Tanja Jurin profesorica je psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje, među ostalim predmetima, predaje Psihologiju seksualnosti, te je u sklopu Psihološkog centra "Nit", koji je osnovala, još uvijek među malobrojnim seksualnim terapeutkinjama i terapeutima u Hrvatskoj. Istraživački se bavi temama seksualne želje, zadovoljstva, fantazija, kao i seksualnih smetnji i poremećaja, a radi i na popularizaciji tih tema tako što drži javna predavanja, radionice i piše kolumnu "Seksualna terapija" na Tportalu. Direktnog povoda za naš razgovor nema, povod je to što je seksualnost važan dio naših života, kakva god da bila, mučila nas ili nas veselila, ali o njoj rijetko ozbiljno razgovaramo i javno i privatno. Kako bi rekla Tanja Jurin, neuki smo, i o seksualnost samoj i o tome kako o njoj razgovarati.

Koje su najčešće i najštetnije zablude u vezi seksa?

Jedna od zabluda koje se najčešće mogu čuti od parova, posebno onih koji se muče da održe seksualnu želju, jest da seks treba biti spontan. Spontanost je zabluda koju imaju i ljudi koji promišljaju o seksualnosti. Seks nikada nije spontan, pa ni na počecima, tada je još najpromišljeniji, jer ga očekujemo i pripremamo se, samo što mu se veselimo jer nam je neotkriven i uzbudljiv. Ono što parovi žele jest da im seks ponovno bude uzbudljiv, a misle da je to pitanje spontanosti. Zapravo im treba raznovrsnosti igre, da seks bude lagan i razigran. A pritom se najčešće misli na raznolikost praksi, poput uvođenja novih ljudi, igrački, poza, ali to mogu biti i male promjene. Također je veliki mit da seks uvijek mora biti odličan, no odlično je ako je seks u pravilu dovoljno dobar. Povremeno će biti izvrstan, a nekad potpuno bezveze, i to je sasvim u redu.

Veliki mit je da seks uvijek mora biti odličan, no odlično je ako je seks u pravilu dovoljno dobar. Povremeno će biti izvrstan, a nekad potpuno bezveze, i to je sasvim u redu

Jedan od štetnijih mitova je i mit o tome tko koga u seksu dovodi do orgazma. Nerijetko čujem kako gotovo svi smatraju da je u heteroseksualnim odnosima muškarac odgovoran za ženin užitak, i to je štetno i za žene i za muškarce. Muškarci zbog toga mogu biti pod pritiskom te manje uživati u seksu. Ženama se s druge strane oduzima kontrola i briga za vlastiti užitak. Svaka žena bi se trebala znati pobrinuti za vlastiti užitak. Možda najštetniji mit od svih je onaj da je seks prirodan i da o njemu ne treba komunicirati s partnerom ili partnericom. Jedino što je prirodno je naša potreba, ali seksualna ponašanja moramo naučiti. Komunikacija je najbolji način da ne pretpostavljamo i tada manje i griješimo. Nerijetko se čuje da razgovaranje o seksu ubija strast, no komunikacija itekako može biti uzbudljiva i potaknuti uzbuđenje jednom kada se riješimo nelagode od razgovora, ali nam može i omogućiti informacije koje nam mogu donijeti osjećaj sigurnosti od potencijalnih rizika, zbog čega u seksu možemo opuštenije sudjelovati i više uživati.

Većina istraživanja o gubitku ili nedostatku seksualne želje provodi se na ženama te se navodi kao najrasprostranjenija seksualna poteškoća među ženama. No psihoterapeutkinja Esther Perel kaže da je mit da su žene manje zainteresirane za seks od muškaraca. Je li to točno?

Jedan od loših mitova jest da su muškarci uvijek za seks. To nije točno, mada u prosjeku žene imaju nešto niži interes za seks. Davno su istraživanja, poput onih Rosemary Basson koja se bavila razumijevanjem ženske želje i uzbuđenja, polazila od toga da puno žena nema seksualnu želju. No pitanje je zašto je to bilo tako? Možda nismo bile dovoljno emancipirane da smatramo da imamo pravo uživati i da tražimo ono što nam paše. U puno seksualnih odnosa postoji orgasm gap – razlika u učestalosti svršavanja u seksualnom odnosu između heteroseksualnih muškaraca i žena. Istraživanja su pokazala da će 90 posto muškaraca svršiti tijekom odnosa te 60 posto žena. Ako žene u seksu nisu dobile i nisu ni tražile užitak, mada orgazam nije jedini užitak, naravno, onda neće imati jaku želju za seksom. Također, žene će se prije prisiliti da žive neku socijalnu normu, da nisu "pohotne", da ne traže seks koji ih zapravo privlači ako ne spada u mainstream, jer im to kao ne priliči. Seksualna želja ima biološke, psihološke i socijalne parametre i kroz to je razumijemo.

 

I žene imaju vrlo eksplicitne fantazije

Radili ste istraživanje o seksualnim ženskim fantazijama. Koliko se razlikuju muške i ženske fantazije i je li točno da muškarci češće masturbiraju na vizualne podražaje i ono što im se zbilja dogodilo, dok žene više maštaju?

Justin Lehmiller je u sklopu svog doktorata na Institutu Kinsley napravio veliko istraživanje o seksualnim fantazijama i pokazalo se da postoje neke manje razlike, ali da smo sličniji nego što se mislilo u načinima na koji naš mozak stvara neki seksualni sadržaj. Tako da ne možemo govoriti o tome da se muškarci više oslanjanju na pornografiju, a žene na maštanje. Također, žene nemaju dominantno romantične, elaboriranije fantazije, već također vrlo eksplicitne, kratke fantazije s kink ili parafilijskim sadržajima.

Dobar prediktor kakav će nam biti seksualni život u starijoj dobi jest kakav nam je bio ranije kroz život: ako je bio redovit, ako nam je bio važan, veća je vjerojatnost da ćemo duže biti aktivni

U doticaju ste s različitim generacijama. Koliko se opterećenja koja unosimo u seksualnost mijenjaju s godinama? Što muči studente, što tridesetogodišnjake, što pedesetogodišnjake?

Svako razdoblje nosi izazove koji su nam razvojno jednako teški, ali u svakoj dobi seksualnost ima važno mjesto. Kada tek ulazimo u seksualne odnose, u ranjivoj smo poziciji, nesigurni smo, a istovremeno izloženi. Tada djevojke češće imaju bolne odnose i teže postižu orgazam. Kasnije se to mijenja, ali nas muči, primjerice, opterećenje egzistencijom i svakodnevicom, a onda kada možda posložimo malo život, ulazimo u tjelesne promjene srednjih godina. U još starijoj dobi možda imamo bolesti zbog kojih nam je otežano uopće izvesti seksualne radnje, a k tome je seksualnost u starijoj životnoj dobi tabuizirana, o tome se ne govori. U staračkom domu ljudi najčešće imaju cimere koji im nisu partneri pa kako bi uopće išta mogli raditi. Ako i nađu nekoga, govori se "baka ima prijatelja", a ne da ima partnera. Dobar prediktor kakav će nam biti seksualni život u starijoj dobi jest kakav nam je bio i koliko ga je bilo ranije kroz život: ako je bio redovit, ako je bio dobar i ako nam je bio važan, veća je vjerojatnost da ćemo duže biti seksualno aktivni.

Kao što ste rekli: većina smatra da bi seksualna želja trebala biti spontana. Prvo dođe želja, kao iznenadna sila, i onda se dogodi seks. Ako nije tako, nešto ne valja. Tako su i farmaceutske kompanije razvile tzv. ružičastu viagru koja bi ženama trebala "izliječiti" nedostatak seksualne želje. A seksualna edukatorica Emily Nagoski u knjizi "Come Together: The Science (and Art!) of Creating Lasting Sexual Connections" objašnjava da je seksualna želja, pogotovo u dužim vezama i pogotovo kod žena, responzivna, a ne spontana: prvo krenemo u akciju pa se onda probudi želja. Ta promjena perspektive mi se čini prilično važnom.

I terapijski je važno da responzivnost razumiju žene i muškarci koji se muče s nedostatkom želje. Responzivnost znači da kada smo seksualno neutralni ili nismo uzbuđeni, počnemo sa stimulacijom pa vidimo pokreće li se želja. Želja nije nešto što pada s Marsa i mnogo toga utječe na nju. Nekadašnji direktor Instituta Kinsley John Bancroft to lijepo opisuje kao model ekscitacije i inhibicije, što bismo laički rekli: gas i kočnica, a time upravlja naš mozak. Neki ljudi lako stišću gas, lako se mogu potaknuti na uzbuđenje jer imaju puno pozitivnih seksualnih iskustava, seks im je ugodan i jednostavan. Nekima to ne ide tako lako i štošta može utjecati na njihovu želju.

Tanja Jurin (Foto: Davor Konjikušić)

S djevojčicama se više razgovara

Moja generacija je osamdesetih odrastala najčešće tako da im roditelji nisu rekli ni riječ o seksu i seksualnosti, nego smo informacije dijelili jedni drugima, a tko su nam bili izvori, uopće ne znam, vjerojatno mi sami. Bio je to neki mistično-istraživački odnos prema seksualnosti. Današnji roditelji zasigurno više o tome razgovaraju s djecom, posebno s djevojčicama o neželjenim dodirima, menstruaciji, kontracepciji, spolnim bolestima, no posebno me zanima kako se seksualno odgajaju dječaci? I jesu li roditelji uopći dobri izvori spoznaja o seksualnosti?

Definitivno se s djevojčicama više razgovara, i to ponajprije zato što je seksualno obrazovanje unutar obitelji vrlo često prepušteno majkama. Danas su djevojčice naučene da se govori o menstruaciji i dočekaju je informirane, ali dječake ne pripremamo na spermahu, ne govorimo im da će tijekom noći imati poluciju i da je to sasvim normalna pojava, ali i da od tada nadalje tijekom nezaštićenog seksualnog odnosa sa suprotnim spolom, ta osoba može ostati trudna. Mislim da je generalno roditeljima neugodno govoriti o tim temama, ne znaju što bi trebali reći, možda ne mogu suvereno stajati iza informacija koje dijele jer su i oni sami needucirani, a ako dijete ponudi priliku za razgovor kada nešto pita, odgovor zna biti da nije za to još vrijeme. Ako je dijete postavilo pitanje, znači da je vrijeme. Zapravo bismo mi trebali pokretati te teme jer smo odgovorni za djecu, znamo što ih čeka i možemo ih pripremati. Informacije treba davati na vrijeme, a ne kao u našem obrazovnom sustavu gdje je lekcija o pubertetu u sklopu biologije pomaknuta s petog na šesti razred, a prema svim parametrima djeca danas ulaze u pubertet u četvrtom razredu. Ili da razgovaramo s djecom o seksualnom odnosu kada napune 18 godina, a do tada ih je već 86 posto imalo prvi penetrativni odnos. Kasnimo s pravovremenim razgovorom jer se bojimo da bi ih mogli "gurnuti" u seks, mada to nijedno istraživanje ne pokazuje. No mi smo općenito seksualno neuki o tome kako i kada razgovarati o seksu.

Kasnimo s pravovremenim razgovorom s djecom jer se bojimo da bi ih mogli "gurnuti" u seks, mada to nijedno istraživanje ne pokazuje. Općenito smo neuki o tome kako i kada razgovarati o seksu

Ta se ista argumentacija o "poticanju na seks" koristi za neuvođenje seksualnog odgoja u škole kod nas mada se upravo obrnuto pokazalo u zemljama koje ga provode: mladi kasnije stupaju u seksualne odnose i imaju manje različitih partnera i bitno se odgovornije ponašaju – više koriste zaštitu pa je posljedično manje neželjenih trudnoća i infekcija od spolno prenosivih bolesti.

Sada već imamo toliki niz godina sustavnih metaanaliza na tisućama djece koje pokazuju mnoge benefite seksualnog odgoja u školama, i u mnogim je zemljama zbog tako pozitivnih rezultata seksualni odgoj obavezan predmet. Protivnicima uvođenja seksualnog odgoja ti rezultati ne znače puno, oni ne vjeruju u to, i teško je s tim raspravljati. Kao i s argumentacijom da se na seksualnom odgoju djecu uče vještine seksanja, što nije točno, nego ih se uči vještini postavljanja granica, traženja pristanka, komuniciranja… Velika većina roditelja želi seksualni odgoj u našim školama, a manjina se boji najviše tema o seksualnim identitetima jer valjda misle da se djecu tim može nagovoriti budu nešto drugo od onog što jesu.

U zadnjih dvadesetak godina odnosi se u bitnome mijenjaju. Puno više je razvoda, puno više samaca, djecu parovi dobivaju u kasnijim godinama, sve više se govori o poliamorijskim odnosima, tehnologija je postala važan dio u pronalasku partnera, ali i u seksualnim praksama. Kao da je nekadašnja striktna društvena pa onda i seksualna pravila o odnosima zamijenila naizgled nepregledna mogućnost izbora. Kako to utječe na seksualnost?

Mislim da to prvenstveno daje slobodu da živimo onako kako želimo, a ne prema društvenim normama. I te norme se mijenjaju, recimo, gledamo li na rastavu kao na neuspjeh ili kao na uspjeh? Nakon korone imamo trend rastava koje potiču žene i njihovo mentalno zdravlje se time poboljšava. Mislim da shvaćamo i da ne postoji onaj jedan ili jedna za nas, naša srodna duša, makar će i dalje neki od nas provesti s istom osobom cijeli život. Esther Perel to lijepo kaže: ne postoji srodna duša, nego ljudi s kojima pričamo jedan dio priče naših života. Seksualnost je priča o različitostima, može dolaziti u različitim formama i oblicima, a pokušava se ukalupiti u jednu normu i sve izvan te norme je nastrano, nenormalno, pretjerano, neprimjereno godinama... To se polako mijenja, kao što se i svijet mijenja. Naši poslovi više nisu stabilni kao što su nekoć bili, roditeljstvo je puno zahtjevnije nego što je bilo. Često imamo osjećaj da nismo dovoljno dobri u raznim aspektima života, a da u taj život moramo svašta utrpati kako ništa ne bismo propustili. Tako je i sa seksualnošću. Neki se zbog toga mogu osjećati nesigurnima ili izgubljenima, mogu biti anksiozni jer misle da moraju proći kroz sve izbore da bi znali što je najbolje za njih. To više vidim kao dio mentalnog zdravlja, a mentalno zdravlje je itekako povezano sa seksualnošću.

Tanja Jurin (Foto: Davor Konjikušić)

Misterij G točke

Je li danas makar ženama jasno da je stimulacija klitorisa za njih jednako važna kao za muškarce penetracija?

Klitoralna pismenost je jako važna. Brojne žene i muškarci još uvijek ne znaju da gotovo 80 posto žena ne postiže orgazam penetracijom, nego je potrebna stimulacija vanjskog dijela klitorisa. Ne znaju ni kako klitoris izgleda i da je njegov puno već dio unutar vagine i pod nekim kutom i u nekim pozama za vrijeme penetracije se taj dio klitorisa stimulira i tada može doći do orgazma. To je također klitoralni orgazam. Posebno je štetno mišljenje da više vrijede žene koje orgazam mogu postići uslijed penetracije. Davno je Freud rekao da postoji vaginalni i klitoralni orgazam i da je žena zrela onda kada može postići vaginalni orgazam. To je potpuno netočno, ne postoji vaginalni orgazam, postoje različite seksualne aktivnosti kojima se može postići orgazam, a orgazam se može razlikovati kvalitetom, intenzitetom, trajanjem. I može se dogoditi i tijekom analne stimulacije.

Koliko sam shvatila iz literature, i dalje se polemizira oko toga gdje se točno nalazi G točka. Da razriješimo taj misterij: postoji li G točka ili je to čudovište iz Loch Nessa kao i vaginalni orgazam?

Oko toga ima različitih istraživačkih prijepora, no navodi se da bi trebala biti u prvoj trećini gornjeg dijela stijenka vagine, u sjecištu klitorisnih bulbusa. Kada se to područje pritišće, onda podražava unutarnje područje klitorisa.

Znači, zapravo se ne zna?

Da. Rekla bih da su kod G točke važne dvije stvari, dobra i loša: dala nam je dozvolu za užitak, jer eto postoji neka točka namijenjena tome, ali je izazvala potragu za skrivenim blagom. Najvažnije je da se ne opterećujemo koliko često, dugo, jako, duboko itd. nešto možemo jer nas to ne čini nužno seksualno zadovoljnima. Seksualno zadovoljstvo je kompleksno i odražava kvalitetu doživljaja koja uključuje intimnost i razmjenu emocija. Za početak je dovoljno da si dozvolimo uživati.

Kada razmišljam o tome za koju bih činjenicu o seksualnosti najviše voljela da sam je znala bitno ranije, to je da ženama u prosjeku treba do 20 minuta stimulacije klitorisa za vrijeme seksualnog odnosa da postignu orgazam, da je to normalno, a ne dugo. Što biste vi voljeli da mladi ljudi na počecima seksualnog života znaju?

Voljela bih da prvo upoznaju svoje tijelo sami sa sobom, da si dozvole samoistraživanje, a onda da znaju koliko je važno iskreno razgovarati o seksu s onima s kojima ga planiraju imati. O tome što vole, što im treba, što ne žele, na što još nisu spremni… Razgovor je ključan, a mi u seksu komuniciramo neverbalno. Tako ispada da ništa u životu ne rješavamo neverbalno osim seksa.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.