U zadnjih 30 godina, u gotovo pravilnom petogodišnjem razmaku, jezikoslovci desne provenijencije iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Matice hrvatske zazivaju potrebu za zakonom o javnoj uporabi hrvatskog jezika. Počelo je tamo negdje 1994. izjavom Franje Tuđmana o nužnosti čišćenja jezika od srbizama i drugih nehrvatskih uljeza. Koncem prošle godine niz je nastavljen najnovijim prijedlogom Matice hrvatske o Zakonu o jeziku. Izradu nacrta, u čemu će sudjelovati pet stručnjaka i tri pravnika, najavio je dramatičar Miro Gavran, odnedavno predsjednik Matice.
Iako dio srodnih znanstvenika smatra da se radi o nepotrebnom zakonu, Matica polazi od toga da je hrvatski jezik ustavna kategorija i da ga se kao sve druge ustavne odredbe treba verificirati organskim zakonskim aktom. Kako će, međutim, zakon izgledati? Uoči dolaska Gavrana na čelo Matice, član te organizacije Vladimir Lončarević prošle je godine u "Vijencu" uskrsnuo ideju o novom prijedlogu zakona. Gunđajući što "svaki dan slušamo riječi kao lockdown i compliance ili webinar", što trpimo "jezične bastarde poput shopping-centara", umjesto, riječi "trgodvor" i čitamo "predostrožan, trezven, blagovremen" u medijima umjesto hrvatskih inačica, da ne spominjemo "strane nazive hrvatskih tvrtki, restorana i kafića ili proizvoda", Lončarević je podsjetio na "solidan Matičin nacrt Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika" iz 2013. godine, koji bi uz određene dorade mogao biti "pokretač zakonodavnog procesa".
Prijedlog Matice iz 2013., koji se nameće kao podloga za novi nacrt, naišao je tada na ismijavanje među ozbiljnijim svijetom. Predrag Lucić bio je primijetio da će on neosporno kačiti i Klemm Security
Matičini trudbenici, naime, poželjeli su u tadašnjem prijedlogu utjerati obavezu uvođenja hrvatskih natpisa tvrtki, obrta, trgovina, ugostiteljskih, sportskih, zabavnih i drugih objekata ako imaju strane nazive, zatim nužnost sinkronizacije ili prevođenja svih stranih filmova i kazališnih predstava na hrvatski, obavezni hrvatski prijevod za sve što mediji tiskaju na stranom jeziku, obaveznu komunikaciju stranih firmi na hrvatski jezik i tome slično. Predviđene kazne bile su od pet do 100 tisuća kuna. Uz inspekcije, nacrt zakona predviđao je ljupki dodatak u stilu Stasija: "svaki građanin" je mogao drukati, odnosno "podnijeti prijedlog izvršenja nadzora" ako zamijeti jezičnu nečist u javnom prostoru. Predloženo je tada i osnivanje Vijeća za javnu uporabu hrvatskog jezika, neke vrste Vrhovnog slovjeta sastavljenog od čelnika niza kulturnih institucija, koje bi bilo zaduženo da "sustavno prati stanje i uporabu hrvatskoga jezika te daje mjerodavna mišljenja u vezi s javnom uporabom hrvatskoga jezika". Slično tijelo, Vijeće za normu hrvatskog jezika, dvaput je uspostavljano bez žuđenog zakona o jeziku. Prvo je ukinula vlada Ivice Račana, drugo administracija Zorana Milanovića. Iako su od HDZ-ove većine u više navrata zazivali zakon, ni oni im nisu udovoljili.
Prijedlog Matice iz 2013. godine, koji se nameće kao podloga za novi nacrt, naišao je tada na ismijavanje među ozbiljnijim svijetom. Danas pokojni Predrag Lucić bio je primijetio da će on neosporno kačiti Klemm Security, koji u sebi ne sadrži ni riječ hrvatskog jezika. Po njemu, nacrt je nametao i obavezu prijevoda posve razumljive predstave po predlošku Abdulaha Sidrana. Izvlačeći Matičin nacrt zakona iz zaborava, Lončarević je dao adekvatni kontekst: poručio je da je "potrebno odgovoriti izazovu ponovnog stvaranja nekog hibridnog 'jezika regiona'" i da ne smijemo dozvoliti "'skuhati' se u nekom novom balkanskom jezičnom 'loncu', kako smo se prvi put skuhali Bečkim književnim dogovorom".
Njegovu brigu i stvarne naume iza prijedloga dijeli i vodstvo Matice još od 2017. godine, kad je nekoliko stotina stručnjaka i javnih osoba iz regije potpisalo Deklaraciju o zajedničkom jeziku s ciljem poticanja jezične slobode. Nazvavši inicijativu "aktualizacijom stvaranja zajedničkog srpskohrvatskog jezika", skupina jezikoslovaca apelirala je tada, opet neuspješno, da se donese zakon o jeziku. Da je i sada riječ upravo o istim motivima, jamči i stručna Matičina grupa koja je dobila posao izrade novog nacrta. Njihove dosadašnje izjave, akademski bekgraund i uopće intelektualni stavovi dostatni su za takvu slutnju.
Vođa ove grupice je Mario Grčević s Odsjeka za kroatologiju Fakulteta hrvatskih studija, koji je tamo imenovan pročelnikom 2016. godine kontroverznom odlukom rektora Damira Borasa, gdje su ga potom studenti optuživali za cenzuru, a kolege kritizirali zbog pravdanja Borasove tužbe protiv studenata i zlouporabe službenih fakultetskih stranica za obračun s njima. Grčević je pedigre tvrdog desničara potvrdio potpisom na prijedlog da se "Za dom spremni" uvrsti kao službeni pozdrav Hrvatske vojske, pod obrazloženjem inicijatora da se radi o "starohrvatskom pozdravu". Grčević bi dakle rado nametao jezičnu politiku u javnom prostoru, ali se protivi penaliziranju prljave ustaške doskočice. Daleko od toga, on je želi rasprostraniti po državnim institucijama kao starohrvatski pozdrav, odnosno bestidnu laž. U prijevodu, to bi glasilo: "Za dom spremni" treba kažnjavati samo u slučaju da neki časnik tuđinski neosviješteno uzvikne "Ready for the Home(land)"!
Predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran (Foto: Josip Regović/PIXSELL)
Grčević je od 2015. godine u uredništvu časopisa "Jezik", čudnovatog znanstvenog biltena koji je, sudeći po portalu Hrčak, u isto vrijeme svrstan u kategoriju A1 i objavljuje huškačke napise Hrvoja Hitreca. Nije da su pojedini "stručni" tekstovi u "Jeziku" puno jači od Hitrecovih intelektualnih iscjedaka, ali biti u kategorizaciji s međunarodnim značajem i tiskati kvalifikacije poput "političkog nakota", "djece jugooficira", "mješavine zombija i pete kolone" i "potkornjaka" ipak je posve druga razina. Ako takav urednički ukus manifestira u "Jeziku", zamislimo što bi tek činio jeziku? Na stranicama matičnog mu fakulteta stoji preneseni intervju koji je koncem prošle godine dao proustaškom "Hrvatskom tjedniku" povodom svježeg prijedloga o spomenutom zakonu. Problematizirajući činjenicu da kao društvo nemamo jezičnu politiku kakvu ima većina drugih zemalja u našem okružju, izrazio je brigu što se u "Srbiji u odnosu na hrvatski jezik i njegovu baštinu kontinuirano osmišljava i vodi velikosrpska jezična politika". U polemici oko ideja Snježane Kordić i njene knjige "Jezik i nacionalizam" Grčević je prije koju godinu poručio da ona ne voli Hrvatsku i podržao kaznenu prijavu koju je zbog državnog subvencioniranja te knjige podnio Hrvoje Hitrec. Svojevremeno ga je – da upotrijebimo još jednu iritantnu novokomponovanu tuđicu – trigerirao natpis "observation desk" na Trgu bana Jelačića. Naveo ga je kao primjer s kojim se treba razračunati putem zakona. "Trebalo bi odrediti da svi javni natpisi moraju biti napisani na hrvatskom s mogućim prijevodom na strane jezike", poručio je Grčević, velikodušno dodajući da zakon ipak ne bi bio toliko voajerski da zadire u internu korespondenciju tvrtki koja je inače zaštićena poslovnom tajnom.
Drugi član radne grupe je akademik Mislav Ježić, vrsni indolog i filolog koji s Grčevićem u neku ruku dijeli isti akademski krug prepun kontroverzi. Ježić je naime prije koju godinu svrstavan u orbitu prorektora Ante Čovića i rektora Borasa zbog podržavanja nikad dogovorenog ugovora KBF-a s Filozofskim fakultetom i svojevrsne nacionalističke okupacije Hrvatskih studija. Kao nuspojava njihovog komplota na potonjem se fakultetu iščilio upravo Grčević. Godine 2005. Ježić je oblikovao i Izjavu o položaju hrvatskoga jezika HAZU-a, katastrofično djelce u kojem je povodom pristupne faze Evropskoj uniji upozorio na jasnu razliku između srpskog i hrvatskog, da se Brisel ne bi slučajno zabunio.
Treći član stručne grupe za izradu nacrta, još jedan akademik August Kovačec, zadnja tri desetljeća panično ukazuje na nužnost pripadajućeg zakona. Za vrijeme Jadranke Kosor, Kovačec je 2009. pred saborskim Odborom za obrazovanje poručio da bi jedinstveni normativni rječnik, pravopis i gramatika trebali postati obaveza u cijeloj javnoj i službenoj komunikaciji. K tome, zamjerio je "jezičnu samovolju i anarhiju" na medijskom tržištu, predbacivši RTL-u i Novoj TV da forsiraju idiome koji nisu karakteristični za Hrvatsku. I ovdje je naznačio da ga svrbe konkretni jezični utjecaji istočnih susjeda. "U eri kablovske i satelitske televizije svatko tko to želi može bez teškoća gledati barem tri srbijanska i barem tri bosanska i bošnjačka programa." Primijetimo još jednom upravo analnu fiksaciju poštovanog akademika prvenstveno na razlikovanje hrvatskog od srpskog jezika, uz zazivanje kazni svima koji slabo vode brigu o dezinfekciji hrvatskog jezika. "Ako se želi, iz ovih ili onih razloga, napisati Motovun Film Festival, taj tekst obvezno mora imati usporednu hrvatsku verziju Motovunski filmski festival", dao je primjer promjena koje su na koncu uvažene u onom prijedlogu Matice iz 2013. godine.
Četvrti ekspert iz ove grupacije, Stjepan Damjanović, bio je predsjednik Matice od 2014. do 2018. godine. U njegovo vrijeme, ali i u period njegova nasljednika Stipe Botice, "Vijenac" je malograđansku decentnost zamijenio sirovim urlicima "Hrvatskog slova". Posebno od 2015. godine, glasilo Matice se kroz komentare i nekritički vođene intervjue pridružilo huškačkim kampanjama protiv predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj (jedna Pupovčeva izjava je uspoređena s "oštricom balkanske čakije" i "iskrom koja je zamalo planula Miloševićevom vatrom") i tjednika koji čitate te promociji proustaških tumačenja Igora Vukića i Jakova Sedlara o logoru Jasenovac u kojem navodno nije bilo sustavnog ubijanja ili laži o poslijeratnom stratištu na istoj lokaciji. Nije manjkalo ni teorija zavjere: tradicionalno najzabavniji je bio Davor Domazet Lošo u retoričkom ping-pongu s novinarskom predstavnicom "Vijenca". Na pitanje kolegice "je li točno da svijetom vladaju Komitet 300, bilderberška skupina, G8, tajna društva i masoni", admiral u penziji još je samo dodao trilateralnu komisiju. Nakon Deklaracije o zajedničkom jeziku, Damjanović je 2017. godine kao šef Matice izrazio bojazan da bi ona mogla biti početak "nastojanja da se nasilno homogenizira prostor ('jugoslavenski', 'zapadnobalkanski'), i tako utre put budućim političkim prekrajanjima toga prostora".
U toj opasnosti treba sagledavati i najsvježiju izradu zakona: vanjske utvare panično se nameću kao izlika za čišćenje javnog prostora od neželjenih riječi. Problem je, međutim, u vlastima. Bilo da su desne ili "lijeve", nikako da shvate razmjere alarmantnosti koji odzvanjaju u glavama akademika i matičara. U kontekstu traženog zakona o nadzoru korištenja hrvatskog jezika trebalo bi tumačiti i svojevremenu Damjanovićevu izjavu prema kojoj su pobornici "detuđmanizacije" zapravo protivnici hrvatske države. Jer za vrijeme Tuđmana bilo je puno jednostavnije. Umjesto akademika i jezikoslovaca, koji zadnja dva desetljeća bez ikakvih rezultata nutkaju vlasti da izrade organski zakon o policijskoj kontroli uporabe hrvatskog jezika, devedesetih je pritisak vršen obrnutim smjerom. Franjo Tuđman izrazio je 1994. tu želju pod obrazloženjem da se treba riješiti anglicizama, germanizama, talijanizama ili srbizama. Već sljedeće, 1995. godine, prijedlog dva zakona, jednog o jeziku, a drugog o osnivanju nadzornog Državnog ureda, predstavio je budući ustavni sudac Vice Vukojević. Ispostavilo se da ih nije toliko izradio koliko gotovo u slovo prepisao od Mile Budaka i Ante Pavelića, u čijem je razdoblju usvojen jedini zakon o korištenju hrvatskog jezika. Vukojevićev ustaški plagijat zakona o nametanju korienskog pravopisa – gdje je bila propisana i kazna zatvora za posrbljenu komunikaciju – bio je skandalozan i neupotrebljiv čak i za Tuđmanovu saborsku većinu. Budući je ustavni sudac, među inim, predložio izbacivanje 30 tisuća "srpskih riječi" koje zagađuju hrvatski jezik. Vukojević i današnji predlagači razlikuju se u tome što je njihov preteča iskazivao blagotvornu iskrenost o jezičnoj politici.
