Novosti

Fragmenti grada

Čovjek

Mislim na univerzalnu, generički shvaćenu kategoriju rodnosti. Na čovjeka kao vrstu. Ni on, ni ona, već naprosto ono – čovjek

Large harudin

(foto Lovro Domitrovic/PIXSELL)

Mladi je čovjek reprezentirao dosta prepoznatljive karakteristike koje uvriježenom, a neki će reći i konzervativnom, te normativno-socijalizacijski uvjetovanom percepcijom, pripisujemo muškom spolu. No pritom se očito i identitetski poigrava(l)o sa zadanom stereotipnom rodnom binarnošću, krećući se naširoko rasprostranjenim registrom transrodnih kategorija koje se ubrzano množe u sivoj zoni između dva klasična tipa rodnosti.

Mladi se čovjek zaodjenu(l)o u brižno koncipiranu queer estetiku, relativno ekscentričnu odjeću i napadno korištenje šminke, sve u vrlo dopadljivoj i domišljatoj stilizaciji identiteta, a u slogu nasljeđa neogotičkih, dark i wave subkulturnih utjecaja.

Vidim, želim vjerovati da razumijem i prihvaćam, no nailazim na naizgled trivijalnu dilemu i problemčić. Kako "to" (?), "ono" (?) imenovati, jer obje banalne riječi – kolega/ica – što mi stoje na raspolaganju sa suhog menija institucija koje ritam takvih promjena zapravo ne mogu pratiti, prepoznajem kao potencijalno problematične, a nekom možda čak i uvredljive.

Zbunjen sam, ali u jedno i siguran. Oboje, dotični kolega/ica i ja, svatko iz svoje sistemski zadane pozicije u strukturi, žrtve smo istog, hipokrizije ideologije političke korektnosti i suvremenih reafirmacija tzv. woke kulture. A popisu kategorija koje čine da se permanentno osjećamo nesigurnima po tim pitanjima, da konstantno "hodamo kao po jajima" nastojeći da nikog i ništa svojom riječju, gestom, pogledom, aluzijom... ne povrijedimo i ne uvrijedimo, nema kraja.

Recimo, suvremeni problem s kulturalnom aproprijacijom. Kao da preuzimanje, poigravanje, mijenjanje, pa i ismijavanje – zašto ne? – elemenata, to jest identitetskih obilježja i karakteristika "drugih", ali i onih "vlastitih", nije u samoj esenciji određujuće bitno za progresivno i dijalektički shvaćenu ideju kulture.

Znam se na tragu toga zezati sa "svojim" Bosancima pa im reći da su novodobnom uvrijeđenošću na viceve o "glupima Muji, Hasi i Fati", koje su za Juge i sami obilato prepričavali i iskreno im se smijali, a sada ih se kao Bošnjaci-muslimani često stide i ne vole ih ni čuti, izgubili ponajbolji dio kolektivnog im kulturnog identiteta.

No vratimo se početnom pitanju. Što dakle da radim u svemu tome, kako da imenujem spomenutu mladu osobu koja možda neće biti zadovoljna niti jednim od dva označitelja koja mi stoje na raspolaganju, kolega/ica, jer sebe osjeća i identitetski prepoznaje "negdje između"? Pitanje ostavljam otvorenim, primam dobronamjerne sugestije.

Za sada mi na pamet pada samo staro potisnuto i zaboravljeno rješenje, formulacija iz vremena filozofije humanističkog marksizma, na primjer u knjigama Agnes Heller. Mislim na univerzalnu, generički shvaćenu kategoriju rodnosti. Na čovjeka kao vrstu. Ni on, ni ona, već naprosto ono – čovjek.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više