Umjetnost je seksi! Umjetnost je seksi novac! Umjetnost je seksi – novac – društveni – uspon – fantastična!
Thomas Hoving, bivši ravnatelj Metropolitan Museum of Arta
Kada govorimo o kulturi i umjetnosti, godina 2017. po mnogočemu je bila zanimljiva, no ipak je jedna naizgled marginalna stvar ostala neprimijećena u medijima i javnosti. Prvi put nakon 2011. hrvatsko tržište umjetnina je malo živnulo i pokrenulo se u odnosu na, kako to danas kolekcionari nazivaju, ‘zlatno doba Ive Sanadera’.
Ponudili smo jednu Plančićevu sliku Vidoševiću i dogovorili susret. Željeli smo to prodati preko računa, ali nam je kasnije ponuđen samo dio novca, a ostatak u drugim umjetninama, na što nismo pristali - kaže jedan trgovac umjetninama koji je želio ostati anoniman
- To nam se činilo kao razdoblje koje je bilo dobro. Društvo se usklađivalo sa zahtjevima Europske unije i činilo nam se da dolaze dobra vremena za srednju klasu. Pojavio se jedan tip ljudi koji je lovu zaradio u relativno kratkom periodu i počeo si kupovati građanski status. Onda počinje ta eksplozija hrvatske moderne. Svaka građanska kuća morala je imati jednog Berbera, ako ne njegovo ulje na platnu, onda neku njegovu grafiku - objašnjava nam trgovac umjetninama iz jedne zagrebačke galerije koji je želio ostati anoniman.
Kretanja tržišta umjetnina uglavnom su ciklična. Nitko nije mogao pretpostaviti da će osamdesetih rastuće tržište radova impresionista i modernista početkom devedesetih puknuti poput balona. Van Goghov ‘Portret doktora Gacheta’ u tom je periodu prodan za 82,5 milijuna dolara, što je do oporavka tržišta 2006. godine bilo jedno od najskupljih ikada prodanih umjetničkih djela. S oporavkom svjetskog došlo je i do razvoja tržišta umjetnina u Hrvatskoj. Na periferiji, gdje ne postoje aukcijske kuće, posao se obavljao uglavnom preko privatnih galerija u kojima se putem umjetnina najprije kupovao status u društvu. Svojevrsni bum trajao je sve do početka recesije i hapšenja dvojice kolekcionara, bivšeg hrvatskog premijera Ive Sanadera i Nadana Vidoševića, šefa Hrvatske gospodarske komore koji je ovu instituciju vodio osamnaest godina. U nedavnim istragama protiv zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića pojavila se i njegova umjetnička kolekcija, međutim ona je ocijenjena kao potpuno nevažna.
Detalji o kolekcijama osumnjičenih političara polako su curili u javnost. U slučaju Sanader riječ je o kolekciji u kojoj je bilo vrijednih i manje vrijednih djela, a koja je procijenjena na 833.360 eura. S ove vremenske distance vidi se da je kolekcija Nadana Vidoševića bila puno vrjednija i pametnije osmišljena. Osim slika, u njoj su bile i skulpture Džamonje, Barišića i Hrastea, kao i već legendarni preparirani medvjedi. Kolekcija je sadržavala radove umjetnika poput Vojina Bakića, Borisa Bućana, Josipa Vanište, Ivana Meštrovića, Slave Raškaj. Novac za umjetnine dolazio je iz HGK-a, a naš sugovornik prisjeća se jedne epizode kada je Vidošević bio zainteresiran za kupovinu slike koju je posjedovala njegova galerija.
- Radovi Jurja Plančića obično imaju dobru cijenu. Preminuo je u mladoj dobi, tako da ga nema previše na tržištu. Ponudili smo jednu njegovu sliku Vidoševiću i dogovorili susret. Za takav tip klijenta umjetnina se dovozi na pokazivanje, a tek onda započinju pregovori. Mi smo željeli to prodati preko računa, ali nam je kasnije ponuđen samo dio novca, a ostatak u drugim umjetninama, na što nismo pristali. Neki klijenti jednostavno nisu željeli ići preko računa. Sjećam se da su u to vrijeme Vidošević i HGK radili uglavnom sa zagrebačkom Galerijom Grubić. Mislim da su mu neke slike prodavali po previsokoj cijeni, tj. preskupo u odnosu na tržište, a tako se valjda izvlačio novac - prisjeća se naš sugovornik.
Drugu stranu ovog tržišta čine umjetnici od kojih njih oko 50 posto nema nikakvu reprezentaciju putem muzejsko-galerijskih aktivnosti i koji jedva preživljavaju. Mladi su umjetnici u Hrvatskoj nakon prodaje jednog rada često ucijenjeni da još jedan daju besplatno
Prema optužnici USKOK-a, Galerija Grubić je tijekom 2005. godine Vidoševiću prodala slike ukupno za 828.000 kuna, s procjenom da im je vrijednost preuveličana za najmanje 265.000 kuna pa je izražena sumnja da je bila riječ o modelu izvlačenja novca iz HGK-a. Voditelj galerije Damir Grubić, osumnjičen u procesu protiv Vidoševića, u međuvremenu je preminuo, dok je njegova supruga Jasna Mrakovčić Grubić priznala krivicu i time dobila samo uvjetnu kaznu. Damir Grubić zaradio je 2010. optužnicu i zbog falsificirane skulpture Dušana Džamonje koju je pustio u promet. Danas se sve oduzete umjetnine u procesima Sanader i Vidošević nalaze pod nadzorom Ministarstva državne imovine.
- Umjetnine koje su zaplijenjene u sklopu sudskih postupaka, a na temelju optužbe da su protuzakonito stečene, pohranjene su u ustanovama specijaliziranima za čuvanje umjetničkih djela. U slučaju da se pravomoćnom sudskom presudom odredi trajno oduzimanje umjetnina, one postaju vlasništvom Republike Hrvatske. U spomenutim sudskim postupcima protiv Nadana Vidoševića i Ive Sanadera zaplijenjene umjetničke slike, skulpture i knjige čuvaju se u Muzeju suvremene umjetnosti (MSU) u Zagrebu, Hrvatskom državnom arhivu (HDA) u Zagrebu, Arheološkim muzejima u Zagrebu i Splitu te u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS) - kaže Vinka Drezga iz Ministarstva državne imovine.
U kolekciji Nadana Vidoševića cjenovno se izdvajaju skulpture kipara Dalibora Stošića za koje je, prema pisanju Jutarnjeg lista, HGK izdvojio milijun i devedeset osam tisuća kuna. Umjetnikova bivša supruga Jasminka Poklečki Stošić kasnije je radila katalogizaciju umjetnina HGK-a, a danas je direktorica Umjetničkog paviljona, javne institucije koja vrlo često predstavlja kolekcije privatnih kolekcionara. Od njenog dolaska na čelo ove institucije predstavljene su privatne kolekcije odvjetnika Marijana Hanžekovića, nogometaša Davora Vugrinca i poduzetnika Branka Roglića. U izlagačkoj praksi Umjetničkog paviljona jasno se iščitava kako ova javna institucija služi kao poligon za prezentaciju privatnih kolekcija i promociju ideje kulture kao tržišno isplative djelatnosti.
Ekspanzija privatnih kolekcija prisutna je svuda u svijetu, međutim s jednom bitnom razlikom u odnosu na nas: kupovina društvenog statusa ostvaruje se i poklanjanjem određenih djela muzejima. Većina klasičnih djela već se nalazi u kolekcijama i muzejima tako da najveći i najzanimljiviji dio tržišta postaje suvremena umjetnost. Estetska vrijednost samih djela igra sve manju ulogu, a životopisi autora, njihov umjetnički genij ili lista bivših vlasnika djela postaju glavnim odrednicama uspješnosti prodaje. Europska fondacija lijepih umjetnosti (TEFAF), koja svake godine objavljuje izvještaje o tržištu umjetnina, kaže da je 2016. na svjetskom tržištu umjetnina prodaja iznosila 45 milijardi dolara, što je 1,7 posto više u odnosu na godinu ranije. Zanimljivo je da se prodaja sve više premješta iz aukcijskih kuća u sferu privatnih kolekcionara, a primjetan je i rast značaja sajmova umjetnina. Prošle godine najveću vrijednost ostvario je Claude Monet i njegova slika ‘Meule’, koja je na aukciji prodana za 81,5 milijuna dolara. Stručnjaci smatraju da je tržište umjetnina stabilno i svi pokazatelji govore u prilog tome da raste. S druge strane, vrijednost velikana moderne poput Picassa, Moneta i Warhola pada za otprilike 50 posto.
Nakon procesa protiv Ive Sanadera i Nadana Vidoševića posao galerista je jedno vrijeme bio kompromitiran. To je rezultiralo time da se upućeni galeristi i povjesničari umjetnosti rijetko odlučuju eksponirati u javnosti ili govoriti o tržištu umjetnina, koje velikim dijelom funkcionira izvan zakona. Velik problem su i falsifikati i nedostatak kontrole. Upravo zbog spomenutih afera državne institucije su prestale otkupljivati radove.
- Cijene su postale više nego što bi trebale biti. Jedan Vaništa je nekada koštao oko četiri do pet tisuća eura. U jednom trenutku cijena njegovih djela skočila je na sedam do devet tisuća eura, dok se danas ta ista djela teško mogu prodati za 1.500 eura. U Hrvatskoj danas ima svega desetak ozbiljnih kolekcionara. A cijena nekog djela formira se ovisno o tome tko je njegov autor i u kojem periodu stvaralaštva određenog autora je to djelo nastalo. Većina autora ima lošije i bolje periode. Postoji, naravno, i ono što diktira nečiji ukus. Franjo Tuđman je recimo izrazito volio Crnčića pa su ljudi oko njega počeli kupovati Crnčića. Upravo je ta retradicionalizacija društva dovela do toga da se dio suvremenih umjetnika proglasi komunjarama, a njihova umjetnost besmislicom. S druge strane, stekao se dojam da galeristi samo peru novac, a mi i da želimo to raditi, novac više nemamo za koga oprati. Vani se umjetnici dogovaraju s galerijom, dok se kod nas prodaja dogovara pojedinačno - objašnjava naš sugovornik.
Formiranje cijene, procjena i prodaja umjetnina uvijek su povezani jednim dijelom s aktualnom ponudom i potražnjom na tržištu, ali najvećim dijelom se odvijaju prema osobnoj procjeni i spremnosti ulagača na rizik. A taj rizik je povezan s moćnim igračima, nevidljivim u svijetu umjetnosti, koji kao pravi trgovci dionicama djeluju u sivoj zoni rizičnih poslovanja i mešetarenja. Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara iz 2014. kontrolira se promet kulturnih dobara i definira pravo prvokupa od strane Republike Hrvatske ili lokalne samouprave na čijem se teritoriju kulturno dobro nalazi. Njime se definira i zabrana trajnog izvoza iz zemlje i obaveza povrata proračunskih sredstava uloženih u zaštitu i očuvanje kulturnog dobra. Osnovno pitanje je, međutim, tko definira kulturno dobro i na koji način je određeno djelo uvršteno u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, u kojem su uglavnom javne kolekcije.
Kolekcije nekolicine hrvatskih kolekcionara uglavnom sadrže djela tradicionalnog načina likovnog izražavanja, dakle slike i skulpture. Kupovina djela živućih i mladih suvremenih umjetnika za većinu nije posve sigurna investicija, jer je pitanje koliko će dugo određeni umjetnik u prekarnoj poziciji izdržati i nastaviti umjetnički raditi. Iza ovog tržišta danas se nalaze umjetnici od kojih, prema različitim procjenama, njih 50 posto nema nikakvu reprezentaciju putem muzejsko-galerijskih aktivnosti i koji jedva preživljavaju. Samo njih 0,75 posto pripada vrhu svijeta umjetnosti. U Hrvatskoj mladi umjetnici često nakon prodaje jednog svog rada budu ucijenjeni da uz njega daju još jedan besplatno.
Upravo bi problem privatnih kolekcija mogao postati tema nekog novog konceptualnog rada koji bi objasnio kako umjetnost nikada ne postoji radi umjetnosti same. A aktualnom tržištu umjetnina desna revolucija, uskraćivanje dostatnih javnih potpora i sve jače guranje javnih institucija u partnerstva s privatnim akterima, čini se, samo idu na ruku.
