Uz Michaela Hanekea i Jessicu Hausner, Ulrich Seidl čini neformalni trijumvirat hladnog, nerijetko bizarnog i brutalnog austrijskog filma. Taj se trojac logično nastavlja na književni austrijski trio Bernhard – Handke – Jelinek, a po beskompromisnom prikazu stravične praznine i otuđenosti (građanske) egzistencije ishodište pronalazi i u ranom Fassbinderu. Seidlova specifičnost u odnosu na prethodnike i suvremenike jest paralelno građenje dokumentarističkog i igranog opusa uz obostrano prelaženje rodovskih granica te naglašen interes za (pomaknute) psihoseksualne interakcije, što uključuje eksplicitnost prikaza seksa. Njegov novi uradak "Rimini" prvi mu je igrani film u proteklih desetak godina.
Seidl je radnju znakovito smjestio u naslovno ljetovalište na zapadnoj obali Jadrana, poznato i kao rodno mjesto Federica Fellinija u kojem se odvija radnja njegova najpopularnijeg filma "Amarcord". S obzirom na to da su bizarnost i groteska među zaštitnim znakovima klasikove poetike, metafilmska veza sa Seidlovim autorskim svijetom je jasna, iako se austrijski autor u tretmanu ambijenta spram "Amarcorda" postavlja kao u negativu: umjesto fellinijevskog šarenila i intenzivne živosti u svako godišnje doba, Seidlov (zimski) Rimini oličenje je praznine, oskudnosti, depresivnosti. Postupak isticanja naličja nekog turistički atraktivnog prostora njegovim prikazivanjem u izvansezonsko doba sam po sebi nije nimalo originalan, međutim u "Riminiju" je komplementarnost između stanja prostora i stanja središnjeg lika posebno uspjela. Protagonist je, naime, oronuli, ali ipak na neki način i do neke mjere još privlačni nekad popularni pjevač šlagera "umjetničkog imena" Richie Bravo (odlični Michael Thomas), koji u zimsko doba po hotelima Riminija zabavlja postarije turiste pristigle s njemačkog govornog područja, generaciju za koju je on i dalje "pojam". Zabava uključuje i pružanje seksualnih usluga ženama na pragu treće životne dobi za novac, jer Richie živi u povećoj Vili Bravo, očito kupljenoj u doba kad je bio konjukturan i njeno održavanje zasigurno nije jeftino, a uz to voli popiti i kockati, pa prihoda nikad dosta. Problem novca obilato će se intenzivirati kad se pojavi mlada Tessa (Tessa Göttlicher), Richiejeva kći koju nije vidio dvanaest godina i za koju nije plaćao alimentaciju, a koja je sada, u pratnji dečka Sirijca, došla naplatiti dugove. Usto, Richie plaća dom za starog oca koji je mentalno na razini djeteta i pjevuši melodije iz doba nacizma. Porodična dinamika, koja oslikava jednu dimenziju austrijskog (i njemačkog) društva, prilično je jasna – stari su (nostalgično) opterećeni nasljeđem nacizma, mladi su liberalni, bez predrasuda prema "drugima i drugačijima", a između je srednja generacija (koja polako ide prema starosti), kao neka kompromisna tampon zona. Scena u kojoj stari otac pjevuši naci stihove, a Richie istovremeno kanconu "Amore, amore", nudi lucidnu ambivalentnost – s jedne strane Richie neutralizira naci-devijaciju univerzalnom i plemenitom temom romantične ljubavi, a istovremeno je s druge na neki način i osnažuje jer se ljubav afirmira kroz kanconu (oblik srodan šlageru), tj. kroz model umjetnosti kao kiča, što je blisko nacizmu. Kad na kraju Vila Bravo postane utočište brojnim imigrantima koje je Tessa dovela, Richie nakon prvotnog šoka nauči staru mudrost – gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna.
Seidl je sukladno svojoj reputaciji kreirao intrigantan i pametan film, u kojem nitko nije sasvim nevin i nitko nije stvarni zlikovac, ljudi su jednostavno ljudi sa svim svojim proturječnostima. "Rimini" je lako moguće i njegov najtopliji rad, a divna scena u kojoj žena kasne sredovječne dobi prekida strastven seks s Richiejem da bi ugrijala termofor svojoj staroj majci antologijskih je dometa.
