Dante Alighieri je 1304. godine počeo pisati dvije knjige. Prva je bila "Božanska komedija", napisana na narodnom (italijanskom) jeziku. Sigurno bi Danteov književni agent, da ga je kojom nesrećom imao, pao u duboko očajanje zbog autorove odluke da svoje djelo napiše na narodnom jeziku, jer to je, mjereno svim racionalnim kriterijima, marketinški totalno pogrešan, nesumnjivo najgluplji potez u historiji svjetske književnosti. U to vrijeme je, naime, učena zapadna Evropa pisala, a često i govorila, latinski i arapski, podrazumijevalo se da se na latinskom piše sve ono što se piše s ozbiljnom namjerom i ambicijom, napisati nešto vrijedno na latinskom jeziku značilo je imati čitaoce širom katoličkog svijeta i uživati interes svih značajnih ljudi u tom svijetu, a to je opet značilo dobiti priliku da se stekne ugled, priznanje, možda i socijalni napredak. Nasuprot tome, djelo napisano na narodnom jeziku moglo je autoru u najboljem slučaju donijeti pažnju i ugled u njegovom gradu, a ako mu sreća bude sklona možda i u bližoj okolini toga grada. Osim toga, pisati u onom trenutku djelo poput "Božanske komedije" na narodnom jeziku značilo je gubiti vrijeme, jer su izgledi na uspjeh bili nikakvi: nema nijedne teološke ili filozofske teme, značajne za zapadnoevropsko srednjovjekovlje, koja nije uključena u "Božansku komediju", a teologija i filozofija toga doba u Evropi govorile su uglavnom latinski, u Danteovom svijetu samo latinski. Drugačije rečeno, latinski jezik je piscu nudio gotove, perfektno izrađene instrumente za obradu teoloških i filozofskih tema, dok narodni jezik niti je imao te instrumente, niti je imao svijest o tim temama. Koji je dakle vrag mogao nagovoriti Dantea da se otisne u avanturu bez izgleda na sretan završetak i počne pisati "Božansku komediju" na narodnom jeziku na kojem se takvo djelo naprosto ne može napisati, a i ako bi moglo ono autoru ne može donijeti ni ugled, ni zaradu, ni slavu? Veliki pisci su ponekad zaista ćudljiva čeljad.

Druga knjiga koju je Dante počeo pisati 1304. godine bila je "De vulgari eloquentia", svojevrsna pohvala narodnom jeziku pisana na latinskom. Kako razumjeti ovaj paradoks: čovjek piše na narodnom jeziku djelo koje se u to vrijeme moglo zamisliti i očekivati samo na latinskom, ali zato piše na latinskome pohvalu svom narodnom jeziku? Vjerujem da se, bar jednim dijelom, taj paradoks može razumjeti upravo iz Danteove pohvale narodnom jeziku u kojoj on izražava svoj doživljaj jezika i svoj odnos prema njemu.

Kako razumjeti ovaj paradoks: čovjek piše na narodnom jeziku djelo koje se u to vrijeme moglo zamisliti i očekivati samo na latinskom, ali zato piše na latinskome pohvalu svom narodnom jeziku?

U "De vulgari eloquentia" Dante razlikuje "dva jezika" – narodni i latinski, pa zaključuje: "od ovih dvaju jezika narodni je plemenitiji (...) zato što nam je prirodan, dok je onaj drugi vještački" (I,1). U prvoj knjizi ovoga djela on definira niz razlika među tim jezicima, koje sigurno mogu pomoći da razumijemo paradoksalnu "igru jezicima" o kojoj se ovdje pitamo. Prva i možda presudna razlika je ona između "prirodnoga" i "vještačkog", odnosno organskoga i mehaničkog. "Narodnim jezikom zovemo onaj koji smo bez ikakvih pravila usvojili oponašajući dojilju" (I,1), kaže Dante upozoravajući time na dvije bitne činjenice: 1. svoj maternji jezik nismo naučili, nego smo ga usvojili, i 2. maternji jezik govorimo ispravno i ako smo nepismeni, jer smo, zajedno s jezikom, usvojili i njegovu imanentnu gramatiku. Prirodnom jeziku je naime gramatika imanentna kao što je, po Heraklitovom mišljenju, logos imanentan kosmosu, kao što su prirodni zakoni imanentni svijetu, kao što je život imanentan živom biću. Tek standardizacija jezika eksplicira pravila njegove gramatike koja onda moramo učiti kao da se radi o stranom jeziku.

Druga razlika između "dva jezika" proističe iz činjenice da se narodni jezik u vremenu mijenja, dok latinski ostaje vazda isti, kao da postoji negdje izvan vremena ("Jer rečeni latinski je ništa drugo nego nepromjenljivo jedinstvo jezika u različitim vremenima i mjestima" (I,9), kaže Dante). To je, ne treba posebno naglašavati, razlika između organskog i mehaničkog, živog bića i konstrukta, jer ono što je živo uronjeno je u vrijeme i stalno se mijenja tekući zajedno s njim (vremenom). Ako je Dante u pravu, svi ljudi koji govore latinski to čine jednako, dok narodni jezik svi govore različito ("svako selo, pa čak i pojedine obitelji govore različito").

Drugi aspekt promjenljivosti narodnog jezika posljedica je činjenice da u živom svijetu nema serijske proizvodnje tojest da je svako živo biće jedno, jedinstveno i neponovljivo. Duns Scotus, Danteov malo stariji suvremenik, mislio je da Bog okončava stvaranje jednog živog bića njegovom individuacijom, dakle uspostavljanjem njegove neponovljive pojedinačnosti. Tek tada, kad je postalo individuum, neponovljivo i jedinstveno, živo biće je dovršeno. To nam pokazuje i jezik, tojest uzajamni odnos čovjeka i njegovog maternjeg jezika: nema dvoje ljudi koji za riječi svog jezika vezuju identične duhovne slike, emotivne sadržaje i sjećanja, prema tome nema dvoje ljudi koji svoj jezik govore jednako. To je duhovito formulirao Fritz Mauthner kad je zabilježio: "Es gibt nicht zwei Menschen, die die gleiche Sprache reden. Gemeinsam ist die Muttersprache etwa so, wie der Horizont gemeinsam ist; aber es gibt keine zwei Menschen mit gleichem Horizont, jeder ist der Mittelpunkt seines eigenen". I Dante naglašava povezanost prirodnog jezika i individualnosti, naprimjer onda kad kaže "jezik nam dakle pripada na osnovu individualnosti" (II,1).

Sandro Boticcelli, "Dante" (1495) (Foto: Wikimedia)

Želja da razumijemo Danteovu usporedbu maternjeg i latinskog jezika prirodno nas vodi do jednog drugog paradoksa vezanog za odnos jednog velikog autora prema jeziku. Mislim na Platona, koji je mnogo puta izrazio duboku mrzovolju prema pisanju, a napisao je jedan od najopsežnijih opusa u antičkoj filozofiji. U dijalogu "Phaidros" se izjašnjava protiv pisanja sasvim eksplicitno: "Pismo je slično slikarstvu, koje svoje proizvode predstavlja kao žive, ali ako te likove nešto pitaš, oni samo dostojanstveno šute. Isto tako je sa spisima: ti povjeruješ da oni govore kao da nešto razumiju, ali ako ih ti, željan znanja, upitaš nešto o onome što govore, oni označavaju stalno jedno te isto" kaže Sokrat (275,d), a samo malo dalje Phaidros zaključuje: "Ti misliš živi govor s dušom pravoga znalca, prema kojem se napisani s pravom može vidjeti kao sjena" (276,a). Kako to razumjeti – mislilac koji je ispisao hiljade stranica izražava duboku skepsu prema pisanju? Da li to Platon ironizira vlastitu spisateljsku produktivnost? Sigurno ne, on nigdje ne pokazuje da ima smisla za humor, a ljudi bez smisla za humor ne smiju se ni na račun drugih ljudi, a kamoli na vlastiti.

Vjerujem da nam razmišljanje o "Danteovom jezičkom paradoksu" može pomoći da razumijemo "Platonov jezički paradoks". Dante uspoređuje živi narodni jezik koji nismo naučili, nego smo ga usvojili cijelim bićem, sa nepromjenljivim jezikom koji smo naučili i daje prednost onom prvome. Platon čini nešto slično, on uspoređuje živu, neposredno izgovorenu, riječ sa napisanom i daje prednost onoj prvoj, jer samo živa riječ pokazuje i čuva sve dimenzije jezika. Pisani tekstovi koje je Platon poznavao (a to nisu ni Homerovi epovi, ni tragedije, ni Hesiodove pjesme – svi ti tekstovi su se javno govorili i prema tome bili živa riječ) svode jezik na neutralno saopćavanje i riječi koriste u onom općenitom značenju koje danas definiraju rječnici. To objašnjava zašto je Platon utemeljio filozofijski mim, jednu novu književnu formu koja pisanom tekstu daje konkretnost žive riječi i tako čuva neizmernu složenost jezika. Platonovi pisani tekstovi su u pravilu dijalozi u kojima govore konkretne, njegovim suvremenicima dobro poznate osobe; u tim tekstovima se precizno određuju mjesto i vrijeme razgovora, okolnosti i razlozi da se tu i tada govori o toj temi, tako da čitalac svaku rečenicu tog teksta doživljava i razumije kao iskaz konkretne osobe u konkretnim, čitaocu poznatim, okolnostima. Čak se može naslutiti i ton kojim je jedan od sugovornika izgovorio neku od svojih replika.

Jedino ljudi bez smisla za igru i bez ljubavi prema jeziku mogu pristati na to da o ljubavi govore riječima koje iskazuju ljubav, jer takva upotreba jezika je puki pleonazam, ona je "zlatni vez na zlatnoj podlozi"

Vjerujem da je sada jasno zašto je Platon utemeljio jednu novu književnu formu i zašto je u "Phaidrosu" onako izrazio svoju skepsu prema pisanju – upozoravao je na čudo jezika s kojim se po složenosti i finoći ništa, ali zaista ništa, ne može mjeriti. Jezik nam omogućuje da mislimo i govorimo i o onome što nije, kako nas Platon upozorava u dijalogu "Sophistes", jer jezik povezuje i prepliće ono što postoji s onim što ne postoji, darujući tako bar neka svojstva postojećega onome što nije. (Najavljuje li ovaj iskaz sveprisutnog i svemoćnog Boga abrahamskih religija koji stvara jezikom odnosno govorom? Sjetimo se – taj Bog izgovara svijet, jezik u tim religijama utemeljuje i daruje postojanje, jezik je ontološka osnova svijeta.) Jezik je, osim toga, jedini "znakovni sistem", kako se to danas kaže, uostalom krivo, jer jezik je mnogo više od znakovnog sistema, koliko god široko mi taj sistem zamišljali, koji svojim elementima može pripisati značenje suprotno onome koje je sistem definirao. Ko od nas nije svoju ljubav onome koga voli bar ponekad izrazio "pogrdnim riječima", nazivajući voljeno biće ludom ili čudovištem? Sigurno smo svi to radili, jedino ljudi bez smisla za igru i bez ljubavi prema jeziku mogu pristati na to da o ljubavi govore riječima koje iskazuju ljubav, jer takva upotreba jezika je puki pleonazam, ona je "zlatni vez na zlatnoj podlozi" o kojem je, kao velikom problemu njemu suvremenog teatra, pisao G. E. Lessing.

Kad smo već kod teatra, moram navesti jedan primjer koji mnogo govori o neusporedivom čudu živog govora. Glumci koji su željeli igrati u slavnom moskovskom teatru MHAT morali su na audiciji jednu svakodnevnu rečenicu izgovoriti u dvanaest različitih značenja. Ako članovi komisije prepoznaju devet od tih dvanaest značenja, kandidat je položio taj zadatak. To nas podsjeća na činjenicu da stvarno značenje jednog govornog iskaza određuje onaj ko govori, ton kojim on to čini, okolnosti u kojima se to događa (to volimo nazvati kontekstom), onaj kome govori... Ako rečenicu "Danas je baš divan dan" izgovori, uz određeni izraz lica, mlada djevojka jasno je da joj je izvjesni muškarac uzvratio ljubav, a ako to učini čovjek u mojim godinama i mom stanju jasno je da je on upravo primio još jednu lošu vijest. Izrazom lica, pokretom ruke, tonom kojim govori i položajem tijela čovjek može rečenicom "Danas je baš divan dan" izraziti radost što je dobio neki veliki posao i tugu što mu je umro brat za kojeg je vjerovao da je izliječen, gubitak na berzi i radost zbog susreta s davno izgubljenim prijateljem, uzbuđenje s kojim očekuje naručenu knjigu za kojom je dugo tragao i mrzovolju što mu dolaze gosti kojima ne može otkazati. Živi govor može jednom rečenicom izraziti zapanjujući broj značenja, osjećanja i stanja.

Stvarni sadržaj izgovorene riječi određuju govornik i njegov sugovornik, dakle onaj kome se govornik obraća. Smio bih se kladiti da riječ "ljubav" ima dva različita sadržaja onda kad je moj komšija Idriz izgovara preda mnom i onda kad je izgovara pred svojom Lejlom

To je moguće zato što jezik, i samo jezik, objedinjuje najviši stupanj općosti s najvišim stupnjem konkretnosti. Napisana pojedinačna riječ u pravilu funkcionira kao pojam, ona je apstraktna i jednoznačna, istovremeno sveobuhvatna i bez stvarnog sadržaja, poput broja u aritmetici. Ako neko napiše "ljubav" on je označio ono što su Helenima predstavljali Eros i Afrodita, ono što kršćanima predstavljaju Isus i Marija, ono što je Petrarca uporno i uzaludno opisivao u svojim sonetima kao i ono što je povezivalo Tristana i Isoldu; on je označio ono što moj mladi komšija Idriz osjeća prema izvjesnoj Lejli, ali i ono što je siroto stvorenje koje je skrpio doktor Frankenstein uporno i uzaludno tražilo (njega siromaha se nije moglo voljeti, jer nije rođen nego napravljen). Sve bezbrojne forme ljubavi označene su tom riječju, kao što su brojem "jedan" označene sve moguće forme jednosti; a pritom su i "ljubav" i "jedan" bez stvarnog  sadržaja, jer ne može imati stvarni sadržaj ono što označava sve moguće forme u kojima se može pojaviti jedno osjećanje ili neki drugi fenomen. Ali je zato ta ista riječ puna stvarnog sadržaja kad je izgovori moj komšija Idriz govoreći o jednoj Lejli, tada riječ "ljubav" nije samo puna osjećanja, ona tada postaje samo osjećanje – jedno jedino konkretno i stvarno osjećanje koje muči Idriza i istovremeno ga čini blaženim. Riječ bez konteksta, tekstualnog ili stvarnog, nužno je apstraktna i opća, dok je riječ smještena u konkretni kontekst sposobna izraziti ono neponovljivo, pojedinačno, individualno.

Stvarni sadržaj izgovorene riječi određuju govornik i njegov sugovornik, dakle onaj kome se govornik obraća. Smio bih se kladiti da riječ "ljubav" ima dva različita sadržaja onda kad je moj komšija Idriz izgovara preda mnom i onda kad je izgovara pred svojom Lejlom – ima isto značenje, ali dva sasvim različita sadržaja i smisla (ako smisao shvatimo kao način na koji je označeni predmet prisutan u znaku). Ko nije primijetio da jedan krajnje općenit izraz, naprimjer pozdrav "Dobar dan", različito izgovara u raznim slučajevima, uvijek ovisno o tome koga pozdravlja? Ton i sadržaj moga "dobar dan" bitno se razlikuje onda kad pozdravljam ženu kojoj bih se rado udvarao i onda kad pozdravljam trgovca. Ko bi svoje "dobar dan" izgovarao identično kad pozdravlja prijatelja kojeg odavno nije vidio i kad pozdravlja policajca koji će ga ispitivati? Ovo nas upozorava na činjenicu da je čovjek po jeziku i u jeziku "biće s Drugim", jer je Drugi uvijek imanentno prisutan u onome što govorimo. Čim sam progovorio, ja sam dozvao Drugoga, sam čin govora znači da je prisutno dvoje. U samom biću jezika upisano je dvoje – onaj koji govori i onaj koji čuje i svjedoči ili prevodi. I to nam teatar jasno pokazuje: monolog na pozornici je ustvari dijalog sa tjelesno odsutnim partnerom, gledaoci u teatru pouzdano znaju kome je neki monolog upućen ako ga izvodi dobar glumac. Tu se opet pokazuje čudo jezika, jer sadržaj onoga što govorimo određujemo ja i moj sugovornik, kao neponovljive osobe u ovom konkretnom trenutku, a pritom nas to što govorimo otvara prema svim ljudima koji znaju naš jezik i prema vremenu, jer je značenje onoga što govorimo otvoreno prema svim ljudima i svim trenucima.

Leonidas Drosis, "Platon" (1880) (Foto: Wikimedia)

Radi se naime o tome da je čovjek po jeziku biće vremena, ne samo zato što se upotreba jezika odvija u vremenu, nego i zato što je jezik najpouzdaniji instrument pamćenja, odnosno "čuvanja vremena". Osim toga, samo jezik može sačuvati i prenijeti (prevesti) strukturu vremena, i tako omogućiti da se ta struktura osjeti i pojmi. Vrijeme je, tvrdi Platon u dijalogu "Timaios", pokretna slika vječnosti ("tako je zamislio da oblikuje jednu pokretnu sliku vječnosti i napravi, pritom istovremeno uređujući nebo, onu sliku kojoj smo mi dali ime vremena", 37,d). Ta slika koja se kreće, teče, sastoji se od vremenskih jedinica, recimo trenutaka, od kojih je svaki jedinstven i neponovljiv (svi smo to shvatili kad smo prvi put izgubili nešto dragocjeno), a pritom je svaki taj trenutak refleks, slika, odraz vječnosti, na neki način jednak njoj i zato neprolazan. Upravo kao pojedine jedinice jezika, riječi, od kojih svaka čuva i izražava individualnost govornika i krajnju konkretnost trenutka u kojem je izgovorena, a istovremeno je svojim značenjem (ne stvarnim sadržajem i smislom, samo značenjem kako ga definira rječnik) okrenuta najvišem stupnju općosti i tako vezana za vječnost. Ne moram upozoriti da ovo vrijedi samo za živu riječ, kako je govorio Platon, dakle za govor i za pisane tekstove koji svoje iskaze konkretiziraju u dovoljnoj mjeri koja ih približava govoru, recimo onako kako čini dobra književnost. I to je ono zbog čega je Platon slavio živu riječ i pokazivao mrzovolju prema pisanoj riječi: previše gubimo, ustvari gubimo skoro sve, ako jezik svedemo na onu njegovu dimenziju koja je okrenuta vječnosti i općem. A to nas dovodi do novog "jezičkog paradoksa" vezanog za Platona, kojim se srećom ne moramo baviti – čovjek kojeg optužuju za idealizam, brani tjelesno, konkretno i živo u jeziku, braneći ga od onih koji, poput brojnih autora od racionalizma do danas, sanjaju o jednoznačnim riječima i jeziku koji je pouzdano i matematički precizno sredstvo komunikacije. Samo se pitam je li Platon branio čudesnu kompleksnost jezika ili njoj sličnu kompleksnost čovjekovog bića. Jer jezik je, ruku na srce, mnogo više od sredstva za sporazumijevanje, on je ustvari samo usput komunikacijsko sredstvo, jer mi se u svakodnevnom životu  možemo sporazumjeti i dobro razumjeti  bez jedne jedine izgovorene riječi. Ali nam samo jezik daje mogućnost da sadržaje svog duha izrazimo tako da oni ne izgube ništa od svoje pojedinačnosti ali ni od općosti, kao što nam samo jezik čuva proživljeno vrijeme prevodeći ga u naša sjećanja. Zahvaljujući jeziku i samo jeziku mi živimo, mi stalno boravimo, u prošlosti, sadašnjosti i u budućnosti.

Uza sve rečeno, čovjek je po jeziku i zbog jezika, biće slobode. U islamskoj predaji kaže se da sva stvorenja, dakle sve ono što postoji, slavi svog Stvoritelja (recimo svojom ljepotom i dobrom koje čini ili može činiti), samo čovjek može odbiti da Ga slavi i čak može u jeziku, govorom, svog Stvoritelja  zanijekati. To nam kaže da je darom jezika u samo čovjekovo biće, u njegovu ontološku osnovu, upisana sloboda. Je li zbog toga, zbog prokletstva ili dara slobode, te zbog neizmjerne kompleksnosti ljudskog bića, ovaj naš jezik dat samo ljudima? Johannes Damascenus nam je objasnio da anđeli "ne trebaju ni jezik ni uši, jer oni bez riječi mogu jedan drugome saopćiti svoje misli i želje", a ja slutim da su u muslimanskoj hijerarhiji pojedinih oblika postojanja anđeli (meleki) niži od čovjeka upravo zato što im nije darovan jezik i s njim sloboda. Biće koje nije osuđeno na slobodu ne može se opredijeliti za grijeh i prokletstvo, a anđeli samo po izuzetku mogu griješiti, recimo onda kad prestanu biti anđeli i postanu Lucifer (Sotona) ili Iblis, muslimanski pali anđeo koji je pao zato što nije pristao da se pokloni čovjeku.

Vjerujem da je sa životinjskim jezicima drugačije. Ja nažalost nemam Solomonovu sposobnost da poznajem i razumijem jezike životinja, ali znam da se oni bitno razlikuju od ljudskog. Ne vjerujem, recimo, da se bez riječi, tojest bez ljudskog jezika, može govorom dodirnuti vječnost i zato vjerujem da se životinje ne trude oko vječnosti, možda zato što njima ne treba utjeha zbog smrtnosti. Ili se radi o tome da ja o životinjama i njihovim jezicima sudim iz svoje ljudske kože, pa izvodim zaključke o onome što ne razumijem i o čemu ništa ne znam? Možda životinje, ili bar neke od njih, već borave u vječnosti, možda ribe uporno šute upravo zato što sve znaju jer su već u vječnosti?

Ali bi se i u tom slučaju njihov jezik opet bitno razlikovao od ljudskog, jer bi mu nedostajala ona konkretnost, vezanost za trenutak, mjesto i osobu, koju ima ljudska živa riječ. Književna prevoditeljica Katharina Wolf-Griesshaber jednom mi je rekla da ona, kad prevodi pripovjedačku prozu, nastoji prevoditi glasove govornika a ne napisane riječi, nastoji dakle u novi jezik prenijeti ono što je Platonu nedostajalo u pisanim tekstovima koje je imao prilike upoznati, ono konkretno, živo i pojedinačno što životinjski jezici ne mogu imati, ako životinje već borave u vječnosti.

Iskaz Katharine Wolf-Griesshaber podsjetio me je na jednu temu koja me opsjeda još od mladih dana. U Kur`anu se kaže da je ta knjiga ustvari prijevod Majke Knjige na ljudski jezik. Dugo sam se pitao na kojem jeziku je napisana Majka Knjiga i nakon godina opsesivnog truda da zamislim ili bar naslutim kakav bi mogao biti taj Jezik Majke Knjige shvatio sam da to nije ljudsko pitanje, kao što nije ljudsko pitanje zašto ribe šute. Naše pitanje i obaveza je da shvatimo zašto je Majka Knjiga prevedena na jedan od ljudskih jezika. Da li zato da riječi Objave dobiju tijelo, konkretnost i glas žive riječi? Vjerujem da je tako, jer samo takva Riječ može svijetu koji se njome stvara darovati tjelesnost, oblik i težinu, dakle stvarnost. Ali je važno upamtiti da je Knjiga na kojoj počiva svijet ustvari prijevod. To nas podsjeća na to da mi svoje misli, osjećanja i doživljaje, dakle sav svoj život, prevodimo u jezik, jer samo tako možemo svom boravku na svijetu dati prolazno smrtno tijelo i vječnost istovremeno.