila je za mađarski portal Telex. Opisuje svoju negativnu reakciju, još u djetinjstvu, na tada popularan stereotip "o tome kako je dobro Romima koji žive u šatorima, kako skupljaju mrtve kokoši da nahrane svoje mališane, o tome kako je život lutalica najljepši na svijetu, i zato Romi nemaju stalne domove".
