Na moju sreću u Auschwitz sam deportiran tek 1944. – riječi su kojima Primo Levi započinje roman ‘Zar je to čovjek’ (s talijanskoga preveo Tvrtko Klarić; Fraktura, Zaprešić, 2017). Bljesak humora nije slučajan. Kad su željeznički vagoni prolazili pored table ‘Auschwitz’, deportirani su očekivali da će to ime ‘odgovarati nekom mjestu na ovoj zemlji’. Ali nije. Ničemu nije odgovaralo. I bilo je toliko nepojmljivo da se bez određene doze humora, i apsurda, nije ni moglo opisati. Kao i Imre Kertész ili Tadeusz Borowski, također preživjeli iz Auschwitza, ni Primo Levi ne libi se u prvim riječima mračnog humora. ‘Na moju sreću’? Godina 1944. bila je najgora u povijesti Auschwitza. S proljetnim deportacijama mađarskih Židova nacistički pogon smrti došao je do svog vrhunca. Ali kako u nastavku rečenice objašnjava Levi: zbog oskudice radne snage 1944. je produljena srednja dob zatvorenika predviđenih za rad, time ‘povremeno odgađajući ubojstva’.
‘Sreća’ je u Auschwitzu imala posebno značenje. Baš kao i ‘glad’, ‘umor’, ‘strah’ i ‘bol’. U logoru se stvorio novi jezik. Riječ ‘glad’ nije imala uobičajeno značenje. Isto tako i ‘sreća’. U Auschwitzu je ona dobila posve nove konotacije. Za neke je mogla značiti brzu smrt i kraj mukama, za druge odlazak u radni logor i produljenje života.
Svoja sjećanja iz Auschwitza Levi počinje zapisivati već u prosincu 1945., a rukopis završava u siječnju 1947. ‘Zar je to čovjek’ izlazi iste godine, kao jedno od prvih velikih literarnih svjedočanstava holokausta. Nacistička industrija istrebljenja proizvodila je smrt, ali i pisce. Niti jedna tako mala grupa, kao što su to preživjeli iz holokausta, nije dala toliko literature. Elie Wiesel, Imre Kertész, Jorge Semprún, Jean Améry, Tadeusz Borowski, Eugen Kogon, György Konrád… neka su imena tog strahovitog niz svjetske literature. Njihova svjedočanstva ‘priče su za neku novu Bibliju’, kako životne priče svojih drugova zatočenika naziva Primo Levi.
Prvo hrvatsko izdanje romana ‘Zar je to čovjek’ pojavljuje se 1993. godine. Nakon četvrt stoljeća dobili smo i drugo izdanje, u paru s oporučnom zbirkom eseja ‘Utopljenici i spašeni’ (1986.), također u prijevodu Tvrtka Klarića. Svega godinu dana nakon objavljivanja potonje zbirke, 11. travnja 1987., Primo Levi počinio je samoubojstvo; četrdeset i dvije godine po oslobođenju Auschwitza, u kojem je proveo jedanaest mjeseci, od veljače 1944. do siječnja 1945. U ‘Utopljenicima i spašenima’ napisat će kako s užasavanjem čita riječi filozofa Jeana Améryja: ‘Tko je bio mučen, zauvijek ostaje mučen (…) Tko je pretrpio mučenje, neće se moći uklopiti u svijet, užas poniženja i zatiranja nikada se ne gasi. Vjera u čovječanstvo, okrnjena već prvim šamarom, a potom uništena torturom, više se nikada ponovo ne stječe.’
Jean Améry ubio se 1978. godine. Primo Levi počinio je samoubojstvo skokom s trećeg kata stambene zgrade u rodnom Torinu, u Italiji, da ne bude više tamo, kako je to na promociji formulirao Branko Lustig. Tamo. U Auschwitzu. Iz kojeg nije izašao ni 1945. ni cijelog svog života. U kojem je nastavio živjeti i nakon oslobođenja, i u kojem je napokon i umro. Jer kako je napisao Elie Wiesel: ‘Primo Levi umro je u Auschwitzu, četrdeset godina poslije.’
