Boraveći nedavno u Zagrebu književnica Dubravka Ugrešić zatražila je na šalteru informaciju o predaji dokumenata za izradu legitimacije. ‘Ne razumijem vas’, odvratila joj je službenica i ponovno upitala: ‘Što trebate?’

‘Legitimaciju’, odgovorila joj je stranka. Službenica je, sad ne baš ljubazno, ponovila da ne zna o čemu je riječ. Kad joj je stranka kazala da treba informaciju kako bi izradila novu osobnu iskaznicu, postala je ljubaznija…

- Takva službenica je moj lingvistički arbitar, moj cenzor, moja potkazivačica, moja vlast, moja potencijalna čitateljica, uostalom. Još nisam podigla legitimaciju. Nadam se da ću je, usprkos ‘stranom jeziku’ na kojem je zatražena, ipak dobiti – kaže za Novosti Dubravka Ugrešić, koja je još početkom devedesetih pod nacionalističkim pritiscima napustila Hrvatsku.

Odgovor na upravo navedenu, ali i na druge diskriminacijske jezične prakse, stigao je iz Sarajeva gdje je predstavljena ‘Deklaracija o zajedničkom jeziku’, koju je sastavilo više od trideset lingvista i drugih stručnjaka iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Deklaraciju je prije objave potpisalo preko 200 lingvista, književnika, znanstvenika, novinara, aktivista i intelektualaca, a očekuje se da će broj potpisa nakon objave značajno narasti. Cilj Deklaracije je potaknuti na promjenu jezične politike i podići svijest o postojećim nacionalističkim jezičnim praksama u tim državama. Zaključak je Deklaracije da je u navedenim državama riječ o zajedničkom jeziku policentričnog tipa koji trenutno ima četiri naziva i četiri standardizacije. Deklaracija je nastala nakon serije regionalnih konferencija projekta ‘Jezici i nacionalizam’, koje su od travnja do studenog 2016. održane u Podgorici, Splitu, Beogradu i Sarajevu. Nakon posljednje konferencije grupa mladih Sarajlija, koji su obrazovanje prošli kroz tzv. ‘dvije škole pod jednim krovom’, došla je na ideju da se sastavi tekst koji bi potaknuo promjenu jezičnih politika u sve četiri zemlje.

Kako, pobogu, mali Hrvati, Srbi, Bošnjaci i svi ostali da sede u istim klupama kad, kao, ceo svet zna da oni naprosto ne govore istim jezikom?! Eto, to je ta bezvezna manipulacija kojoj su, međutim, mnogi podlegli, kaže pisac Vladimir Arsenijević

Lingvistkinja Snježana Kordić kaže da bi Deklaracija trebala proizvesti opušten odnos prema jeziku i činjenici da više naroda ima zajednički jezik. Imala bi i obrazovnu ulogu, a mogla bi doprinijeti i smanjivanju netrpeljivosti i nacionalizma.

- Trebala bi doprinijeti da se, na primjer, više ne tvrdi da Srbi naspram Hrvata govore drugim jezikom, nego da se tvrdi da imaju zajednički jezik. Iz toga bi onda proizišlo da se djeca različitih nacionalnosti u ime drugog jezika više ne razdvajaju u školama – kaže Snježana Kordić, dodajući da nasilno razdvajanje četiri standardne varijante uključuje purizam koji pak jača nacionalizam, netrpeljivost, mržnju i konflikte.

- Segregacija učenika po nacionalnosti u školama pod izlikom da govore drugim jezikom provodi se u Vukovaru i još nekim mjestima u Hrvatskoj, u Sandžaku u Srbiji i u raznim mjestima u Bosni i Hercegovini. Segregacija, po svjedočenju samih učenika, povećava međunacionalnu mržnju – kaže Snježana Kordić.

Štetne i represivne prakse u razdvajanju jezika Kordić vidi u primjeru kad lektori bez suglasnosti autora jezično interveniraju u ime nekakvog nacionalno čistog jezika.

- Represivna praksa je kad zbog istog razloga učenicima u školama križaju u sastavcima riječi i dijele jedinice, što kod mladih ljudi povećava frustraciju i ima za posljedicu povlačenje u sebe ili agresivnost – kaže lingvistkinja.

Enver Kazaz, profesor književnosti s Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, kaže za Novosti da je Deklaracija prvi dokument od svršetka ratova na prostoru bivše Jugoslavije koji jasno izgovara ono što svi govornici tog jezika nedvosmisleno znaju i osjećaju u svakom međusobnom komunikacijskom činu. Stoga ne sumnja da će na Deklaraciju krenuti nacionalistička hajka.

- Ideolozi ne mogu podnijeti istinu. Što više istine, to manje ideologije, a to znači da nacionalisti moraju napasti Deklaraciju jer ona ukida sam smisao njihovog bavljenja jezikom. No možda će, uplašeni njome, pokušati šutnjom umanjiti njen značaj – kaže Kazaz.

On pojašnjava da su lingvistički nacionalisti, nakon razbijanja nekadašnjeg jezika u četiri standardna koja su dobila različita imena, nametnuli društvenim praksama shvaćanje po kojem su to različiti jezici, a ne standardi.

- Na toj osnovi stvoren je u našim društvenim zajednicama jezički nacionalizam, kojeg ova deklaracija pokušava ukinuti – kaže Kazaz, dodajući da je jezik u sadašnjem smislu politička činjenica, odnosno sredstvo dokazivanja političke lojalnosti.

- Ideologizacija standardnih jezika, bila ona nasilna ili ne, proizvodi tzv. političke jezike, a samim tim prakse političke podobnosti. Pritom je važno istaći da su lingvistički nacionalisti načinili nakaradne standardizacije jezika. Dovoljno je reći da na tim standardima nije moguće pisati poeziju kao sublimaciju ontološkog prostora jezika. A to znači da standardni jezici ukidaju ontološki za račun ideološkog prostora jezika – kaže profesor Kazaz.

Prakse segregacije, diskriminacije i asimilatorskih nastojanja u obrazovnom sustavu Kazaz nalazi u slučaju ćirilice u Vukovaru, zabrane imenovanja bosanskog jezika u školskom sustavu Republike Srpske i već spomenutom bosanskohercegovačkom fenomenu nazvanom ‘dvije škole pod jednim krovom’. Stoga inicijatori Deklaracije pozivaju na interkulturni model obrazovanja.

Nenad Veličković, sarajevski pisac i autor knjige ‘Školokrečina. Nacionalizam u bošnjačkim, hrvatskim i srpskim čitankama’, izražava nadu da će Deklaracija postati dijelom političkog programa neke reformirane ljevice.

Što više istine, to manje ideologije, a to znači da nacionalisti moraju napasti Deklaraciju jer ona ukida sam smisao njihovog bavljenja jezikom, tvrdi sarajevski profesor književnosti Enver Kazaz

- Ključni je problem postojanje različitih planova i programa u Bosni i Hercegovini na srpskom, odnosno hrvatskom i bosanskom jeziku, pod izgovorom da se tako osigurava ‘pravo djece’ da se obrazuju na materinjem jeziku. Budući da je jezik jedan, to razdvajanje nema osnova, a pomenuto pravo se zloupotrebljava, na štetu kvaliteta obrazovanja – kaže Veličković i dodaje da se utjerivanjem jezika u varijante ljudima nameće i nacionalistička perspektiva.

- Insistiranjem na nebitnim jezičkim razlikama nacionalizam zapišava svoju teritoriju – zaključuje Veličković.

Boris Buden, teoretičar kulture, filozof i publicist, također je potpisnik Deklaracije s kojom je suglasan u barem dva njezina aspekta.

- Prvo, da je glupost govoriti o četiri različita jezika na ovim prostorima; i drugo, da jezik treba osloboditi okova identiteta u koji ga zatvaraju nacionalisti. Osim toga, potpisao sam je i zato da poduprem ozbiljnu raspravu o historijskoj perspektivi tog jezika, odnosno o činjenici da se on danas nalazi u procesu svoje historijske razgradnje u kojem nepovratno gubi ona svojstva, ulogu i značenje koje je svojedobno stekao u obrnutom historijskom procesu, u procesu izgradnje nacija na ovim prostorima koji je započeo u 19. stoljeću – kaže Buden.

Domeće da je jezik uvijek bio politička činjenica koja je imala ideološku funkciju.

- U našem konkretnom slučaju on je sredstvo, ne samo nacionalne identifikacije, nego i društvene represije, stvar nametanja političke volje, discipliniranja, klasnog raslojavanja, kulturne hegemonije, represivnog isključivanja, itd. – kaže Buden.

Vladimir Arsenijević, pisac i član udruženja Krokodil, kaže za Novosti da se naša djeca po etno-nacionalnim linijama otuđuju jedna od drugih, pri čemu se izgovor za to najlakše pronalazi u jeziku.

- Kako, pobogu, mali Hrvati, Srbi, Bošnjaci i svi ostali da sede u istim klupama kad, kao, ceo svet zna da oni naprosto ne govore istim jezikom?! Eto, to je ta bezvezna manipulacija kojoj su, međutim, mnogi podlegli u ime etno-nacionalne emancipacije i koja nas vodi u izuzetno nesigurnu budućnost – kaže Arsenijević.

Na pitanje kakav ‘doček’ Deklaraciji priprema srpska javnost, Arsenijević kaže da srpska nacionalistička javnost često na takva pitanja reagira s ironičnim slaganjem.

- Razlog zbog kojeg ovde pitanje jezika ne izaziva tako histerične reakcije kao, na primer, u Hrvatskoj, jeste činjenica da se identitet nije učvršćivao toliko putem jezika koliko putem pisma. Istina, uglavnom neuspešno. Način na koji je promovisana i ‘štićena’ ćirilica u Srbiji umnogome podseća na način na koji je promovisan i ‘štićen’ tzv. hrvatski jezik u Hrvatskoj. U oba slučaja, na tragikomično paranoičan način i u akutnom strahu od nekakvog fantomskog neprijatelja naših identiteta oličenih u jeziku odnosno pismu, koji, naravno, želi da nas uništi – kaže Arsenijević.

Vratimo se književnici s početka priče: ona smatra da je Deklaracija u posljednjih četvrt stoljeća ludila na ovim prostorima jedan od rijetkih glasova razuma. Vlast su, kaže Dubravka Ugrešić, zauzeli nepismeni koji joj određuju kako će govoriti i kojim jezikom će pisati, što će misliti i kakvu će povijest učiti. Nepismeni je podučavaju o njenom identitetu i sude o njenim knjigama, nepismeni su zavladali medijima i sjede u Saboru i bave se politikom…

- U Bosni imate etnički podijeljene škole. To je jedna od nedopustivih sramota koja ide na račun BiH i Evropske unije. U Zagrebu postoji srpska gimnazija u koju pretpostavljam idu samo srpska djeca. Sve škole u Bosni, Srbiji ili Hrvatskoj zapravo su bunkeri u kojima se odgajaju nosioci budućih suprotstavljenih ‘istina’. Škole, dakle, služe za učvršćivanje ideoloških podjela, za nastavak rata. Rijetki pojedinci se time bave i rijetki su zabrinuti zbog mogućeg rezultata, poput moga kolege Nenada Veličkovića – kaže Ugrešić.

Književnica i anglistica Daša Drndić smatra da je Deklaracija pokušaj da se barem ukaže na pogubnu refašizaciju društva na prostoru bivše Jugoslavije.

- Preko jačanja nacionalističkog diskursa, ali bogme i rabijatnih diskriminatorskih i anticivilizacijskih aktivnosti i prijetnji, preko govora mržnje i rastuće netolerancije za stavove, mišljenja i svjetonazore koji se ne uklapaju u većinski, u jezik i svakodnevni govor se uvlači nametnuti ‘standard’, uz blagoslov pojedinih klerikalnih skupina – kaže Drndić.

Ona dodaje da je i institucionalno provođenje ideje, preko pravopisa, rječnika i kojekakvih deklaracija, da je hrvatski jezik poseban i samosvojan jezik, po svim elementima različit od srpskog, bosanskog i crnogorskog, dovelo s jedne strane do njegovog osiromašenja, a s druge do njegovog vraćanja negdje u prošlost, do njegove okoštalosti.

- Rodio se, tako, stegnut, staromodan i nemaštovit jezik, nesposoban da ide ukorak s vremenom. Opsesivno (paranoidno) i permanentno ‘pročišćavanje’ hrvatskoga jezika kojim se bavi skupina desničarskih lingvista dovelo je i dovodi do sve skučenijeg i siromašnijeg diskurzivnog prostora, prema tome i do skučenog prostora slobode mišljenja i govora – zaključuje Daša Drndić.

Književnica Olja Savičević Ivančević sretno je pak odrastala u bogatstvu narječja zajedničkog jezika. Deklaracija o zajedničkom jeziku je za nju, između ostalog, pokušaj da se jezik sačuva i da mu se prizna da je dovoljno važan i velik i jedan, da ga se ne svodi na nekoliko malih i nebitnih jezika za kućnu upotrebu.

- Meni bi bilo žao da moj jezik nestane, moje knjige i tekstovi su prevedeni na druge jezike, ali bez jezika u kojem sam ih napisala ja bih se osjećala pa baš tako, kao da mi je odrezan jezik. Ne želim da mi odrežu jezik, ali ni da ga zavežu – kaže Olja Savičević Ivančević.

Premda ne čita ni ne piše na isključivo hrvatskoj varijanti jezičnog standarda ili na nekom od brojnih lokalnih narječja koje koristi, dobro su joj poznati i ostali jezični idiomi i u većoj ili manjoj mjeri su prisutni i u njezinim knjigama.

- U isto vrijeme u najutjecajnijim medijima rade pojedini novinari koji svoj jezik ne znaju ni govoriti ni pisati, lektori ne postoje, a djeca ne poznaju ni deset riječi dijalekta svojih baka i djedova, tako da je sva ta navodna briga za jezik velika laž. Kao da se jezik čuva restrikcijama i zabranama, a ne čitanjem i govorom, knjigama, filmovima, predstavama, poezijom - zaključuje splitska književnica.

Vidimo da Austrija ima svoj jezični identitet u odnosu na Njemačku koji je vidljiv u jezičnim razlikama sveprisutnima javnoj i privatnoj komunikaciji. A riječ je o zajedničkom jeziku s Njemačkom. Isto je i kod nas, navodi lingvistkinja Snježana Kordić

Ovdje treba reći i da Deklaracija o zajedničkom jeziku dolazi usporedo s obilježavanjem 50. obljetnice ‘Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika’, koja ‘čuva identitet’ hrvatskoga jezika. Skupina hrvatskih lingvista prošloga je mjeseca uputila javnosti pismo u kojem upozorava na otvorene prijetnje (riječima Vladimira Arsenijevića ‘samo njima poznatog fantomskog neprijatelja’) hrvatskome jeziku, pa želi inicirati donošenje zakona o hrvatskom jeziku i ponovno formiranje Vijeća za normu hrvatskog standardnog jezika. Nema sumnje da novopečenu Deklaraciju o zajedničkom jeziku čekaju napadi s konzervativnog desnog političkog krila, uz potporu takvih medija. Dokazao je to Zlatko Hasanbegović, aktualni saborski zastupnik i bivši HDZ-ov ministar kulture, podrugljivo poručivši da se radi o ‘vukovskom vapaju jugoslavenskih nacionalista za izgubljenom domajom’. Javila se i njegova nasljednica, Nina Obuljen Koržinek, navodeći da je pitanje zajedničkog jezika ‘politički konstrukt koji je došao s jednom državom ‘45. godine i nikada zapravo u stvarnosti nije zaživio’. Ministrica je poručila i da joj nije jasno koji je cilj sadašnjeg pokretanja takve inicijative, dok je Željko Jozić, ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, već ocijenio da je Deklaracija o zajedničkom jeziku nepotrebna akcija. Inicijativu su odbili komentirati članovi Mosta, čiji je Miroslav Šimić tek kratko kazao da se ‘treba baviti hrvatskim jezikom i njegovom čistoćom’, te premijer Andrej Plenković koji smatra da na Deklaraciju ‘ne treba trošiti riječi’.

- Naravno da očekujem napade i solidariziram se unaprijed s onima koji će ih morati otrpjeti, kao i štetu koja će biti učinjena. Ti napadi će samo ubrzati propadanje hrvatskog jezika, njegovo nacionalističko samouništavanje. Na kraju taj jezik neće služiti ničemu drugomu do nekakvom iluzornom očuvanju nacionalnog identiteta, drugim riječima, i sam će se srozati na razinu nacionalne baštine koju se može staviti u muzej, njegovati, konzervirati i čuvati, i to će biti kraj tog jezika – smatra Boris Buden.

Snježana Kordić pak kaže da na tragu stare Deklaracije, a pred zahtjevima novog doba i pojava koje je ono donijelo, nova Deklaracija također ističe ravnopravnost, ali i ispravlja netočnost iz stare Deklaracije da se narod i jezik podudaraju, jer to je deplasirano tvrditi u 21. stoljeću kad imamo mnogobrojne primjere iz čitavog svijeta koji pokazuju upravo suprotno.

- Vidimo da Austrija ima svoj jezični identitet u odnosu na Njemačku koji je vidljiv u jezičnim razlikama sveprisutnima u školstvu, medijima, državnoj upravi i drugoj javnoj i privatnoj komunikaciji. A riječ je o zajedničkom jeziku s Njemačkom. Isto je i kod nas. I Hrvatskoj ostaje njen jezični identitet sa svim jezičnim razlikama u odnosu na druge tri varijante. Ostaje i samostalna kodifikacija, nezavisna od drugih zemalja u kojima se govori zajednički jezik – kaže Snježana Kordić.

- Mislim da će to biti ‘zabavni’ napadi, besmisleno ostrašćeni, neargumentirani, premda ih ne treba podcjenjivati jer mogu poslužiti kao crvena krpa, poziv drugim neofašističko-klerikalnim skupinama da krenu u još koji ridikulozan pothvat. Ali, no pasaran! – zaključuje Daša Drndić.

Deklaracija o zajedničkom jeziku

Suočeni s negativnim društvenim, kulturnim i ekonomskim posljedicama političkih manipulacija jezikom i aktualnih jezičnih politika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, mi, dolje potpisani, donosimo Deklaraciju o zajedničkom jeziku

Na pitanje da li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik – odgovor je potvrdan.

Riječ je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa – odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama – kakvi su njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski, portugalski i mnogi drugi. Tu činjenicu potvrđuju štokavica kao zajednička dijalekatska osnovica standardnog jezika, omjer istoga spram različitoga u jeziku i posljedična međusobna razumljivost.

Korištenje četiri naziva za standardne varijante – bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski – ne znači da su to i četiri različita jezika.

Inzistiranje na malom broju postojećih razlika te nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava, poput korištenja jezika kao argumenta za segregaciju djece u nekim višenacionalnim sredinama, nepotrebnih ‘prevođenja’ u administrativnoj upotrebi ili medijima, izmišljanja razlika gdje one ne postoje, birokratskih prisila, kao i cenzure (te nužno auto-cenzure), u kojima se jezično izražavanje nameće kao kriterij etno-nacionalne pripadnosti i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti.

Mi, potpisnici ove Deklaracije, smatramo da

- činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama;

- svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika;

- sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika;

- policentrična standardizacija je demokratski oblik standardizacije najbliži stvarnoj upotrebi jezika;

- činjenica da se radi o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi;

- između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama, što mogu pokazati i različite standardne varijante zajedničkog jezika na kojima će ova Deklaracija biti objavljena i korištena;

- standardne, dijalekatske i individualne razlike ne opravdavaju nasilno institucionalno razdvajanje, već naprotiv, doprinose ogromnom bogatstvu zajedničkog jezika.

Stoga, mi, potpisnici ove Deklaracije, pozivamo na

- ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama;

- zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika;

- prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti;

- izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih ‘prevođenja’ u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja;

- slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti;

- jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima;

- slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe;

- i, konačno, slobodu ‘miješanja’, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika.