Poraz na beogradskim izborima dodatno je obesmislio i raskolio djelovanje opozicijskih stranaka i njihovih lidera. Dok dio opozicionara, naučivši lekciju iz još jednog izbornog poraza, zagovara osnivanje brojnijeg i snažnijeg opozicijskog bloka koji bi se odmah diljem Srbije počeo spremati za sljedeće izbore, većina ih se vratila starim narcisoidnim navikama uvjeravajući i sebe i druge da su bogomdani da smijene i zamijene Vučićevu vlast. Odmah poslije uvjerljivog izbornog poraza, Dragan Đilas je kao predvodnik opozicijske izborne liste, koja je poslije pobjedničke Vučićeve liste dobila najviše glasova beogradskih birača, predložio svojim partnerima iz PGS-a Saše Jankovića i NS-a Vuka Jeremića da osnuju savez u koji bi ušle sve članice njihove izborne koalicije kako bi se odmah počeli pripremati za naredne parlamentarne izbore. Đilas je napisao proglas o ujedinjenju svih opozicijskih demokratskih snaga u Savez za Srbiju. Proglas ima 13 točaka u kojima se, uz ostalo, predlaže spajanje opozicije na ravnopravnim osnovama uz zamrzavanje stranačkih interesa i formiranje vlade nacionalnog spasa nakon eventualne izborne pobjede. Vladu bi činili nestranački i najstručniji ljudi. Savez ne bi birao predsjednika već bi ga vodilo predsjedništvo i pet specijaliziranih timova (za dokumentiranje zlouporaba institucija u Srbiji, za mlade, za rješavanje problema najstarijih građana, za selo i za medije). Đilas predlaže i iniciranje široke međunarodne akcije kako bi se svijetu objasnilo što se zbiva u Srbiji.
No Đilasovu inicijativu prvi su brzopotezno odbacili Saša Janković i Vuk Jeremić, ne želeći zamrzavati djelovanje PGS-a i NS-a te njihovo utapanje u šarolik politički savez. Đilasu ne preostaje drugo nego krenuti u osnivanje vlastite stranke ili pokreta i u naknadno traženje saveznika i predizbornih partnera, a Jankovićev PGS i Jeremićev NS kao dar s neba dočekali su balkansku turneju pomoćnika američkog državnog tajnika za Europu i Aziju Wessa Mitchella i njegov navodni novi američki paket za Kosovo, ali i ovotjedni nastavak pregovora Beograda i Prištine o realizaciji Briselskog sporazuma, koji će koncem tjedna u sjedištu EU-a biti krunisan novim susretom Vučića i Thacija. Premda je glasnogovornica EU-a Maja Kocijančič precizirala da će se u ovom krugu dijaloga ponajprije razgovarati o implementaciji već postignutih dogovora u dosadašnjem procesu srpsko-kosovskih razgovora o provođenju Briselskog sporazuma, odnosno o formiranju Zajednice srpskih općina, energetici, integriranom upravljanju granicom, mostu u Kosovskoj Mitrovici i slobodi kretanja, Janković i Jeremić, ali i Šešelj i drugi desni Vučićevi oponenti krenuli su u novi krug ‘spašavanja srpskog Kosova’, ovaj put od Vučićeve izdaje i prodaje Kosova za brže učlanjenje u EU.
Šešelj javno zagovara puštanje na slobodu osuđenih Đinđićevih ubojica Milorada Ulemeka Legije i Zvezdana Jovanovića kako bi opet mogli likvidirati srpske izdajice, pa i one koji sjede u aktualnoj vladi, poput vicepremijerke Zorane Mihajlović, istovremeno najavljujući da će krenuti u rušenje Vučića ako se složi s članstvom Kosova u UN-u zarad članstva Srbije u EU-u. Janković nije izravan kao Šešelj, ali je uvjeren da je Vučić već potpisivanjem i dosadašnjom primjenom Briselskog sporazuma ‘priznao Kosovo jer je, mimo Ustava, integrirao tamošnje pravosuđe u pravosudni sistem Republike Kosovo, prihvatio međunarodni pozivni broj i zastupnike Srbe uveo u koaliciju s Ramushem Haradinajem’. Lider PGS-a pitijski odgovara i na novinarske upite bi li podržao pravno obvezujući sporazum s Kosovom i njegovo članstvo u međunarodnim organizacijama, pa i u UN-u, na čemu inzistiraju EU i SAD. On kaže da je ‘za održivo rješenje, koje ne isključuje ni opciju UN-a, ako bi se do tog rješenja došlo demokratskim putem. Ako je to rješenje problema poslije čega će svi odahnuti, ali ne i ako se gradi atmosfera konflikta, gdje će bilo kakav potpis izazvati dalje turbulencije u društvu’.
I Jankovićev izborni partner Vuk Jeremić i njegovi stranački sljedbenici sve glasnije optužuju Vučića da su Srbija i Kosovo postali taoci njegove politike i Briselskog sporazuma. Jeremić se i u kampanji za beogradske izbore koncentrirao na napade na Vučića zbog Kosova, za razliku od Đilasa koji se držao gradskih tema i uvjeravanja birača da bi on i njegov tim bolje upravljali Beogradom od Vučićevih ljudi te Jankovića koji se usmjerio na prokazivanje naprednjačkog kršenja ljudskih prava i sloboda, što također nije bilo u žiži beogradskih izbora, ali je ipak imalo više smisla od Jeremićeva jahanja na kosovskoj temi. Poraz u Beogradu Jeremića nije pokolebao, već ga je dodatno motivirao da svim sredstvima prokazuje Vučićevu kosovsku politiku, pogotovo nakon što je srpski predsjednik najavio da će u travnju konačno objaviti svoju političku platformu o Kosovu u kojoj će ponuditi kompromisno rješenje koje bi trebalo pomiriti srpske i albanske interese, ali i interese europskih i drugih međunarodnih moćnika. Vučićeva najava motivirala je Jeremića da u javnost plasira tvrdnju da je ‘Vučić u utorak bio u Parizu na tajnoj večeri s Hashimom Thacijem, a u nedjelju je privatno otputovao u New York, o čemu javnost u Srbiji nije obaviještena. S Haradinajem također pregovara preko bliskog posrednika iz svog okruženja’.
Vučić i njegova stranka hladno su odgovorili Jeremiću da nijedan njegov susret s Thacijem nije bio tajan i da su svi bili organizirani u suradnji i u nazočnosti čelnika EU-a, a da se s Haradinajem nikada do sada nije susreo. Najavili su i da će Vučić na najnovije Jeremićeve i druge prozivke odgovoriti po povratku iz New Yorka i Bruxellesa, dodavši ipak da je Vučić u SAD otišao privatno s kćeri redovnom linijom Air Srbije, što zbog brojnih drugih putnika samo po sebi govori o Jeremićevoj tvrdnji da je u SAD otišao u tajnu misiju prije briselskog susreta s Thacijem.
Sve to opozicijsko ‘razotkrivanje’ Vučićeve kosovske politike navelo je primjerice direktora Foruma za etničke odnose Dušana Janjića da zaključi da ni ‘liberalno-demokratski dio opozicije nije prepoznao Kosovo, kao što ga do 1997/98. nije prepoznala ni Demokratska stranka’. Po njegovu mišljenju, opozicija nije iskoristila priliku da ‘osvježi svoje prodemokratsko zaklinjanje oko Kosova i da ojača svoju proeuropsku prisutnost’, što je pak iskoristio Vučić i na toj njihovoj slabosti dobio ogroman broj birača u Beogradu. Janjić pojašnjava da je ‘Vučić bio pripremljen da sa svojim suradnicima proslavi Strategiju proširenja EU-a na Balkan, dok Vuk Jeremić i Borko Stefanović ne da se nisu čuli, nego je ono što su rekli bilo na ivici antieuropskog i na ivici pokušaja da budu veći Vučić od Vučića’.
