Lukas Dhont novo je vruće ime belgijske kinematografije, nakon braće Dardenne i ranije Chantal Akerman, dok smo ne tako davno istaknutog Jaca Van Dormaela već pomalo zaboravili. Dhont voli snimati filmove o dječacima i mladićima, njima mu je prožet kratkometražni dio opusa, dok je u cjelovečernjem prvijencu "Djevojka" iz 2018. portretirao transrodnu osobu, naslovnu djevojku zarobljenu u tijelu mladića koja želi uspjeti kao balerina. Tim je filmom izazvao veliku pozornost, nagrađivan je u Cannesu, okićen Europskom filmskom nagradom za otkriće godine, nominiran za Zlatni globus za najbolji strani film… Po vlastitim riječima, nakon tog velikog uspjeha osjećao se pomalo izgubljen, nije znao što bi mu trebao biti sljedeći projekt pa se povjerio majci, a ona mu je, puna vjere u njega, rekla da sigurno zna što treba raditi. I ta majčina opaska Dhontu je razotkrila da njegov naredni ostvaraj ponovo treba biti film o dječacima. "Blizu", kako mu je naslov, dosegao je do nominacije za Oscara za najbolji međunarodni film, gdje je, može se reći nezasluženo, "poražen" od njemačkog kandidata "Na zapadu ništa novo", a prije toga je u Cannesu dobio Veliku nagradu festivala, bio nominiran za Europsku filmsku nagradu za najbolji film, režisera, scenarij i glumca, za Zlatni globus za najbolji film na neengleskom jeziku, te dobio more drugih priznanja. Kritičari se natječu u laudama, ali je li doista riječ o vrhunskom ostvarenju?
U središtu zbivanja dvojica su djevojački nježnih 13-godišnjih dječaka, međusobno izuzetno bliskih, a ta bliskost uključuje i (intimnu) tjelesnu dimenziju – jedan će drugom staviti glavu na trbuh ili je nasloniti na rame. Plavušasti Léo, za koju nijansu maskuliniji, i brinetni, ultimativno nježni Rémi idilične ljetne dane provode trčeći cvjetnim poljima i vozeći se biciklima, Léo nerijetko i prespava kod Rémija čiji ga roditelji prihvaćaju i vole, a sva ta bliskost, koliko god tjelesno obilježena, vrlo je nevina, njihova međusobna ljubav takozvana je platonska, ali dakako, ne zbog toga manje snažna. Sve se mijenja s dolaskom rujne jeseni i nove školske godine, kada ih cure iz novog razreda, bez loše namjere, izravno upitaju jesu li njih dvojica (ljubavni) par. Naime, ono što je za njih same, kao uostalom i za njihove roditelje i Léova starijeg brata, spontana intenzivna bliskost, prirodna i ni po čemu sporna, za izvanjske je promatrače intriganta situacija. Léo i Rémi vjerojatno su neosviješteno međusobno zaljubljeni, a postavljeno pitanje djevojčica po svemu sudeći prvi put jasno ih suočava s tom mogućnošću i izaziva raskol. Jer vanjski je svijet ipak nešto drugo od njihova (obiteljskog) raja i Léo, osjećajući društveni pritisak, počne se distancirati od Rémija, što njega teško pogodi i naposljetku se dogodi tragedija. Film nakon nje kreće u smjeru Léove (emotivne i moralne) samospoznaje u ozračju natopljenom tugom, pri čemu mu ključnu podršku pruža Rémijeva majka.
"Blizu" je vizualno impresivan rad (posebno je fascinantan koloristički) koji se suptilno bavi nadasve zanimljivom temom, pubertetskim erotizmom, i to onim istospolne usmjerenosti. Delikatnost tematizirane osjećajnosti sugestivno je predstavljena, a dvojica protagonista psihofizički su savršeno utjelovljena u glumačkim debitantima Edenu Dambrineu i Gustavu De Waeleu. Ipak, dojam je da je odabir tragičnog modusa (naspram recimo optimističkog problematiziranja homoerotskog teen odnosa u debiju Lukasa Moodyssona "Pokaži mi ljubav" ili dramskog modusa "Adelina života" Abdellatifa Kechichea) pomalo nategnut i iskalkuliran, kao i da Dhontovom stilskom iskazu nedostaje vrhunske poetičnosti poput, na primjer, one Andree Arnold. "Blizu" tako ostaje respektabilan ostvaraj koji svakako zaslužuje naklonost, ne dosežući, međutim, do onog umjetničkog nivoa koji obara s nogu.
