Skandinavske socijaldemokratske stranke bile su arhitekti slavne i gotovo mitske države blagostanja koja se temeljila na bliskoj suradnji između radničkih sindikata i vlade te osiguravala kvalitetnu socijalnu skrb, plaćenu progresivnim oporezivanjem. Ideja je bila da se proporcionalno najviše oporezuju pojedinci u srednjim godinama, a socijalne beneficije su usmjerene prvenstveno prema djeci i starijima. Izrazito su bitne besplatna zdravstvena skrb i obrazovanje te plaćeni porodiljni i očinski dopust, kao i visoka zaposlenost žena u javnom sektoru. Sve su ove stranke bile pod utjecajem marksizma u svojim ranim danima, ali je on postupno uklonjen. Njihova strategija mogla bi se sažeti kao "reforma, a ne revolucija": pojam besklasnog društva ili radikalnog antikapitalizma nikad nije bio na dnevnom redu. Eksploatatorski odnosi u proizvodnji ostaju manje-više netaknuti. Socijaldemokratska ideologija djelomično je izdanak socijalističke tradicije i emancipacije radničke klase iz 1880-ih i 1890-ih i vjerskih folkrörelsera (narodnih pokreta), pomoću kojih su seljačke i radničke organizacije rano prodrle u državne strukture i utrle put uspjehu socijaldemokrata na izborima. U ovom će članku biti riječi o modernoj povijesti i trenutnom stanju socijaldemokracije u Skandinaviji, s posebnim fokusom na situaciju u Švedskoj.
Kako su socijaldemokratske stranke odgovorile na uspon populističke radikalne desnice? Najprije strategijom zadržavanja: držeći se svojih ideoloških uvjerenja i pokušavajući na taj način pobijediti u raspravi. To bi primjerice bili socijaldemokrati koji uporno brane internacionalizam i relativno velikodušnu politiku prema izbjeglicama. Zatim, stranka može odabrati strategiju neutralizacije, jednostavno ne pristajući zauzeti politička stajališta o "gorućim pitanjima" s agende populista. Treće, stranka može zauzeti poziciju konkurenta. Ova strategija zahtijeva da se stranka odrekne svog ideološkog integriteta kako bi dobila glasove. Socijaldemokrati, primjerice, počinju zagovarati ograničavanje migracija i naglašavati važnost integracije nauštrb multikulturalizma. Ova je opcija, nažalost, prevladala u svim skandinavskim državama, prvenstveno u Danskoj.
Danska i Norveška
Tamošnji socijaldemokrati su u lipnju 2003. predstavili novi manifest o useljavanju i integraciji u kojem kažu da je potrebno ograničiti useljavanje u Dansku. Čini se da se ova strategija kooptiranja desničarske pozicije nije isplatila na izborima: 2005. socijaldemokrati su izgubili daljnjih pet mjesta.
U eri Helle Thorning-Schmidt, koja je vodila stranku od 2005. do 2015., socijaldemokrati ciljaju na srednju klasu kao svoju glavnu biračku bazu te zaokreću prema političkoj desnici u društveno-ekonomskim pitanjima. Stranka je usvojila ideologiju "trećeg puta", kao i njene sestrinske stranke diljem Europe. Thorning-Schmidt u ožujku 2006. objavljuje da su socijaldemokrati spremni podržati poreznu reformu liberalno-konzervativne vlade, što je u biti značilo zaustavljanje povećanja bilo kakvih poreza tijekom mandatnog razdoblja vlade.
Izbori u studenom 2011. rezultirali su pobjedom lijevog centra, nakon desetljeća vladavine desne "buržoaske" koalicije. Ipak, gotovo odmah nakon preuzimanja dužnosti, socijaldemokratska vlada prekršila je svoja izborna obećanja i izjavila da će nastaviti politiku ekonomskih reformi prethodne liberalno-konzervativne vlade. Provela je strog program štednje s rezovima koji su najviše pogodili nižu srednju klasu, radnike i nezaposlene – drugim riječima, upravo one biračke skupine koje je socijaldemokratska politika tradicionalno nastojala zaštititi.
Progresivna srednja klasa u Skandinaviji ima više potencijala nego u mnogim drugim zemljama budući da veći dio srednjih slojeva čine sindikalno organizirani zaposlenici. Jaki sindikati, povezani s političkom ljevicom, mogu održati identitet radničke klase i djelovati kao štit protiv naleta desnog populizma
U vrijeme prije parlamentarnih izbora 2015. socijaldemokrati su prvi put priznali da su izgubili glasače u korist desne populističke Danske narodne stranke i objavili da im je ta stranka sada glavni konkurent. Kampanja socijaldemokrata "Det Danmark du kender" ("Danska koju poznajete") kritizirana je zbog udvaranja desnim populistima, na što u stranci odgovaraju da je "usmjerena na sve one koji žele očuvati Dansku". Ipak, naglasak na "očuvanju" staroga ukazuje na to da su socijaldemokrati bili zabrinuti zbog "prebjega" glasača Danskoj narodnoj stranci do te mjere da su bili spremni preuzeti desnu populističku retoriku.
S novom lidericom Mette Frederiksen socijaldemokrati su se okrenuli od blairovskog "trećeg puta" i udvaranja srednjoj klasi natrag prema radničkoj klasi kao svojoj biračkoj bazi te napravili dva programska zaokreta. Stranka je skrenula ulijevo u socioekonomskim pitanjima, ali se još jače priklonila (populističko-radikalnoj) desnici u sociokulturnim temama, pitanjima zakona i reda i imigracije. U studenom 2015. socijaldemokrati su dogovorili višestranački sporazum o privremenim kontrolama na danskim granicama. Frederiksen izjavljuje da je "priljev koji smo vidjeli u Švedskoj i Njemačkoj promijenio ta društva iz temelja, a ja ne želim da se to dogodi i Danskoj".
Socijaldemokrati su u siječnju 2019. predstavili svoj novi manifest o imigracijskoj politici koji je iznio izrazito stroge prijedloge u vezi s traženjem azila u Danskoj, uključujući zloglasnu ideju o "prihvatnim centrima" koji bi se uspostavili izvan Europe. Iste godine, preuzimaju vlast uz potporu nekoliko manjih lijevih stranaka.
Norveška Laburistička stranka doživjela je 2001. najgori izborni rezultat od Drugog svjetskog rata, izgubivši čak 43 mjesta u parlamentu. Službeni odgovor ove socijaldemokratske stranke lijevog centra bio je, kao i u drugim skandinavskim zemljama, "povratak korijenima". Na izborima 2005. bilježi se svojevrstan oporavak i stranka se vraća na vlast. Kooptirajući strategiju desno populističke Stranke napretka, u rujnu 2008. vođa laburista, premijer Jens Stoltenberg, predstavio je popis od 13 mjera za pooštravanje imigracijske politike, posebice pravila o azilu. Izborna kampanja Laburističke stranke bila je usmjerena na imigraciju, integraciju i nejednakost. Stoltenberg je također izjavio da je spreman "ići na barikade kako bi obranio socijalnu državu i nordijski model socijalne skrbi". Pojavio se preventivni konsenzus u pitanju imigracije: sve su se glavne političke stranke složile da imigracijska politika treba biti stroga, a razlike su se uglavnom odnosile na to koliko stroga treba biti. Biračima sve važnija postaju sociokulturna pitanja poput imigracije, za razliku od pitanja poput poreza i raspodjele bogatstva. Stranke se sve više natječu tko će imati najstrože prijedloge imigracijske politike – u listopadu 2017., na primjer, Laburistička stranka predložila je zabranu nošenja nikaba u školama i na sveučilištima. Od 2021. godine stranka je nakon osam godina u oporbi ponovno na vlasti.
Lijevi centar pomiče se udesno (Foto: Wikimedia)
Švedski model
Povijesno gledano, švedska SAP— Socialdemokratiska Arbetareparti — bila je daleko najuspješnija među svim radničkim i socijaldemokratskim strankama svijeta. Više od pola stoljeća, između 1932. i 1988., dobivala je preko 40 posto glasova na svakim izborima. Švedski model je tijekom zlatnih godina socijaldemokracije, od 1936. do 1973., opisivan superlativima poput "realistične utopije", "prototipa suvremenog društva" i "najuspješnijeg društva koje je svijet ikada vidio".
Progresivna politička ideologija intervencionističke "velike države" koja ulaže velika sredstva u programe socijalne skrbi i "pripitomljavanje" tržišta, od globalne recesije sedamdesetih naovamo sve se više predstavlja kao "problematična" i "neodrživa". Kritičari stranke sve su glasniji, a čak i unutar stranke raste "desnica", koja bi se mogla opisati kao liberalna u ekonomskom smislu, a ne socijalistička.
Konačno, nakon 40 godina socijaldemokrata na vlasti, na izborima 1976. pobjeđuje desna koalicija. Konzervativizam i neoliberalizam sve više nagrizaju stranku. Samo je rukovodstvo stranke bilo odgovorno za neoliberalni zaokret početkom osamdesetih. Kontrola inflacije postaje novi prioritet. "Kabala" na čelu s ministrom financija Kjell-Olofom Feldtom progurala je deregulaciju švedskog tržišta kredita i kapitala. Kada je Feldt iznio prijedlog tadašnjem premijeru Olofu Palmeu, ovaj je odgovorio: "Radite što želite, ja ionako to ništa ne razumijem".
Tokom devedesetih, kada ponovno dolazi na vlast, stranka nastavlja provedbu neoliberalnih politika i mjera štednje te smanjuje poreze. Desničarske (ili, kako ih Šveđani zovu, "buržoaske") koalicije i koalicije predvođene SAP-om koje su se izmjenjivale na vlasti od 1991. kao da su se natjecale u promicanju nejednakosti. I jedni i drugi snizili su poreze na nasljedstvo i stambenu imovinu na nulu te otežali pristup socijalnim naknadama.
Na izborima 2015. crveno-zeleni blok preuzima vlast, s liderom Socijaldemokratske stranke Stefanom Löfvenom, bivšim čelnikom sindikata metalaca bez ikakvog akademskog obrazovanja, kao premijerom. Siječanjski sporazum iz 2019. doveo je do formiranja manjinske koalicijske vlade između socijaldemokrata i Zelenih. I uz ova dva uzastopna mandata, socijaldemokrati bilježe drastičan pad podrške – udio glasova pao je s 45,3 posto 1994. na 28,1 posto 2018. te 30,3 posto 2022. Prošle godine, napokon, prelaze u opoziciju.
Budućnost skandinavske ljevice?
Korijeni političke krize socijaldemokracije leže u povijesno-društvenim okolnostima deindustrijalizacije, odumiranja institucionalnih i organizacijskih struktura svojstvenih za industrijsko društvo i novih valova migracija. Godine 1982. industrijski radnici činili su 20 posto švedskog biračkog tijela; do 2014. činili su samo devet posto. Na snažnije sindikalno organiziranom i industrijskom sjeveru zemlje socijaldemokrati su i dalje dominantna stranka. Radničku klasu kao središnje biračko tijelo lijevog centra sve više zamjenjuje srednja klasa. Ipak, kako bi socijaldemokratske stranke zadržale svoj udio glasova, trebaju birače i srednje i radničke klase pa stoga često pokušavaju balansirati između različitih preferencija tih glasačkih skupina. Socijaldemokrati su se 2018. osvrnuli na ovu problematiku u svojim službenim glasilima te se zapitali je li "prioritiziranje glasača srednje klase u velikim gradovima otišlo predaleko", dodavši: "Kvaliteti socijalne skrbi izvan velikih gradova trebalo je posvetiti više pažnje".
Naizgled još uvijek u skladu sa svojim progresivnim, kozmopolitskim vrijednostima, Švedska je do 2016. prihvatila proporcionalno najveći broj izbjeglica i tražitelja azila među svim europskim zemljama. Ova je otvorena politika prema izbjeglicama imala široku podršku javnosti i isprva su joj se protivili samo krajnje desni ekstremisti. No krajem studenog 2015. socijaldemokratska vlada na priljev izbjeglica odgovara uvođenjem mjera kojima je cilj značajno smanjiti broj ljudi koji dolaze u zemlju. Odluke o pooštravanju politike azila naišle su na snažne unutarnje kritike iz redova stranke. Kao što je rekao jedan gradski vijećnik Stockholma: "Nisam sreo nijednog člana stranke koji se slaže s ovim mjerama. Ljudi se osjećaju izdano. Imamo članove koji napuštaju stranku zbog toga. Posebno je teško ovdje u Stockholmu. Mnogi članovi stranke dolaze iz azilantskih i antirasističkih pokreta."
Diljem Skandinavije, dio birača i članova ovih stranaka preferira restriktivnu imigracijsku politiku; s druge strane, usvajanje vrlo restriktivnog stajališta bilo bi u suprotnosti s nekim od temeljnih načela socijaldemokracije. Strategija smirivanja političke rasprave i njeno usmjeravanje dalje od sociokulturnih pitanja koje forsiraju desni populisti natrag prema socioekonomskoj politici i zagovaranje vlastite uloge čuvara radničkih interesa ključni je dio odgovora lijevog centra.
Potreban je široki pokret koji će prodrmati lijevi centar, ubrizgati novu energiju, ideje i radikalizam, pružiti nadu i inspiraciju progresivno nastrojenim ljudima koji su razočarani postojećim strankama. Progresivna srednja klasa u Skandinaviji ima više potencijala nego u mnogim drugim zemljama budući da veći dio srednjih slojeva čine sindikalno organizirani zaposlenici. Jaki sindikati, povezani s političkom ljevicom, mogu održati identitet radničke klase i djelovati kao štit protiv naleta desnog populizma.
