Uz prvu godišnjicu atentata na Milorada Draškovića, bivšeg ministra u više koalicijskih vlada i jednog od tvoraca Obznane, kojeg je u Delnicama ubio Alija Alijagić, neki listovi objavljuju detalje: Drašković je gotovo fanatično bio vezan za Gorski kotar i Delnice, zahvaljujući prijateljstvu s kotarskim službenikom Milom Rajkovićem. Pošto je imao problema s disanjem vrijeme je uglavnom provodio u šetnji po šumi. U šetnju s njim uvijek su išla djeca – osmogodišnja kćerka Bojana, te sinovi, 11 – godišnji Radoje i 14-godišnji Slobodan, kao i Rajkovićeva kćerka Zdenka. Supruga ga tih dana nije pratila, jer je bila oboljela. Ministar je silno volio goranske šume i često im se divio u razgovorima s mještanima" pišu novine, dodajući da je Draškovićev tjelohranitelj Ivan Timotijević kobnoga dana "možda ipak sjedio predaleko od ministra, što je atentatoru bilo dovoljno da potegne pištolj i ispali smrtonosne metke…"
"Mi svi dobro znamo kako se kod nas Srba, Hrvata i Slovenaca govori. Znamo da je njemački jezik majčin nam govor silno nagrdio. Pa ipak, umjesto da svi složno ustanemo i ispravljamo taj govor, mi upadamo u sve veću pogrešku i svakim danom u njega unosimo sve više tuđih riječi. Neke budale čak misle i govore da bismo bili nekulturni kad bi tuđe riječi izbacivali. I takvih nas ima pod ovom kapom nebeskom…", jada se učitelj Kosta Dragosavac u članku pod nazivom "Kako se kod nas govori".
Dragosavac, jedan od pedeset i trojice optuženih Srba u tzv. veleizdajničkom procesu u Zagrebu 1909. godine, svoje ogorčenje objašnjava kroz dvije jednostavne riječi – šogor i šogorica, pa uz ostalo kaže: "Došao sam u B. kod dobroga prijatelja koji me je svesrdno primio i baš svojski pogostio. Moj prijatelj ima veliku svojtu u bližiku i po rodu i po domu. Poslije podne došli nam neki na razgovor. Otpočelo je upoznavanje. Nije se ništa drugo čulo nego – ovo je šogor, a ovo je šogorica. Nijesam mogao to otrpjeti, pa ih zamolim da mi razjasne svoje rodbinske veze, a ja ću im kod svakog njihova naziva odgovoriti pravim narodnim nazivom, jer ti njihovi – šogor i šogorica – ne valjaju. Prvo je počela domaćica, kazavši: 'Ovo je šogor Mile, mužev brat?. A ja joj odgovaram: 'To je djever'. Opet će domaćica: 'A ovo je šogorica Smilja, muževa sestra'. A ja ću: 'Nije šogorica, već zaova'. I tako redom: Bosiljka, žena muževa brata – jetrva, sestrin muž Branko – svak, a onda rodbina s domaćinove strane: Stojan, sestrin muž – zet, Boško, ženin brat – šurjak, Miloš, muž ženine sestre – pašanac, Milica, ženina sestra – svastika ili svast… Još sam im to i potkrijepio stihovima iz narodnih pjesama…" napisao je uz ostalo Dragosavac, zalažući da se odmah i bezuvjetno "riješimo riječi kao što su špancijerati, roza, dunkl, bezec, cener, beštek, melšpajz, fruštuk, špajzcimer, špigl, cug, tregeri…"
