Na sličan način na koji je internet generalno sveden na memove, mačke i, idealno, memove o mačkama, tako se i njegov mikroskopski segment posvećen kulturi i umjetnosti u načelu sastoji od jedne narativne situacije: netko nešto baca na skupe umjetnine, pri čemu je uglavnom riječ o novcu ili, nešto rjeđe, hrani. Odnosno, tako djeluje iz perspektive mainstream medija: umjetnost kao niz dekontekstualiziranih ekscesa – Šezdesetidevet milijuna dolara za NFT art! Tortom na Mona Lizu! – u kojima se od publike istovremeno traži neupitno strahopoštovanje prema Velikim Umjetnicima i Njihovim Djelima i neprekidna fasciniranost basnoslovnom kvantifikacijom njihove vrijednosti. U takvom kontekstu nije čudno da veći dio društveno-političko-ideološkog okvira u koji je ta umjetnost upletena pada u drugi plan. Njena institucionalno i medijski konstruirana aura – svojevrstan spoj ustajale uzvišenosti i Guccija – upravo i pogoduje tom zamagljivanju.
Dva su recentna slučaja, svaki na svoj način korisni primjeri kako se ta činjenica manifestira u mainstream medijima, u kojima je kontekstualizirano izvještavanje o događajima koji se tiču kulture i umjetnosti – i ne samo njih – odavno svedeno na minimum. U prvom je riječ o vijesti o jednoj u nizu protestnih akcija u kulturnim institucijama, usmjerenih na svrtanje javne pažnje na klimatsku krizu. Naime, kako je prenio niz naših medija, dvije aktivistkinje iz inicijative Just Stop Oil u londonskoj su Nacionalnoj galeriji juhom od rajčice zalile jednu od verzija Van Goghovih "Suncokreta", zalijepivši potom svoje ruke za zid. O neposrednom kontekstu ne doznajemo mnogo: prenosi se što su aktivistkinje uzvikivale ("Što vrijedi više? Umjetnost ili život?" itd.), a tek dio medija nudi maglovitu crticu o JSO-u i aktualnim klimatskim protestima u Ujedinjenom Kraljevstvu. No kadriranje je nedvojbeno tendenciozno. Primjerice, Jutarnji list svoj izvještaj završava podgrijavanjem desničarske antiaktivističke paranoje, naglašavajući činjenicu da i JSO i srodnu talijansku inicijativu Ultima Generazione, koja je također organizirala slične akcije, financira američki Climate Emergency Fond, među čijim osnivačicama su pripadnice američke kapitalističke (pa i naftne) aristokracije Rory Kennedy i Aileen Getty. Po običaju, najspektakularnije izvještavanje dolazi iz 24 sata koji u naslov, umjesto dosadnih informacija poput naziva "napadnute" slike, stavljaju njenu astronomsku vrijednost, valjda da ne bi bilo sumnje vrijedi li više od života. Prva, u međuvremenu promijenjena verzija objave sadržavala je pritom i potpunu neistinu – "Skandalozna drama u galeriji: aktivistice uništile Van Goghovu sliku vrijednu 84,2 mil. dolara" – premda se uz minimalan trud moglo doznati ne samo da se aktivistička juha zaustavila na zaštitnom staklu nego i da su JSO-ovke bile svjesne zaštite te nisu ni planirale uistinu oštetiti umjetninu.
Nedvojbeno je u svim takvim slučajevima da je aktivistička intervencija primarno uokvirena kao neka vrsta redikulizma, koja u prevladavajućem društvenom imaginariju razonira s desničarsko-liberalnom halucinacijom o sveopćem radikalizmu lijevih aktivista – iz konzervativne perspektive, samo ludi esktremist može oskvrnuti Van Gogha, o kakvom god razlogu se radilo.
Međutim, činile li nam se geste JSO-ovaca promašenima i patetičnima ili ne, nemoguće je poreći ozbiljnost priče koju žele prenijeti. Kakav će odjek imati njihove akcije, uostalom, nije samo stvar njihove uvjerljivosti nego i uredničke politike medija koji o njima izvještavaju, često prikrivajući ključne elemente konteksta. A on je sljedeći: pridružujući se inicijativama drugih organizacija poput Extinction Rebelliona, JSO od početka godine, kada je osnovan, diljem Ujedinjenog Kraljevstva pokreće niz nenasilnih protesta, akcija i blokada s primarnim ciljem "zaustavljanja dodjele daljnjih koncesija i dozvola za istraživanje, razvoj i proizvodnju fosilnih goriva u Ujedinjenom Kraljevstvu", kako stoji na njihovoj stranici. Primarna taktika prosvjednika, korištena i tijekom akcije u Nacionalnoj galeriji, takozvani je lock-on na ključnim infrastrukturnim punktovima, poput važnih prometnica, najčešće tako da se privežu ili doslovno zalijepe za površinu ili mjesto koje blokiraju. Situacija je toliko eskalirala tijekom proteklih mjeseci da je još u svibnju u Donjem domu Parlamenta predstavljena zakonodavna intervencija, čiji je cilj upravo kriminalizacija metoda koje koriste klimatski aktivisti. Kako najavljuje BBC, novi Prijedlog zakona o javnom redu na finalno čitanje u Donjem domu ide idući tjedan, dok u međuvremenu policija ionako nepopustljivo trenira strogoću: samo do sredine ovog mjeseca uhićeno je 350 sudionika u JSO-ovim akcijama, od kojih neki mjesecima ostaju u pritvoru. Uz takvu represivnost i stroži pravni okvir, nesumnjivo je da su implikacije ovog slučaja od goleme važnosti i za druge progresivne društvene pokrete. Razmišlja li netko još uvijek o suncokretima?
Vratimo li se na temu umjetnosti i kulture, JSO-ova akcija u Nacionalnoj galeriji svakako upućuje jedan poziv: umjesto konsternacije ili podsmijeha pred aktivističkim gestama, bilo bi dobro da se zapitamo što to kulturne i umjetničke institucije predstavljaju da u kriznim situacijama za progresivne pokrete predstavljaju metu. Kakvom idejom kulture i za koga one operiraju, kako se odnose prema baštini za koju skrbe i društvenom kontekstu u kojem djeluju? U širem smislu, "napade" klimatskih aktivista na "hramove" kulture trebalo bi sagledavati i u kontekstu dugotrajnih rasprava o njihovoj klasnoj, rodnoj, rasnoj i drugoj isključivosti.
Drugi interesantan slučaj iz centara europske kulture zaobilazno je povezan s prethodnim, utoliko što je riječ o Galeriji Uffizi, koja je proteklih mjeseci također bila metom istih metoda klimatskih aktivista – spomenutih Ultima Generazione. No tema je ovog puta nešto drugačija: naime, sredinom ovog mjeseca objavljeno je da Uffizi pokreće tužbu protiv francuskog modnog dizajnera Jeana Paula Gaultiera zbog korištenja reprodukcije Botticellijevog "Rođenja Venere". Na stranu što je samo po sebi sasvim u redu da modna megakorporacija ostavi nešto novca jednoj javnoj instituciji, neuobičajeno zvuči da bi netko podizao tužbu zbog korištenja umjetnine s kraja 15. stoljeća – kako je takvo što moguće? Ne radi se o tome, kako portal ARTnews nejasno sugerira, da Uffizi raspolaže autorskim pravima nad Botticellijevom slikom koja se nalazi u njenoj kolekciji, nego o specifičnoj konzervativnosti talijanskih propisa, koji kroz sustav dozvola i naknada strogo kontroliraju svaki oblik raspolaganja reprodukcijama kulturne baštine.
Kako za portal Medium pojašnjava Simone Aliprandi, Italija odnos prema baštini uređuje mimo regulacije autorskih prava, a time i važećih europskih propisa koji takva ograničenja eksplicitno ne priznaju. Konkretno, čl. 108 talijanskog Zakona o kulturnim dobrima i krajoliku propisuje da je korištenje reprodukcija svih kulturnih dobara uvjetovano odobrenjem i, u slučaju komercijalne uporabe, plaćanjem naknade subjektima koji o njima skrbe. Takve naknade su oslobođeni zahtjevi vezani za nekomercijalu uporabu poput istraživanja, no to ih ne oslobađa i procedure, kao ni eventualnih administrativnih troškova. Premda djeluje kao udaljena administrativna pedanterija, ovaj talijanski slučaj otvara izuzetno važna, šira pitanja javnog pristupa baštini, kao i uloge institucija u njegovom facilitiranju. Kakav je, primjerice, nakon višegodišnje fascinacije digitalizacijom, tretman muzejske i arhivske građe u našem kontekstu, tko joj ima pristup i pod kojim uvjetima? Opet se, mada iz nekog sasvim drugog ugla, vraćamo otvorenosti institucija i njihovoj javnoj funkciji. Što se pak Gaultiera tiče, oko njega se ne treba previše zamarati – postoje i problematičnije modne aproprijacije u njegovom radu, poput kolekcije "Šik rabini" iz 1993., "inuitske" kolekcije iz 1994. ili kasnijeg korištenja generičkih "afričkih" motiva. Nažalost, baština manjinskih kultura ne uživa ni takvu vrstu javne pažnje i skrbi, a bome ni institucionalne zaštite kakvu uživa rad jednog Botticellija.
