Sa širenjem koronavirusa ograničen je i dobar dio društvenog života u Hrvatskoj, pri čemu je Zagrebačko psihološko društvo (ZPD) još prošlog tjedna preko svoje mrežne stranice odaslalo javni apel novinarima i urednicima da u izvještavanju o njemu pristupe pažljivo i profesionalno kako bi se izbjeglo manipuliranje informacijama, senzacionalizam i clickbait naslovi koji, kako ističu, čine ozbiljnu psihološku štetu građanima i društvu. Smatraju da bi pretjerana panika onemogućila prijem konkretnih informacija i preporuka o tome kako se ponašati u određenom momentu, a koje bi nam trebali dati medicinski radnici.

- Svaki predškolac koji bi u zadnje vrijeme ušao u moju sobu u Centru uzeo bi kutiju za hitnu pomoć i plišanim igračkama mjerio temperaturu, davao injekcije i slao ih u bolnicu jer, kao, one imaju koronavirus. Po ponašanju djece uvijek vidite što se događa u društvu, čega često nismo ni svjesni - kaže nam predsjednica ZPD-a Sena Puhovski, klinička psihologinja i psihoterapeutkinja iz Psihološkog centra za djecu i obitelji Brigojedac.

U svakom društvu mržnja je rezultat određenog straha i nerazumijevanja, kao i nedostatka prostora za razmišljanje. Ona uglavnom nije individualni osjećaj, najčešće se ne veže uz pojedinca, već se njeguje u grupi, što joj daje snagu – ističe Andrea Vranić

S našim sugovornicama iz Zagrebačkog psihološkog društva, organizacije civilnog društva osnovane 2017., razgovarali smo posve slučajno na Međunarodni dan žena, potaknuti njihovim ustrajnim reagiranjima na različita društvena zbivanja: iz aspekta svoje struke, dakle uz iznošenje psihologijskih znanja i činjenica, pišu tekstove i saopćenja na teme kao što su migrantska kriza, pravo istospolnih parova na udomiteljstvo, (sve)prisutna mržnja u društvu, etiketiranje određene skupine ljudi kao uhljeba, medijska odgovornost… Ističu da pokušavaju cijelom nizu predrasuda, stereotipa, zabluda i mišljenja koji vladaju društvom suprotstaviti činjenice i znanja kojima njihova struka raspolaže.

Primjerice, nakon spaljivanja istospolne obitelji na fašničkoj promenadi u Imotskome, pozvali su i druge stručnjake da javno osude očiti govor mržnje, jer bez obzira na fašničke običaje i tradicije, takvo ponašanje, usmjereno prema jednoj skupini ljudi i njihovoj djeci, može dovesti do nasilja i dodatne diskriminacije, tim više što se radi o ionako diskriminiranoj manjinskoj skupini. Mračna strana karnevala poslužila je kao poticaj za edukativni tekst koji je na temu mržnje i njezinih uzroka u društvu napisala članica ZPD-a Andrea Vranić, inače izvanredna profesorica Odsjeka za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Na mržnju se, ističe Andrea Vranić, možda i može gledati kao na kognitivnu pristranost, mentalnu prečicu, u smislu da nam je lakše razmišljati o ljudima stavljajući ih u određene kategorije pa ih se u razmišljanju lišava čitavog niza njihovih osobina, a barata samo onom jednom na kojoj mržnju temeljimo, primjerice: ne i uljudan, i obrazovan, i brižan, već samo homoseksualac. Zanima nas kako psihologija gleda na uzroke i motive za mržnju, koja se često neskriveno manifestira prema pripadnicima različitih manjina, pa i onih nacionalnih, poput srpske, ali i prema ženama i općenito slabijima, o čemu i prečesto čitamo.

- U svakom društvu mržnja je rezultat određenog straha i nerazumijevanja, kao i nedostatka prostora za razmišljanje, nepostojanja vremena i time neulaganja napora da se neke stvari pokušaju bolje razumjeti; oskudica, egzistencijalna, vremenska i mentalna, ne dopušta bavljenje ničim drugim osim rješavanjem oskudice, a sve ostalo se pojednostavljuje.Dakle, vlastito neznanje i potreba da se zaštitimo od onoga što bi nas vjerojatno uznemirilo neki su od ključnih motiva za mržnju. Mržnja uglavnom nije individualni osjećaj, najčešće se ne veže uz pojedinca, već se njeguje u grupi, što joj daje snagu - objašnjava Andrea Vranić.

A psihologija je važna jer, domeće Vranić, može dobro objasniti što se događa u čovjeku kada se nalazi unutar nekog odnosa i, u krajnjoj liniji, u nekom društvenom kontekstu. Nudi razumijevanje mišljenja, a samim tim i razumijevanje ponašanja ljudi i emocija. No kako razumjeti okvir za isključivost i predrasude (da ne kažemo mržnju) onog glasnog dijela društva, posebno iz redova ultrakonzervativnih udruga, prema pripadnicima LGBT zajednice, točnije dvojici muškaraca kojima se osporava pravo na udomljavanje djeteta u istospolnoj zajednici. Harangi se pridružila i Komisija Iustitia et pax vječno namrgođene Hrvatske biskupske konferencije (HBK), koja smatra da je uključivanje djece u istospolne zajednice nasilje nad tom djecom, pri čemu su nastojali omalovažiti odluku Ustavnog suda da istospolne zajednice također imaju pravo na udomljavanje djece prema svim uobičajenim zakonskim procedurama. Argumenti HBK-a samo su jedna od raširenih zabluda.

- Riječ je doista o predrasudi - potvrđuje Sandra Tolić, psihologinja iz zagrebačkog Dječjeg doma i koautorica knjige ‘Ja nisam gej mama, ja sam mama: Roditeljstvo LGB osoba u Hrvatskoj’, pri čemu, smatra ona, osim psihologa i ostalih stručnjaka i mediji kao prenositelji informacije moraju preuzeti veću odgovornost.

Istraživanja pokazuju da nema razlike između dinamike unutar obitelji istospolnih i heteroseksualnih parova. Djeca koja odrastaju unutar istospolnih obitelji shvaćaju seksualnost svog roditelja kao neku od karakteristika: npr. ima smeđu kosu i gej je – kaže Sandra Tolić

- U jednoj izvrsnoj akciji zamijenili smo uloge s novinarima, pri čemu je jedna novinarka iskazala koliko je važno znati kome se daje javni prostor. U redu je zatražiti dva različita mišljenja, ali ako uzmete nekoga tko vjeruje da je Zemlja ravna ploča, temeljem vlastitih vrijednosti i bez imalo iskustva, onda zapravo dolazi do toga da se nečije mišljenje uvažava naspram znanstveno utemeljenih činjenica - objašnjava naša sugovornica.

- Drugim riječima, bitno je radi li se o medijskim gostima koji će podizati tenzije u društvu ili želimo od njih nešto naučiti - nadovezuje se Sena Puhovski.

- Ako netko primjerice misli da će dijete odgajano u LGBT obitelji imati neke ozbiljne posljedice, na nama je da kažemo: u redu, to je vaše mišljenje na koje imate pravo, ali istraživanja su pokazala upravo suprotno. Nakon toga možete odlučiti hoćete li svoje mišljenje mijenjati u skladu sa znanstvenim činjenicama ili ćete ostati pri svome - dodaje Sena Puhovski.

Rezultati istraživanja poput ‘Ja nisam gej mama, ja sam mama’, ali i svih drugih relevantnih svjetskih istraživanja započetih još 1970-ih, ističe Sandra Tolić, pokazuju da nema razlike između dinamike unutar obitelji istospolnih i heteroseksualnih parova i da je od pitanja spola mnogo važniji odnos prema djetetu. Pokazalo se naime da djeca koja odrastaju unutar istospolnih obitelji shvaćaju seksualnost svog roditelja tek kao neku od karakteristika: primjerice, ima smeđu kosu, plave oči i gej je.

- Jedino što ta djeca mogu loše čuti ili vidjeti jest diskriminacija koju doživljavaju iz vanjskog svijeta - kaže Sandra Tolić.

- Promatranje aktualnih događaja s psihologijske strane važno je samim tim jer živimo jedni s drugima - govori Tia Tomiša, psihologinja iz Udruge Igra.

Kao koautorica teksta ‘Granice ili ljudi?’ objavljenog na stranicama ZPD-a problematizira reakcije na migrantsku krizu koja se u posljednje vrijeme ponovno pomalja s hridi grčkih otoka i pritom dekonstruira shvaćanje po kojem je, u ime zaštite granica od migranata, posve u redu ugrožavati tuđi integritet, dostojanstvo i život. ‘Nasilje ima štetne posljedice za pojedince koji ga trpe i za društvo’, piše, između ostalog, u tom tekstu.

- Govoreći o obrani državne granice, mi zapravo samo banaliziramo nasilje - kaže naša sugovornica.

Neki su mediji objavili gotovo isključivo negativne komentare građana koji se protive tome da Hrvatska prihvati određen broj djece bez pratnje roditelja koja žive u izbjegličkim logorima na grčkim otocima. No ni izbliza nisu svi protiv toga.

- Lani objavljeno istraživanje pod nazivom ‘Izazovi integracije izbjeglica u hrvatsko društvo: stavovi građana i pripremljenost lokalnih zajednica’, koje su proveli prof. Dean Ajduković s Katedre za socijalnu psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta te profesori i istraživači Dinka Čorkalo Biruški, Margareta Gregurović, Jelena Matić Bojić i Drago Župarić-Iljić, pri čemu su, između ostalog, ispitivali stavove ljudi prema migrantima, izbjeglicama i azilantima, pokazalo je da je stav građana na razini države o tome bio relativno neutralan - ističe Tia Tomiša.

Domeće da je njezin doživljaj većine medija takav da se o migrantima priča samo u kontekstu krize, kao o masi i skupini, pri čemu se oni posve dehumaniziraju. Tako se stvara određeni strah od budućih događaja, pri čemu društvo može reagirati samo još obrambenije.

Kada govorimo o migrantima, podsjeća Sena Puhovski, na javnoj se televiziji ne može čuti kako je tim ljudima teško, kako činjenica da će Hrvatska primiti djecu znači da su ona odvojena od odraslih i kako se moramo zapitati na koji ćemo im način pružiti pomoć, kao i na koji način će se stručna udruženja baviti educiranjem javnosti i donositelja odluka.

- Umjesto toga, prije ćete imati vijesti o tome da su migranti u Gorskom kotaru provalili u tri kuće - upozorava Sena Puhovski.

Takav scenarij, ali uz drukčiji rasplet, dogodio se i u obitelji psihologinje Tolić. Migranti su na svome putu provalili u njihovu vikendicu u Baranji, iz koje su uzeli samo staru odjeću, obuću, teglicu Linolade i pekmeza. Nitko ne opravdava provale, ali treba biti svjestan toga da su ti ljudi očajni, posve vjerojatno i gladni, bosi i mokri, općenito potrebiti.

- Iznijeli smo nakon toga sav višak robe ispred ograde, ali i voće i neke druge potrepštine. Ljudi su doslovno uzimali po jednu jabuku, jednu majicu, jedan par cipela ispred ograde, ostavljajući i drugima iza sebe. Nakon toga provala više nije bilo. Mogu u tom slučaju razumjeti ljude koji žele samo preživjeti - priča Sandra Tolić.

Svi oni koji su za minulog rata iskusili prognanički ili izbjeglički život vjerojatno imaju sličan osjećaj za aktualne izbjeglice. Samo ga treba negdje prezentirati javnosti. No umjesto toga, stižu jedino osude migranata.

- Kao društvo nismo se izliječili od traume i psihotraumatizacije i onda jedan dio priče s migrantima i izbjeglicama može povratiti ljudima traumu i dovesti do reakcije kojoj prethodi pitanje: Gdje ste bili kada se meni to isto događalo? Količina mržnje i očaja koja nema konkretno veze s tim ljudima izlazi na vidjelo na ovaj način. Kao psiholozi pokušavamo reći da netko tko tako reagira ne znači da je loš čovjek, nego su takve reakcije proizvod straha, patnje i nemoći, što ljude dovodi do toga da prema drugima u nevolji reagiraju s nerazumijevanjem i nedostatkom empatije - objašnjava Sena Puhovski.

Neprestano prozivanje određene skupine ljudi kao uhljeba, što su u javni diskurs unijeli srednjostrujaški mediji, a odnosi se na zaposlene u javnom i državnom sektoru, također je izazvalo reakciju članica ZPD-a. Posebno nakon što je lani na Pagu otac bacio četvero svoje djece s balkona, nakon čega je uslijedio javni linč socijalnih radnika, ali i nakon dijela komentara i reakcija na učiteljski štrajk.

- To su dvije situacije u kojima su socijalne radnike i učitelje, ali zanimljivo ne i suce, prozivali za uhljebništvo - podsjeća Sena Puhovski.

- U slučaju događaja u Pagu svi koji znaju nešto o tome kako ide uzimanje djece iz obitelji, znaju i da je sudac taj koji donosi odluku, a ne socijalni radnik u Centru. Ali prozivke nisu išle prema sucima, koji imaju visok status u društvu, iako su oni jednako ‘uhljebi’ kao i socijalni radnici, već se išlo na socijalne radnike kao nezaštićenu profesiju. Želim reći da nas generalizirana krivnja i potraga za žrtvenim jarcima nikamo ne vode, jer među socijalnim radnicima, učiteljima i drugim profesijama postoje oni koji ne rade dobro i oni koji svoj posao itekako dobro rade - sumira naša sugovornica.

Nema sumnje da Zagrebačko psihološko društvo i nadalje očekuje puno posla u zemlji bremenitoj problemima, s kojima se njezini građani sami teško mogu nositi.