Prošla godina za dansku je kinematografiju bila kvalitativno izuzetno plodna, s najmanje tri filma koja su zabilježila značajan međunarodni odjek. No kako je to bila godina silnog svjetskog uspjeha "Još jedne runde" Thomasa Vinterberga, ostali vrijedni filmovi ostali su u njezinoj sjeni. Srećom, u Hrvatskoj smo pored Vinterbergova ostvarenja imali prilike vidjeti i "Zakon geta" Frederika Loisa Hviida i Andersa Ølholma te "Jahače pravde" Andersa Thomasa Jensena; potonje nedavno u ograničenoj distribuciji, a prije toga na Vukovar Film Festivalu. "Jahači pravde" bili su nominirani za glavne danske nacionalne nagrade Bodil i Robert u nizu kategorija, a prvu su dobili za najboljeg sporednog glumca (Lars Brygmann), dok su drugu osvojili u istoj kategoriji te za najbolju glumicu (Andrea Heick Gadeberg), izvornu muziku (Jeppe Kaas) i vizualne efekte. Na međunarodnom planu zapaženi su na nizu manjih festivala i u tom smislu zaostaju za "Zakonom geta", kamoli ne za "Još jednom rundom", međutim njihova stvarna vrijednost nije manja. Upravo suprotno, riječ je o jednom od originalnijih filmova ne samo prošle godine.
"Jahače pravde", dakle, napisao je i režirao Anders Thomas Jensen, itekako poznato ime – čak tri puta (zaredom) je nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg kratkog igranog filma, a jednom ga je i osvojio: za uradak "Valgaften" iz 1998. Najpoznatiji je ipak po scenariju za Oscarom nagrađeni dugometražni film Susanne Bier "U boljem svijetu" iz 2010., a najuspješniji cjelovečernji redateljsko-scenaristički uradak su mu i u nas viđene "Adamove jabuke" iz 2005., koje su mu donijele nominaciju za Europsku filmsku nagradu za najbolji film. Riječ je bila o interesantnom spoju komedije i krimi-drame s odnosom pomaknuto optimističnog svećenika i grubog kažnjenika neonacista u središtu. "Jahači pravde" nastavljaju se na taj generalni koncept miješanja krimića i komedije, ali narativna koncepcija im je složenija. Na jednoj strani su unutar sebe podijeljeni neobični saveznici – hladnokrvni profesionalni vojnik i nevjernik Markus (uobičajeno sugestivni Mads Mikkelsen) te trojica sredovječnih geekova specijaliziranih za kompjutere i teorije slučajnosti, odnosno vjerojatnosti, a na drugoj naslovna desničarska bajkerska banda. No naslov se može odnositi i na "naše junake" koji su krenuli u pravedničku osvetu, smatrajući da su pripadnici bande skrivili smrt Markusove supruge namjerno prouzročivši fatalnu nesreću vlaka kojim se ona vozila sa svojom kćeri, a sve da bi eliminirali ključnog svjedoka optužbe protiv sebe. Dinamika odnosa Markusa i individualno jako dobro profilirane te izuzetno ekspresivne geek-trojke vrlo je zabavna (pored spomenutog Larsa Brygmanna, odlične su uloge ostvarili i Nikolaj Lie Kaas te Nicolas Bro), a sve usložnjuju Markusova kći Mathilde (Andrea Heick Gadeberg) i njezin dečko Sirius (Albert Rudbeck Lindhardt), te ukrajinski gej toy-boy Bodaška (Gustav Lindh). Ova šarolika skupina čudaka sparenih s "normalnima" može načelno podsjetiti na sličnu situaciju iz davnog remek-djela Franka Capre "U grob ništa ne nosiš", a kad se doda da se sve zbiva u božićno-novogodišnje doba te da je sukladno tome okvir filma bajkovit, onda asocijacija na holivudski klasik postaje još logičnija. Jensen je savršeno spojio beskompromisnog junaka i okrutnost filma osvete s "osvetničkim" komedijama o šmokljanima, nakrcavši pritom film raznim poticajnim motivima (od kojih su središnji prijateljska i roditeljska ljubav), a da nije popustio moraliziranju i povremenim općim mjestima, kao uostalom svojedobno i "U boljem svijetu", "Jahači pravde" bili bi vrlo ozbiljan kandidat za film godine. No i ovako je riječ o vrlo svježem ostvarenju koje neobično uvjerljivo stapa toplinu i nasilnost.
