Srećom, ministar zdravstva RH Vili Beroš gleda reklame, ne preskače ih. U protivnom valjda uopće ne bi primijetio kako mu toliki kolege liječnici, zaposleni u javnom sektoru, stalno zapostavljaju obaveze na tim radnim mjestima. Onda se najednom pojave u nekoj reklami za kliniku ovu ili onu.
"Vidimo pojačano oglašavanje zdravstvenih ustanova", prokomentirao je ovih dana ministar, "u kojima u dopunskom radu rade i liječnici iz javnih zdravstvenih ustanova." One prve, ako zaista treba pojasniti, privatne su adrese. Liječnici iz javnih institucija ipak ne rade dopunski, iliti u fušu, po drugima javnim.
U isto vrijeme, primijetio je Beroš, "svjedočimo gomilanju listi čekanja u javnim zdravstvenim ustanovama". Reklo bi se da je zbrojio dva i dva te dobio četiri, ali nekako više izgleda kao je posrijedi oduzimanje. "Nije riječ o dobro uređenoj kombinaciji javnog i privatnog pružanja zdravstvene zaštite", konstatirao je potom, očito zagledan u nulu.
"Takva situacija može utjecati na ostvarivanje zdravstvene zaštite pacijenata i dovesti do diskriminiranja onih koji nemaju novaca za liječenje u privatnom sektoru", nastavio je, dodajući kako se nepravda čini i svim liječnicima u javnom zdravstvu koji ispunjavaju svoje obveze i preuzimaju teret kolega kojima je "glavni posao postao onaj u privatnom sektoru".
Vili Beroš je na koncu zaključio da je takva praksa neprihvatljiva i naložio svim ravnateljima zdravstvenih ustanova "analizu učinkovitosti zdravstvenih djelatnika koji rade u oba sektora, i javnom i privatnom". No ipak, nipošto ne smijemo zanemariti ni uvodnu rečenicu ovog njegova osvrta.
"Kombinacija javnog i privatnog uobičajena je pojava u svim zdravstvenim sustavima razvijenih zemalja, a upravo kombiniranjem javnih i privatnih potencijala, pruža se optimalna zdravstvena zaštita svim građanima", drži ministar. Preostaje da se upitamo, dakle, kako onda uopće urediti to naše nesretno zdravstvo?
Zli jezici vjerojatno bi na ovakvu situaciju primijenili onaj drevni sarkazam po kojem je operacija uspjela, a pacijent umro. Ili, ajde, još nije umro nego tek čeka pregled, ali je zapeo na listi s 860 tisuća ljudi. Ukupno toliko njih, odnosno nas, u ovom trenu čami na bolničkim listama čekanja, prema Novom listu. Prvi pregled u prosjeku dobijemo za 123 dana, a sljedeći dijagnostički nakon 179 dana strpljenja.
Hrvatski ministar zdravstva, kao pažljiv medijski konzument, po reklamama je očitao nedvojbeno patološko stanje sustava. Naložio je analizu, usto i osnovao Savjetodavno tijelo za provedbu reforme zdravstva. Pokušat ćemo odvagnuti perspektivu te intervencije već u pripremi.
Ključni simptom, nažalost, ponuđen nam je onim ministrovim uvodom. Pokazalo se da svejedno nema odustajanja od tzv. kombinacije javnog i privatnog. Ustvari, parazitskog odnosa u kojem potonji svojski prosperira, a prvi sektor propada. Ne propada doduše apsolutno, jer se inače ne bi više imalo na čemu parazitirati.
Podsjećamo usput na pouku velikog modernističkog reformatora svjetskog zdravstva Andrije Štampara, kojega su u novije doba nekako svima puna usta, ali koji je upozoravao i da liječnik nipošto ne smije ekonomski ovisiti o pacijentu. Nema prostora za komercijalni pristup javnom zdravstvu, ili ono na duge staze postaje fatalno ucijenjeno rezonom kapitala.
S tim na umu, okrenimo vizuru da bismo kvalitetnije sagledali problem. Enormno dugačke liste čekanja nisu efekt loše postavljenih odnosa između javnog i privatnog sektora. One su neophodne da bi privatne ustanove opstale, jer generiraju tržišnu potražnju.
Pokazalo se da svejedno nema odustajanja od tzv. kombinacije javnog i privatnog. Ustvari, parazitskog odnosa u kojem potonji svojski prosperira, a prvi sektor propada. Ne propada doduše apsolutno, jer se inače ne bi više imalo na čemu parazitirati
Bolnički liječnici koji rade i u javnim i u privatnim bolnicama, nisu samo nagrađeni mogućnošću duple zarade. Oni su sistemski upućeni da odnos između tih dvaju tipova institucija održavaju u stanju međuovisnosti kakvo opisujemo. Na tome mjestu dolazimo i do klasične zamke liberalnog poimanja stvari. Nerijetko se naime tvrdi da je samo nužno efikasno razgraničiti sektore.
Kao što veli Beroš, kombinacija dvaju sektora je optimalna, ako se dobro uredi. No teza vrijedi samo za velike, bogate države Zapada koje posjeduju kvalitetne javne sustave i značajnu tržišnu rezervu za održanje privatnog sektora. Pa ni tad ne uspijevaju s razvojem bez uvoza kvalificirane radne snage. One koja se školuje o javnom trošku u npr. Hrvatskoj, zatim iseljava k boljim plaćama.
Nešto slično bilježimo i ovdje, između dvaju sektora, na rodnome mjestu problema. Privatni sektor ne potrebuje javni isključivo radi osiguravanja isplative količine desperatnih potrošača u svrhu nametanja visoke komercijalne cijene usluge. Povrh svega javni, i samo javni producira stručni medicinski kadar.
Zato ne možemo popraviti kvar, smatra Beroš, bez analize situacije. To hoće reći, kao što smo na ovim stranicama inzistirali godinama, da dosad nije bilo nikakvog sličnog nastojanja. Nema podataka, kamoli statističke obrade broja liječnika aktivnih u oba sektora, ni učinaka takve prakse. Objašnjenja same te mogućnosti bilo je još manje.
Sad će se to navodno promijeniti, ako je vjerovati ministru. Regulacija tog dijela odnosa ionako je samo dio opće problematike na relaciji javno-privatno. No pogledajmo sastav spomenutog Savjetodavnog tijela za reformu. Već su ga pogledale npr. korisnice i korisnici Facebook-stranice "Medicinske sestre – medicinski tehničari".
Nije im promaknulo nekoliko veoma indikativnih značajki. Od ukupno 20 članova savjeta, ekonomista je šestoro, a medicinskih sestara nema. Ima jedan tehničar, ali ženama su generalno ostavljena svega tri mjesta.
Zato je tu nekoliko znanih mužjačkih pojava iz krugova koje prepoznajemo kao masivni lobi na razmeđu zdravstva i politike. Izdvojit ćemo za ovu priliku samo jedno ime: Ante Ćorušić. Onaj isti, jasno, čije se ime proteklih tjedana intenzivno spominje u javnosti. Od toga ravnatelja KBC-a Zagreb, međutim, trebalo bi pacijente štititi, a ne ga ovlastiti kao unapreditelja njihovih prava.
Koncentrirajmo se ipak više na rečeni cehovski lobi. Njegov utjecaj potvrđen je prije, otprilike, pola godine, kad je draftiran tekst izmijenjenog Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Nakratko se u njemu bila pojavila i zabrana udvojenog liječničkog angažmana, ali samo nakratko.
Ubrzo je maknuta, pa su u tekstu ostala jedino ograničenja za liječnike na vodećim institucionalnim pozicijama. Sistemski klijentelizam i korupcija su tako suvereno održani, dok se reforma o kojoj Vili Beroš dugo već govori ipak odnosi na širi plan i još veće muke zdravstva.
No tamo se podjednako ne smjera zasjeći u istinsku problemsku trulež. Ministar u vidu ima centralizaciju, vidjelo se lani, umjesto demokratizacije sustava u kojem vladaju naopaki odnosi spram tehničkog osoblja, specijalizanata, pacijenata. Primarna zdravstvena zaštita je koncesionirana, Domovi zdravlja ukinuti. Javni budžet podređen je privatnim veledrogerijama, a znamo i kako se u toj atmosferi proveo npr. Imunološki zavod.
Pacijenti, korisnici javnozdravstvenih usluga, osiguranici, građani, radni narod – kako je komu drago – svedeni su, rekosmo, na ulogu potrošača. Njihova pozicija u sustavu također nije analizirana, osim u reklamama privatnih ustanova.
Hoće li se možda i Hrvatska nekako – ikako – oprijeti nasilnoj privatnointeresnoj eksploataciji javnog zdravstva? Dosad su slični pokušaji ostajali na nivou zamisli, pa nemamo razloga biti isuviše optimistični
U svemu tome provlači se još par momenata koje ima smisla bar naznačiti. Recimo, i nagli porast zagovora uvođenja obaveznih sistematskih pregleda mogao bi postati isplativ samo ili uglavnom privatnom zdravstvenom sektoru. Potreba za njima, i presjek uključenih pregleda, uzima se zdravo za gotovo.
Mogli bismo se, uz implementiranje takve obaveze u sustavu, iznenaditi koliko je to zapravo, ako vrijedi obrnuta mogućnost, bolesno za gotovo. Izbor usluga ponuđenih u sistematskom pregledu danas sve više određuju privatnici u skladu sa svojim interesom.
Javni sektor, pak, nastoji se voditi za svojom logikom. To prečesto završava u raskoraku između startnih postavki i političke realnosti. Primjetno je da javno zdravstvo obiluje desecima preventivnih programa, primjerice. No, poput nedostatka analize – i već samih podataka – liječničkog rada u oba sektora, ili pozicije pacijenata, izostaje i dubinsko snimanje efekata tih procedura.
Ministar Vili Beroš u javno-privatnom raskoraku (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Sustav je općenito poharan, planski zapušten, uzurpiran. O tome kako nije u pitanju novovjeki problem, nego presezanje kapitala u novo sektorsko lovište s pripremom duboko u 20. stoljeću, može se naučiti iz npr. tekstova koje su o tome na portalu Radnička prava proteklih godina objavljivale analitičarke Lada Weygand, Ana Vračar i Snježana Ivčić.
One potom nalaze duboke posljedice takvog prevrata u domaćoj zdravstvenoj praksi i politici. Nacionalna strategija razvoja zdravstva 2012.-2020. navodi, upozorile su, da se zdravlje može razlikovati kao kapitalno i kao potrošno dobro. Roba u tržišnom smislu, drugim riječima, prema viđenju – države.
Također, na istom je portalu Ivčić prije dvije godine objavila intervju s talijanskim liječnikom, političarem i aktivistom Vittorijem Agnolettom koji je predočio prilike u svoj zemlji. Devedesetih godina prošlog stoljeća u Italiji je dopušteno liječnicima iz javnog sektora da rade i u privatnom sektoru.
Odluka je pravdana beroševskim procjenama "optimalne kombinacije potencijala" u zdravstvenoj zaštiti, ali i tamo je ispala pogubna za javno zdravstvo. Agnoletto je tako u prilici tek nam prenijeti iskustvo nekih vidova borbe za obranu javnog interesa.
Tezgarenje liječnika iz javnih bolnica, kao što će malo uglađenijim rječnikom potvrditi i hrvatski ministar zdravstva, nije originalno naš izum. U ovom času novi val privatizacije javnoga zdravstvenog sektora zahvaća intenzivno Grčku, taj poligon za discipliniranje socijalnih refleksa u političkom i ekonomskom organiziranju društva. Protestni skupovi i akcije svakako nalikuju onima viđenim u npr. Italiji.
No hoće li se možda i Hrvatska nekako – ikako – oprijeti nasilnoj privatnointeresnoj eksploataciji javnog zdravstva? Dosad su slični pokušaji ostajali na nivou zamisli, pa nemamo razloga biti isuviše optimistični. Pored nekoliko manjih inicijativa iz krila struke, registriramo tek jednu vanjsku.
Stranačko-politička je akcija posrijedi, ali ne mislimo na HDZ-ovu u izvedbi Vilija Beroša, nego onu Radničke fronte. U vrijeme objave ovog članka trebao bi biti javno predstavljen i prijedlog te stranke za totalnu zabranu paralelnog rada u dva sektora.
I dok u RF-u vjeruju da uskrata dopunskog rada samo liječnicima s odjela koji imaju duže liste čekanja ne može biti djelotvorna, Beroš opet nagovještava određena polovična rješenja. Već smo naučili da ne odustaje od pokušaja održanja navedenog kombinacijskog optimuma. Teško je izričito predvidjeti kakav će modus u tom pogledu smisliti on i njegovo Savjetodavno tijelo za reformu.
Po svemu sudeći, rad pojedinog liječnika u privatnim ustanovama bit će uvjetovan dužinom liste čekanja u matičnoj mu javnoj. Čini se prihvatljivo, ali jedino ako zanemarimo to da ne tvori svaki liječnik iz javne ustanove direktno svoju klijentelu u privatnoj. Uvjetovanosti i vrijednosti prelijevaju se međusektorski po više razina, a već smo naglasili da se ne prate ni osnovni pokazatelji ni korelacije.
Opet, nismo bogato tržište, pa su pred nama samo dva puta, bez realne mogućnosti srednjeg. Ili ćemo se vratiti štamparovskom onemogućavanju sukoba interesa liječnika u javnom zdravstvu, ili nam ostaju reklame privatnih. Nema mjesta zabuni: u slučaju nastavka aktualne prakse, javne bolnice ostaju notorni gubitaš i puka hranjiva podloga za razvoj privatnog sektora.
