Kao što je većini hrvatskih političkih lidera Miloševićeva Srbija krivac za sve ratove koji su vođeni na jugoslavenskom prostoru, pa i onaj hrvatsko-bošnjački, tako je i srpskoj opoziciji za sve aktualne srpske nedaće, pa i opozicijsku rascjepkanost i jalovost, kriva Vučićeva autoritarna vlast. Ni haška presuda šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata da su kao pripadnici udruženog zločinačkog pothvata, koji su predvodili hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog stožera HV-a Janko Bobetko, počinili ratni zločin nad Bošnjacima u BiH nije ponukala brojne ovdašnje lidere da korijene hrvatsko-bošnjačkog rata prestanu tražiti u Miloševićevoj Srbiji, a kamoli da pomisle da je rat protiv Bošnjaka autohtoni hrvatski proizvod. Pritom nije potrebno biti forenzički stručnjak da bi se našli dokazi da ideja o pripajanju hercegbosanskog komada BiH u hrvatsku politiku nije došla na krilima Miloševićeve ratne mašinerije, jer ih je više nego dovoljno posijano i mimo presude haških sudaca.
Koncem prosinca 1990., kad rat još nije bio ni na vidiku, hrvatski mediji su primjerice zabilježili da je uoči saborskog izglasavanja novog hrvatskog grba i zastave na Glavnom odboru HDZ-a u zgradi tadašnjeg INA Naftaplina hercegovačko krilo HDZ-a predložilo da se u novi hrvatski grb uvrsti i stari bosanski grb hrvatske dinastije Kotromanovića. Većina prisutnih u dvorani frenetičnim je aplauzom podržala taj prijedlog, a muk je nastao tek kad je Tuđman prekinuo predlagateljicu koju su hercegbosanski hadezeovci isturili da plasira njihove ideje, ciknuvši s mjesta na kojem je sjedio za predsjedavajućim stolom: ‘Ženska glavo, znaš li što bi u ovom trenutku kad Hrvatska još nije međunarodno priznata značilo da u naš grb stavimo i stari bosanski grb?’ Tuđman je u tom trenutku ideju sasjekao u korijenu, a dio kasnije povijesti zapisan je i u haškoj presudi šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata.
U sličnoj maniri prebacivanja krivnje na drugoga za svoja (ne)djela ovih se dana i srpska opozicija koprca i zapliće kao pile u kučine tražeći način da izađe iz začaranog kruga u koji se sama zatvorila. U jeku priprema za beogradske izbore, koje najavljuje kao prekretnicu u skidanju s vlasti Vučićevih naprednjaka i njihovih koalicijskih partnera, nova opozicija predvođena Pokretom slobodnih građana Saše Jankovića i Narodnom strankom Vuka Jeremića, umjesto s Vučićevom vlašću morala se suočiti sama sa sobom. Na krilima rezultata lanjskih predsjedničkih izbora, na kojima su Janković i Jeremić ostvarili nešto bolje rezultate od svih drugih opozicijskih kandidata, iako je Vučić i njih tada potukao do nogu, dvojica novopridošlih opozicijskih lidera krenula su u osnivanje svojih stranaka s namjerom da postanu udarna pesnica u oponiranju naprednjačkoj vlasti, ali i da stranke ‘stare’ opozicije gurnu u zapećak ili izbrišu s političke scene.
Nudeći se kao nova politička lica, iako se i za njima vuku stari politički repovi, Janković i Jeremić većinu ostalih opozicijskih stranaka nesmiljeno su počeli optuživati zbog njihove navodne suradnje s Vučićevom vlašću, a sebe nuditi kao jedine autentične protivnike autoritarnog režima. Svi drugi su isti ili slični naprednjacima i socijalistima, a samo su oni jamci uskrsnuća demokratske Srbije. Na podlozi takve političke maksime koju su lansirali gorljivo su počeli zagovarati ekskluzivno pravo da njihova zajednička lista, pojačana bivšim beogradskim gradonačelnikom i DS-ovim liderom Draganom Đilasom, bude glavni, pa i jedini izazivač SNS-u i njegovim koalicijskim partnerima na beogradskim izborima. Svi drugi opozicionari morali bi im se pokoriti ili ukloniti jer su kvarljiva politička roba koja nije imuna na zov vlasti, za razliku od njih kojima su na srcu samo procvat demokracije u Srbiji i bolji život njezinih građana.
Bivši zaštitnik građana Saša Janković i njegovi sljedbenici prednjačili su u uvjeravanju birača da im cilj nije samo rušenje Vučićeve vlasti i njezino osvajanje po svaku cijenu, nego tek sredstvo kojim će Srbiju pretvoriti u modernu demokratsku i pravnu državu. No već na prvom koraku, u fazi pretvaranja protestnog pokreta slobodnih građana u političku stranku, Janković se suočio s mukom koja muči skoro sve političke stranke koje su se u uvjetima tranzicijske Srbije morale i trebale organizirati i djelovati kako bi se biračima i svojim unutarstranačkim životom demokratski legitimirale. Dok Vučića prozivaju i optužuju zbog autokratskog i autoritarnog upravljanja strankom i državom, zbog populističkog političkog mesijanstva kojim navodno vlada Srbijom, logično bi bilo da svoje političke stranke postave na demokratske noge, a ne da one budu tek puki privjesci svojih mesijanskih lidera. No umjesto ‘festivala demokracije’ u procesu pretvaranja protestnog pokreta u političku stranku, iz Jankovićevog PSG-a počeli su odlaziti i otpadati pojedini poznatiji njegovi članovi, ali i osnivači. Ovih dana, u jeku priprema za beogradske izbore, to otpadanje pojedinaca ubrzalo se, a počelo je i javno pranje prljavog stranačkog veša u kojem je u javnost prodrla činjenica da Janković nije demokratski djevac, da bi se i on vlasti dočepao ne birajući sredstva, po svaku cijenu i mimo demokratske procedure. Pritisnut Twitter-porukama nekih svojih bivših suradnika, Janković je na koncu tabloidnom ‘Kuriru’ priznao da je odmah nakon lanjskih predsjedničkih izbora pokušao dio vodstva PSG-a uvjeriti da postizborne prosvjede studenata i građana iskoriste da Vučiću njega nametnu kao mandatara za sastavljanje vlade nacionalnog jedinstva. ‘Kuriru’ je otkrio da je na večernjoj sjedeljki u svom stanu malom krugu svojih političkih suradnika otprilike rekao: ‘Činjenica je da on (Vučić) s manje od 30 posto glasova ima 100 posto institucija i vlasti. Istaknimo zahtjev: tražio si mjesto predsjednika Republike, prisvojio si ga, ali ne možeš imati cijelu državu. Zahtijevamo da drugog po političkoj snazi prema rezultatima izbora (Janković) predložiš za predsjednika vlade, s obavezom da on formira vladu nacionalnog jedinstva koja bi spriječila pad u diktaturu i društveni konflikt između SNS-a i drugog dijela Srbije. Taj konkretni politički zahtjev možda bi mogao da okupi sve koji su polako gubili smjer.’ Jankovićevu verziju okolnosti u kojima je predložio da s Vučićem utrži premijersku dužnost bivši član Predsjedništva PSG-a, akademik Dušan Teodorović, sveo je na dvije rečenice: ‘Jedino mi je poznata egocentrična ideja da se organizuje miting na Trgu Republike na kome bi se zahtijevalo od Vučića da mandat za sastav Vlade Srbije povjeri Jankoviću. Nekoliko časnih ljudi je svojim čvrstim stavom natjeralo Jankovića da odustane od te oportunističke ideje.’
Minorizirajući tadašnji svoj prijedlog, Janković se ovih dana ne ustručava optužiti Vučićev režim da stoji iza njegova lansiranja u javnost, a sve kako bi dodatno razmrvio opoziciju i njega osobno diskvalificirao. No kako je i predsjednik DS-a Dragan Šutanovac potvrdio da mu je Janković tada ponudio da bude ministar policije u njegovoj vladi nacionalnog jedinstva, i to dan nakon što se s Jankovićevom idejom nisu složili njegovi najbliži suradnici, lider nove opozicije namjestio se Aleksandru Vučiću da lagano politički poentira: ‘Neki su pomislili da pod pritiskom mogu da dobiju nešto što nisu zaslužili. Janković je bio spreman da nastavi te proteste, misleći da će me na taj način natjerati da mu dam premijersku fotelju.’ Na dodatno novinarsko pitanje kad će Jankoviću dati mandat za sastav vlade, Vučić je perjanici demokratske opozicije ispisao demokratski lijek – premijerski mandat Janković će dobiti kad pobijedi na parlamentarnim izborima i kad ga parlamentarna većina predloži za mandatara.
