‘Čuvarima bratstva i jedinstva za oko su zapele samo dvije crtice iz moga rječnika: ona o delijama i o četniku. Prvoj zamjeraju što sam napisao da je spomenutu navijačku skupinu svojedobno vodio suradnik službe sigurnosti i kasniji ratni zločinac jer da netom spomenutu tvrdnju nije potvrdio nikakav sud. Kao da sam ja kriv što je metak bio brži od suda. A što se tiče fotografije četnika, obećavam da ću u drugom izdanju, ako ga bude, staviti ljepšu fotografiju. Možda nekog od onih svjetski poznatih kanibalski raspjevanih četnika na ulazu u Vukovar. Na primjer onoga koji, navodno, i danas radi u hrvatskoj policiji’. Riječi su to Marka Samardžije kojima je u posljednjem broju ‘Vijenca’ predstavio svoj ‘Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik’ objavljen krajem 2015. u izdanju Matice hrvatske. Pored titule redovitoga profesora na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Samardžija je poznat kao osoba u čijoj je bibliografiji zamjetna zanesenost odnosom među dvama jezicima, posebice periodom NDH. Pritom u radovima, kao što su ‘Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u NDH’ i ‘Jezični purizam u NDH’, sasvim promišljeno zaobilazi bilo kakvu asocijaciju jezičnoga nasilja s drugim oblicima nasilja koji su kulminirali tokom Drugog svjetskoga rata i devedesetih.
Na sličnim temeljima nastalo je i njegovo posljednje djelo. Makar u uvodnom dijelu rječnika Samardžija navodi da se ‘standardni jezik ne izgrađuje niti komu za ljubav, niti komu u inat’, standardizacija nikada nije vrijednosno neutralan proces. Ljubav i inat upisani su u gramatike, pravopise i rječnike srpskoga i hrvatskoga, srpskohrvatskoga i hrvatskosrpskog, crnogorskoga, bosanskoga, ali i svakoga drugoga standardnoga jezika. Granice jezika su se širile i sužavale tokom vremena, ovisno o tome koliko smo se htjeli približiti ili udaljiti jedni od drugih, kako su se transformirale granice nacionalnoga i granice etničkoga. Jezični priručnici pritom nisu samo dokumentirali te mijene, nego ih i aktivno poticali kako bi se jezik prikazao kao razlika koju nije moguće prevladati.
Razlike je uvijek bilo potrebno usredotočeno tražiti, zato je zanimljivo ukazati na to da nam jedan rječnik sličnosti nikada do sada nije bio potreban, dok je razlikovnih rječnika objavljeno i nekoliko desetaka. Samardžija u svome rječniku, da bi se razlike učinile brojnije, poseže i za žargonizmima (mantijaš, naslovdžija), terminologijom; stručnom (bot. kandilka, etnol. lapot) i pravoslavnom (kaluđer, lavra), kao i arhaizmima (kambiza, miomir) i historicizmima (otrok, nedićevac. Time i ‘krpa’ deficit koji nastaje usporedbom suvremenih standardnih varijanti. Arhaizmi i historicizmi pripadaju prošlosti jezika i nisu ništa bliži govornicima srpskoga nego što su govornicima hrvatskoga. Kao što govornici srpskoga, koji se ne bave etnologijom ili botanikom, ne razumiju nužno što označava kandilka ili lapot, tako ni govornici hrvatskoga bez predznanja na tim područjima, neće znati što je šiljorep, a što habitus.
Rječnik je ispisan velikim dijelom oslanjanjem na razlike u katoličkoj i pravoslavnoj terminologiji. Tako se vjera prikazuje kao jasna odrednica nacionalnoga, iako se hrvatskim jezikom služe kako katolici tako i pripadnici drugih vjera (i ateisti i agnostici), a srpskim jezikom pravoslavci i osobe koje nisu pravoslavne vjeroispovijesti. Netko će odmah napomenuti da nije riječ o tome upotrebljavaju li govornici termine u svome govoru, već o kulturnome nasljeđu koje je Katolička crkva ostavila u Hrvatskoj, kao i o tragu koji je Pravoslavna ucrtala u Srbiji, što čini pojmove (ne)razumljivima na nekome prostoru. No, i Dalmacija je pod Mlečanima upila elemente talijanske kulture, koja je ostavila neizbrisiv trag na jezik, za razliku od sjevernoga dijela Hrvatske u kojem nalazimo obilje germanizama, no ipak i dalje govorimo o varijantama jednoga jezika, bez potrebe za razlikovnim rječnicima.
Samardžija ističe da su njegovi prethodnici često upadali u zamku zapostavljanja težnje da se svaka riječ nastoji diferencirati u odnosu na druge kako bi ispunila specifične potrebe govornika, kao i stvarnoga stanja jezika koji su bilježili u svojim priručnicima, ali je ni sam ne pokušava izbjeći. Ulijeće u nju protjerujući posve uvriježene riječi iz hrvatskoga jezika; igra, ivica, ličnost, nozdrva, obazrivost, obarač, oluk, oruđe, pop, postepeno, postarati se, zbir, zbornik, zdravica… i predlažući ‘prijevodne ekvivalente’ poput oluka za žlijeb ili obzirnosti za obazrivost. Tako se zatire složenost značenjske strukture pojma koja govorniku omogućava da u nekim kontekstima upotrijebi jednu, a u nekima drugu riječ. U komunikaciji nam nije uvijek svejedno je li netko obziran ili obazriv, odnosno pažljiv ili oprezan, a oluk nam neće poslužiti za imenovanje nekog udubljenja u stijeni, već žlijeb. U silini zamaha čišćenja jezika od doživljenih srbizama, na meti su se našli i dijalektalizmi, koji su nerijetko istisnuti iz domene javne komunikacije, pa su nehrvatskim označeni tako i paradajz, patike, kašika, pantalone…
Kao izvor razlika između srpskoga i hrvatskoga jezika Samardžija navodi ‘dug i odjelit razvoj dviju jezičnih i etničkih zajednica koje imaju različita ishodišta od vjerskih i civilizacijskih do različitih standardizacijskih procesa, kodifikacijskih nastojanja i, znatno jače u hrvatskome negoli u srpskome, s njima povezanim purističkim nastojanjima’. Drugim riječima, bilježenje jezične norme nije dokumentacijske prirode, već je podcrtano purističkim težnjama koje se odnose na pročišćavanje jezika od struktura koje su označene kao nepoželjne. Pri tome purizam za njega nije ružna riječ, već razumljiva i opravdana tendencija, što se očituje i u simpatiziranju radova puristički nastrojenih jezikoslovaca poput Nikole Andrića, Joze Dujmušića i Julija Benešića.
Puristička nastojanja, koja ‘Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik’ ni ne pokušava skriti, nigdje nisu karakterizirana kao neznanstvena, autor se od njih nigdje jasno ne ograđuje i promatra ih izolirano iz širih društvenih procesa. Ali povremeno mu se, kako to biva s govorom, neka nebirana riječ potkrade. Tako je moguće lako se spotaknuti o neki paragraf koji kreira pukotinu u kontekst iz kojega su razlikovanja potekla; čuđenje što su ‘čak i u vrijeme Nezavisne države Hrvatske objavljivana leksikografska djela (…) s obiljem s(e)rbizama i - s dopuštenjem Glavnog izvještajnoga i promičbenoga ureda!’, zbog ‘nereda’ u Frančićevome ‘Slowniku serbsko-chorwacko-polskom’, u kojem je i dobru znalcu vrlo teško razlučiti što je čije, ali i zbog srpskohrvatskih rječnika u kojima je ‘hrvatski leksik prikazan kao neprirodan i suvišan privjesak spskome’. Iako kaže da bi bilo ‘najlakše govoriti o nekim zlim (protuhrvatskim) namjerama’, problem identificira u inzistiranju na srpskohrvatskome, hrvatskosrpskome jeziku koje je otežalo razdiobu među srpskim i hrvatskim jezikom. Želja za jezičnim razdvajanjem, utjelovljena razlikovnim rječnicima izdavanim od početka 20. stoljeća do danas, popraćena je željom za razdvajanjem naroda koje se realizirala i ucrtavanjem državnih granica te razdiobom ekonomskih i socijalnih resursa. Ona proizvodi nasilje ne samo prema riječima, nego i prema govornicima kojima su te riječi oduzete. Jezična politika NDH i njezinih tijela bila je usmjerena na istiskivanje ćirilice i srpskoga jezika iz javne komunikacije, a isprepletena je i s politikama koje su određivale mogućnosti kretanja i postojanja u javnome prostoru. Nju najavljuje 1940. i razlikovni rječnik Petra Guberine i Krune Krstića, na koji se Samardžija poziva na nekoliko mjesta, a nastavljaju ih istovjetno orijentirani rječnici koji su se našli na policama knjižnica i knjižara devedesetih. Rad se nastoji legitimizirati pozivanjem na traumu rata upotrebom opisa kao što su ‘hrvatski leksik kao neprirodan i suvišan privjesak spskome’, ‘zle (protuhrvatske) namjere’, o kojima, ipak, nije ovdje riječ, kako bi se rat nastavio, mnogo suptilnije, na stranicama priručnika koji, naizgled, samo teži objašnjavanju i bilježenju jezika. Prividna neutralnost i objektivnost (kodirana i imenom objasnidbeni) zamagljuje činjenicu da ni ovaj rječnik, kao ni rječnici koji su mu prethodili, nije lišen ideologije. Ona je samo pomno zapakirana u ruho znanstvenosti i nepristranosti. Ali, ako ne tako jasno u riječima, car je gol u slikama, spomenutima na početku teksta, koje bi trebale reprezentirati srpsku povijest, ‘odabrane događaje’, koji otkrivaju način na koji tu povijest percipira Samardžija. Srpska povijest je, u ‘Objasnidbenome rječniku’, četnik s puškom, Delije i Arkan, Crna ruka, spis ‘Načertanije’, Milošević i Vidovdan, Karadžićev članak ‘Srbi svi i svuda’; duh agresije od koje ‘brani’ jezik pokušavajući ga pročistiti od nje.
S obzirom na to da autor utvrđuje da nitko ozbiljan i dobronamjeran neće negirati razlike koje su prisutne između srpskoga i hrvatskoga, koliko ozbiljan i dobronamjeran može biti pokušaj da se te razlike kreiraju, čak i tamo gdje ih nema, odnosno, pokušaj da se one svjesno prodube? Kao i da se potpiri mržnja i otvore rane na čijem bi zacjeljenju svi zajedno trebali raditi?
