Sa Željkom Udovičić Pleština, dramaturginjom koja je u posljednjih tridesetak godina adaptirala brojne komade za pozornicu i surađivala s brojnim renomiranim redateljima, razgovaramo o suvremenom teatru, o Paolu Magelliju i Predragu Luciću, o politici i kulturi, o njezinoj ‘generaciji na čekanju’, strahu pred budućnošću i pukotini nade.
Što je važno u pripremi komada za pozornicu, kada se radi o spajanju često klasičnih komada i današnjeg vremena?
Ono što je najvažnije jest da imaš razlog zašto radiš predstavu. Koja pitanja želiš njome otvoriti. A klasici i jesu klasici upravo zato što se mogu pročitati iz perspektive svakog vremena. Zato i jesu opstali. Pitanje je, naravno, te pripreme – kada znaš to ‘zašto’, jer ne vjerujem više u kazalište bez razloga, naročito danas, kako profilirati i zaoštriti sam tekst u smislu da uspije nedvosmisleno na sceni postaviti ona pitanja koja ti se čine važnima.
Moja generacija je bila stalno na čekanju. Prvo smo čekali te osamdesete, kada je započeo neki ležerniji život, pa je onda došao rat, pa smo onda čekali da se taj rat završi, pa da prođe recesija, pa da uđemo u Evropu… Teško je osmisliti vrijeme u stalnom čekanju
Ali u tom osuvremenjivanju morate ostati i vjerni estetici pisca…
Pitanje je što je estetika nekog pisca i kako mi to danas baš sa sigurnošću možemo znati. Na primjer, Čehov je svoje komade često nazivao komedijama, a mi ponekad svjedočimo uprizorenjima tih komada u kojima muhe padaju sa stropa od dosade. Nigdje humora koji nužno prati potragu za smislom egzistencije. Ili Gorki, kojeg smo sada radili u Gavelli, koji je svoje ‘Malograđane’ nazvao ‘lirskom komedijom’: kako to da dušebrižnici znaju da je to zapravo teška drama u četiri čina? A u starogrčkoj su tragediji ženske uloge igrali muškarci – što ćemo s tim? Što se pak tiče vjernosti originalu, ne volim nasilna tekstualna osuvremenjivanja ili direktna smještanja kod nas, jer to samo otupljuje oštricu angažmana i spušta ga na nivo dnevne politike.
Koliko imamo slobode?
Danas u kazalištu vidimo da se često ‘ne poštuje pisac’, nego se pravi neka sasvim nova scenska konstrukcija. Kako uopće gledate na današnju kazališnu estetiku u kojoj je puno performansa, instalacija, čak predstava bez glumaca?
Mislim da se publiku, kojoj i ja pripadam kao gledalac ili ponekad kao selektorica određenih festivala, ne bi smjelo ograničiti samo na estetiku koja je njoj bliska ili samo na jednu estetiku. Moraju postojati različite estetike i u njima jest bogatstvo kazališta. Ono što ja zagovaram i u što vjerujem jest teatar koji ne zaboravlja da postoji prije svega zbog glumaca. Kada je krenula ova digitalna tehnologija, kada se jednim klikom rješavalo sve, postavilo se pitanje ima li kazalište budućnosti. Mislim da će teatar u kojem imaš priliku gledati žive ljude, glumce, svakako opstati; teatar u kojem nije sve savršeno i gdje možeš vidjeti da čovjek na sceni ima pravo na pogrešku. Danas, u savršenom tehnološkom svijetu, takvo kazalište je zapravo elitna umjetnost, utočište duše; u njemu se može vidjeti da je svaka izvedba različita, jer su ljudi svake večeri drugačiji. Zato i gledamo neke predstave više puta.
Danas je na dnevnom redu političko kazalište s velikim ‘P’. Kako na njega gledate?
Smatram da je angažirano kazalište danas itekako potrebno, ali treba sebi i drugima objasniti gdje su granice takvog kazališta i što ono znači. Mislim da pamfletsko, politikantsko kazalište nije angažirano, jer je politika, ono oko i iza scene, puno jače od onoga što smo o tome na sceni ‘angažirano’ željeli reći. Kazalište se ne treba boriti s dnevnom politikom; dnevna politika, ulica i žuta štampa puno su moćnije od tog imitatorskog kazališta. Ono im, dapače, ide u prilog. Kao kakav ispušni ventil za narod. Kazalište ne smije biti imitacija života, već njegov sublimat. U tome je izazov. Onda ono postaje mjesto obračuna s politikom. Samo u kazalištu se može umrijeti nekoliko puta u deset minuta i promijeniti pet političkih sistema u pola sata i tim se mehanizmom može prokazati, između ostalog, društvene okolnosti i one na vlasti. Vjerujem dakle u angažirani teatar, ali taj angažman može na sceni izgledati i ovako i onako. Konkretno, može izgledati kao kazalište Olivera Frljića ili onako kako se može vidjeti u Paolovim i mojim ‘Malograđanima’ ili nekoj drugoj našoj predstavi. Različite estetike, no obje su primjer angažiranog, a ne pamfletskog kazališta.
Kada ste adaptirali komad pokojnog Predraga Lucića ‘Aziz ili svadba koje je spasila Zapad’ rekli ste kako ‘svi odlazimo u zrak, i mi i oni’. Čini se da danas svjedočimo i svojevrsnom kazalištu katastrofe?
Prvo moram reći da sam se osjećala vrlo privilegiranom da sam kao dramaturginja bila dijelom predstave po komadu pokojnog Predraga Lucića. U ‘Azizu’ je Predrag taj problem, da svi zajedno odlazimo u zrak, napisao tako lakim perom, kako može samo jedan veliki mislilac, prvorazredni intelektualac i lucidan tip kakav je on bio. Da bi se nešto pokazalo u svoj svojoj katastrofi, pisac mora posjedovati tu opasnu lakoću pisanja, poput Predraga. Je li kazalište katastrofično? Nažalost, današnje društvene okolnosti su takve da kada kazalište u njih upire prstom, ono označava naš vapaj koji osigurava i našu nadu. Kazalište ne može promijeniti svijet, ali može promijeniti možda troje u publici. Daje nam nadu da postoji smisao emocija, komunikacije i angažmana. Nije ovo vrijeme koje nas tjera da govorimo katastrofično samo naša privilegija, recimo kada je Shakespeare pisao svoje komade, i onda je imalo smisla djelovati. Zato sam posudila taj monolog protiv demagogije iz ‘Richarda III.’ našem ‘Hamletu’ na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama, da bi se to i danas čulo…
Danas se kunemo u nekakav nacionalni identitet, a kultura, po kojoj se zapravo razlikujemo od drugih, dobiva šest puta manje sredstava nego na primjer onda kada je ministar bio Antun Vujić
Nedavno ste rekli da se u kriznim vremenima i neuređenim društvima kazališne teme nameću na svakom koraku…
Naša generacija može samo gledati ove nove mlade ljude i pokušati učiniti nešto da se njima ne dogodi ono što je nas zadesilo. Moja generacija je bila stalno na čekanju. Prvo smo čekali te osamdesete, kada je započeo neki ležerniji život, pa je onda sve otišlo po zlu, došao je rat, pa smo onda čekali da se taj rat završi, pa da prođe recesija, pa da uđemo u Evropu i da počne neko normalnije vrijeme – do danas stalno nešto čekamo. Teško je osmisliti vrijeme u stalnom čekanju. Imala sam sreću raditi u raznim sredinama pa me to donekle mimoišlo, ali česta posljedica tog čekanja jest da se ljudi u umjetničkom svijetu, ali i drugdje, zatvore i život im se svodi na usku relaciju između dva kazališta i tri ulice. Kada se čovjek ukopa na jednom mjestu, vrlo mu se lako dogodi da mu horizonti razmišljanja postanu opasno uski, tijesni. Iz njih se ne može izroditi ništa dobro.
Kakva je posljedica nečega što je Samuel Beckett nazivao sindromom ‘da li da krenem ili da stanem’?
Tada u tu rupu ulazi politika koja se u sve petlja i rezultira autocenzurom u umjetnosti. Nadalje, kada se u tim tijesnim sobama probudimo i pogledamo kroz prozor, Hrvatska neće biti negdje drugdje već tu gdje oduvijek jest, okružena svojim susjedima, a ne nekim drugim narodima i kulturama. Ljudi se boje progovoriti o stvarima koje se realno oko njih događaju i utvaraju si da žive u nekom drugačijem svijetu nego što on jest.
Što je odgovor na to beskonačno čekanje? U vašim ‘Malograđanima’ u Gavelli zalažete se za individualni, a ne društveni iskorak.
Gorki je bio svjedok velikih revolucija, a ni on, s tim iskustvom, nije vjerovao u društveni preokret, ali je dirljivo vjerovao u snagu pojedinca i htijenje uma. Vjerovao je da svatko za sebe može učiniti neke važne korake, da svoj život može ispuniti nekom kvalitetom i da se svi zajedno, da se prebacim na našu generaciju, možemo ponovno naći u našem omiljenom kafiću, u nekoj novoj ‘Zvečki’, kao nekad. Naravno da ponekad posustanem, jer vrijeme liberalnog kapitalizma ne priznaje utopiju, ali znam da i dalje želim ustrajati na nekoj svojoj osobnoj utopiji. Svi smo mi ponekad izdali naša uvjerenja, ali znam da se i dalje za njih moramo boriti, da bi ta uvjerenja našla put do istomišljenika, publike ili susjeda.
Današnje kazalište često govori o crnilu, sve je puno nasilja, a manje ima onoga što bi kod publike izazvalo katarzu.
Pitanje je što bi danas bila katarza. Naivno bi bilo vjerovati da će neki deus ex machina riješiti naše probleme i donijeti olakšanje. Ako je predstava dobra i ako nije sama sebi svrhom, u tom crnilu i nasilju na sceni treba tražiti prostor nade upirući prstom u ono što ne valja. Kako danas možemo vjerovati, nakon tolikih razočaranja, da će se pojaviti netko sa strane, neka Evropa, koja će riješiti naše probleme? Esencija našeg života nije u ‘deset različitih jogurta’, kako smo nedavno čuli s najvišeg mjesta, nego u našoj glavi i za tu bitnu kvalitetu našeg života možemo se izboriti samo mi sami. Na kraju se uvijek na sceni i u životu postavlja ključno pitanje: koliko imamo slobode? Ne postoji neograničena sloboda ni za koga, to je jasno. Ali društvo mora imati povjerenja u svoju inteligenciju. Problem nastaje kada nema tog povjerenja pa se granice slobode propisuju prema volji i potrebama moćnika. Tada ta stvarna nesloboda rađa crnilo oko nas i mi se protiv njega bunimo, to društveno crnilo prokazujemo na sceni, pokušavajući se iz njega provući u mogući prostor slobode.
Od Paola sam puno naučila
Kako izgleda vaša diskusija oko ovakvih pitanja s redateljem Paolom Magellijem, s kojim surađujete već oko 30 godina?
Prvo, ja vjerujemo u autorski timski rad jer on označava modus komunikacije koji zadovoljava sve koji u tom timskom radu sudjeluju. Naravno da je takva komunikacija puna oštrih i argumentiranih rasprava različitih osobnosti, ali ono što je bitno jest da se u takvim raspravama možemo razlikovati u svemu osim po pitanju umjetničkih, svjetonazorskih ili političkih uvjerenja. Bez toga, naši bi svjetovi plutali u paralelnim pravcima i do prave suradnje nikada ne bi došlo. Kako je Paolo Talijan, a ja Dalmatinka, te rasprave mogu biti vrlo glasne i argumenti opasni, ali one nas dijalektički i konstruktivno bez sumnje nekuda vode. Od Paola sam jako puno naučila, ponajprije to da kazalište ne postoji radi nas nego radi glumaca i publike. Paolo ima nešto nevjerojatno kao kazališna osoba: on zaista živi u teatru i za teatar. Kazalište je za njega pitanje života ili smrti i onda kada njegovu predstavu možda svi ne prepoznaju, kod njega se uvijek radi o najiskrenijem pokušaju. Predstava nije upakirana, bezopasna priredba koja će se svima svidjeti. Paolovo kazalište je uvijek upiralo prstom u društvene probleme, zbog čega se njegove predstave nisu sviđale politici ni onda ni danas.
Koliko se zapravo politika kod nas miješa u kulturu?
Politika se uvijek kod nas miješala u kulturu. Ili ju je nosila na reveru. Danas se kunemo u nekakav nacionalni identitet, a kultura, po kojoj se zapravo razlikujemo od drugih, dobiva šest puta manje sredstava nego na primjer onda kada je ministar bio Antun Vujić. Na taj se način kultura mora snalaziti kako zna i umije i mora se na razne načine dodvoravati. I tu dolazimo ne samo do izravne cenzure nego i do one puno opasnije autocenzure i principa ‘ako se svidim, dobit ću sredstva i drugi put’.
Kako je još davno ustvrdio Guy Debord, danas živimo u društvu spektakla. Kako kazalište u takvoj atmosferi uopće može doći do zraka?
Kao što sam na početku rekla, kazalište se s dnevnim događajima ne može niti treba takmičiti. Kazalište se protiv takvog društva bori nečim što je iz ovog svijeta izbačeno – emocijama. Svijet se danas srami emocija i proglašava ih slabošću. Osim toga, ono se protiv te lažne slike svijeta bori istinom. Zato je kazalište danas ponekad crno jer, govoreći ono što mu smeta, želi tu lažnu sliku ispljunuti iz želuca. Ono se protiv tog svijeta bori svojom krhkošću, svjedočenjem da smo ograničeni i slabi, ali da takvi kakvi jesmo ne vjerujemo u savršeni svijet korporacija, šljokica, debelih novčanika i spektakla, nego u našu emotivnu utopiju.
Mnogi danas zabrinuto vjeruju kako živimo u nekom novom kafkijanskom svijetu bez kraja. Kakve su nam perspektive: stara desnica, mladež bez Boga ili obnova humanizma? Bojite li se ili se nadate?
Ne podržavam desnicu, razumijem ljutu mladež, ali ne razumijem destrukciju. Mora se ponuditi neki način, postaviti pitanje, naslutiti viziju i pronaći pukotinu nade. Božanstvena ljepota reljefa naših različitosti može se osvijetliti jedino obnovom humanizma. To će danas biti jako težak zadatak. Bojim se za budućnost, ali se i nadam.
