Prošlo je više od dva mjeseca otkako je u sklopu paralelnih istraga Ureda europskog javnog tužitelja (EPPO) i USKOK-a uhapšen bivši ministar zdravstva Vili Beroš, a u događajima koji su uslijedili potpuno razotkriveno što znači fraza da je Ivan Turudić Plenkovićev dečko.
Prije nego što je zasjeo na poziciju glavnog državnog odvjetnika, Turudić se očitovao kao suverenist koji bi europskim tužiteljima rado oduzeo ovlasti na domaćem tlu, no tek se na Beroševom slučaju pokazalo da osobne želje može pretvoriti u društvenu stvarnost, po cijenu da se time legitimira kao tužitelj koji štiti kriminal.
To je izveo na prilično opskuran način: dok su delegirani europski tužitelji od prošlog ljeta radili na slučaju trgovine preplaćenom medicinskom tehnologom, pa istragom povezali Hrvoja Petrača, njegove sinove, trgovca medicinskom opremom Sašu Pozdera, Beroša i neke od najpoznatijih hrvatskih liječnika, USKOK je u isti predmet ušao dva tjedna prije nego će se upustiti u spektakularna hapšenja, pa brzinski donio rješenje o istrazi iz kojeg je Petrač nestao, kao i inkriminacija protiv Beroša za primanje mita, zamijenjena trgovinom utjecajem.
Nakon što je izazvao sukob nadležnosti, Turudić je predmet oteo EPPO-u i dodijelio USKOK-u, europske tužitelje zbog curenja informacija zastrašio aktivacijom Leks AP-a, a zatim se iz pravnog zaštitnika HDZ-a pretvorio u spin doktora; 12. prosinca mediji su nekim čudom doznali da DORH istražuje je li Pozder u zdravstvo ušao preko SDP-ove nabave ECMO-a čime se, uz političku podršku Marije Selak Raspudić, slučaj razvodnio i pretvorio u živo državnoodvjetničko blato. Turudić nije aktivirao čuveni Leks da dozna odakle medijima informacija o istrazi protiv SDP-ove administracije.
Obezvrjeđivanju afere Beroš-Petrač u nastavku je doprinijela kombinacija gluposti i programiranih poteza: nova ministrica zdravstva Irena Hrstić javnu je arenu zapalila već prvom izjavom o povezanosti tumora mozga i korupcije, pridružio se hajp povodom susreta Mile Kekina i Nikice Jelavića, kampanja za predsjedničke izbore, afere Dragana Primorca, Turudićevo uplitanje najavom istrage o zemljištu Kekinovih i, naposljetku, bizaran slučaj DP-ovog Josipa Dabre.
Uglavnom, slučaj je zaboravljen, kao i činjenica da je Turudić još 21. studenog najavio rješenje o spajanju postupaka i proširenju optužnice, a da se ništa od toga nije desilo.
Zašto je USKOK prošle godine bio brz, a danas baca prašinu na predmet?
Da Hrstić radi svoj posao, to čak ne bi bilo važno. Ona nije provela ni analizu inkriminiranih postupaka javne nabave robotske opreme za četiri hrvatske bolnice, čisto da stvori dojam da zdravstvo ne uređuju tijela, nego nadležno ministarstvo i Vlada. Nadalje, istraživanja koja smo ranije objavili pokazala su da je nabavu robotskog mikroskopa za KBC Osijek 2022. potpisao HDZ-ov ravnatelj Željko Zubčić, a za KBC Sestre milosrdnice ravnatelj dr. Davor Vagić, obojica netaknuta kaznenim postupkom, kao i reakcijom upravnih vijeća bolnica i ministarstva.
Tko je, uostalom, ministrica da im sudi?
Hrstić je od 2013. bila ravnateljica OB Pula, pa kada je SDP-ov ministar Siniša Varga 2014. godine zatražio reviziju svih nabavki u mandatu prethodnika Rajka Ostojića, na red je došla i nabava MSCT uređaja za Opću bolnicu Pula za koju se sumnjalo da je namještena Simensu. Natječaj je naknadno poništen. Novosti su pregledale odluke Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave u žalbama protiv OB Pula dok je Hrstić vodila bolnicu, a našli smo da je od 66 provedenih postupaka poništeno čak 32, s relevantnim financijskim posljedicama.
Komisija je još 14 žalbi odbacila zbog strogo formalnih razloga poput nepravodobnosti, nedostatka pravnog interesa ili je došlo do obustave. Dva su puta poništeni i natječaji za gradnju novog bolničkog kompleksa, zbog čega je bolnica dva puta žaliteljima morala platiti 100.070 kuna za troškove postupka. Izgradnja novog zdanja proslavila je ravnateljicu, iako bolnica najveći dio svojih limita troši na zaposlene i režijske troškove, pa je stalno treba sanirati.
Kada joj se premijer Andrej Plenković nakon hapšenja bivšeg ministra obratio s dekretom da pretrese sve javne nabave provedene izvan bolničkih planova, Hrstić je to bez prigovora poslušala, mada je jasno da za tako besmislen zadatak ne može naći ni kadar, a kamoli vrijeme. Marko Turudić, stručnjak za javnu nabavu s Pravnog fakulteta u Zagrebu, prošle je godine u medijima upozorio da unutarnji nadzor nije adekvatno rješenje i da efektivna kontrola nad javnom nabavom ne postoji, no Hrstić – logično – nije slušala njega, nego šefa stranke.
U svakom slučaju, do danas nije objavila rezultate misije koju je naredio Plenković.
No jedna stvar zapanjuje i više od toga – dok izvori iz Ministarstva zdravstva govore da je ministrica smijenila Beroševe posebne savjetnike (njihova imena su zaista uklonjena s popisa na stranicama MiZ-a, op. a.), nema glasa o tome da je nakon afere maknut Gordan Žanić, pomoćnik ministra zdravstva u Upravi za financijske poslove, fondove Europske unije, međunarodne projekte i javnu nabavu, formalno najodgovorniji kadar ministarstva za sve što se događalo u javnoj nabavi.
Slijedom toga, prvi je trebao politički odgovarati nakon što su Beroš i društvo završili u Remetincu. No, čovjek kojeg je Beroš naslijedio od Milana Kujundića, a čija su reference propale tvrtke, nijedan dan rada povezanog sa zdravstvom i članstvo u HDZ-u, ostaje potpuno neokrznut ovom pričom, a nikoga ne zanima kako je tako skandalozan lik postao treći čovjek resora. Jedino što je nova članica Plenkovićeva kabineta napravila je imenovanje v.d. dužnosti ravnatelja KBC-a Zagreb, ali s tri mjeseca zakašnjenja i tek na zastupničko pitanje Možemove Ivane Kekin.
Dok Turudić novim potezima ne aktualizira probleme zdravstva, razmislimo je li istraga o kriminalu na vrhu zdravstvenog sektora donijela ikakvu korist, barem u pomaku društvene svijesti o razmjerima kriminalnog čerupanja novaca namijenjenih liječenju osiguranika.
Po reakcijama na stranačkoj sceni, čini se da je konačno jasno definiran stav prema infiltraciji privatnog poduzetništva u javno zdravstvo kroz dualni rad liječnika, jer se sada gotovo svi izjašnjavaju protiv te prakse ili za bolju regulaciju. No, sve je to ipak samo na razini anti-HDZ retorike, bez analize uzroka i konteksta problema, što znači da u praksi vjerojatno nitko ne bi znao kako se nositi s prevelikim liječničkim slobodama. Dualni rad i iscrpljivanje javnog zdravstva toliko su, naime, osnažili privatni sektor i položaj liječnika na tržištu, da je on nedodirljiv za političke ideje i intervencije.
Pozitivno je i to što je javnost konačno potresao problem javne nabave u zdravstvu, što može utjecati na promjene u društvenom stavu prema stalnoj retorici ekonomskog balasta, nametanju novih doplata, uskraćivanju materijalnih prava pacijenata, itd. Nažalost, opozicija je i ovome napravila štetu, locirajući problem kao ekskluzivno HDZ-ov, umjesto da pruži širu i stručnije sastavljenu sliku o problematičnom/kriminalnom načinu alokacije zdravstvenog proračuna.
Poruka maknimo HDZ pa će sve procvjetati je, nažalost, samo bajka.
