Narodna skupština Srbije bez ikakve je rasprave usvojila budžet za 2025. godinu i pregršt zakonskih promjena u rasponu od krivičnog preko zakona o energetici do mirovinskog zakona. Budžet i sve druge odluke izglasali su zastupnici parlamentarne većine, a opozicijski zastupnici bojkotirali su sjednicu. Brzopotezno izglasavanje 68 točaka dnevnog reda bez prethodne rasprave jedini je opipljivi rezultat još jednog političkog okršaja vladajuće naprednjačke koalicije i njezine parlamentarne opozicije koji je kulminirao međusobnim naguravanjem zastupnika, mahanjem pesnicama i nazovi tučom iz koje su parlamentarci ipak izašli bez krvavih noseva.
Parlamentarna opozicija je i dan prije početka zasjedanja Narodne skupštine najavljivala da će spriječiti njezino održavanja zato što je predsjednica parlamenta Ana Brnabić odbila uvrstiti u dnevni red njihov prijedlog za glasanja o povjerenju vladi zbog tragedije na željezničkoj stanici u Novom Sadu u kojoj je zbog pada nadstrešnice poginulo 15 ljudi. Brnabić je opozicijski prijedlog izostavila iz dnevnog reda iskoristivši tvrdnje dviju zastupnica Stranke slobode i pravde da su njihovi potpisi pod opozicijski prijedlog stavljeni bez njihove izričite suglasnosti. Zastupnice Sonja Pernat i Irena Živković javno su zamjerile vodstvu stranke što ih se prethodno nije pitalo slažu li se s opozicijskih prijedlogom, a kako im se slično marginaliziranje i ranije događalo, odlučile su napustiti Đilasovu stranku i njezin zastupnički klub.
Objašnjenje Dragana Đilasa da ih se za suglasnost nije stiglo pitati zato što se opozicijsko dogovaranje predugo oteglo pa prije predaje opozicijskog prijedloga zbog rokova za to više nije bilo vremena, još jednom je potvrdilo jalovost opozicijskog udruživanja. Jer opozicijsko dogovaranje oteglo se zbog natezanja oko toga hoće li njihov prijedlog u parlamentu obrazložiti Đilas ili predsjednik Narodnog pokreta Miroslav Aleksić. Opozicijsko lidersko nadigravanje rezultiralo je neovlaštenim stavljanjem potpisa pod opozicijski prijedlog, a to je omogućilo Ani Brnabić da ga odbije. A onda je u Narodnoj skupštini krenuo igrokaz koji se pretvorio u tragikomični kaos.
Srpska opozicija već desetak godina traži načine kako da doskoči vladajućoj Srpskoj naprednoj stranci i njezinim koalicijskim partnerima. U toj potrazi svašta je pokušala. Razdvajala se i spajala, gasila stare i osnivala nove stranke. Tražila saveznike i podršku u zemlji i svijetu. No što god je činila gubila je izbore i permanentno slabila svoje pozicije i utjecaj u predstavničkim tijelima vlasti na svim njezinim razinama. U zadnjih nekoliko godina izašla je i na ulicu kako bi se na prosvjedima izborila za veći utjecaj na upravljanje zemljom.
Na ulicu se, doduše, preselila tek nakon što su na nju masovno izašli građani revoltirani zbog masovnih ubojstava u beogradskoj osnovnoj školi i selima kraj Mladenovca. Iako se i tada morala držati u pozadini, ipak se pod pritiskom prosvjeda i parapolitičkih organizacija i udruga, koje su ih organizirale i poticale, udružila u jedinstvenu opozicijsku frontu pod imenom Srbija protiv nasilja. I tako udružena, međutim, koncem prošle godine izgubila je parlamentarne i skoro sve gradske i lokalne izbore.
Unatoč izbornom porazu brojčano je ipak značajno povećala broj opozicijskih zastupničkih mandata, ali ih je zbog međusobnih razlika i trvenja u nepunih godinu dana razmrvila u osam zastupničkih klubova. Spas od daljnje marginalizacije opet je potražila na ulici. I to opet nakon što su građani masovno prosvjedovali na ulicama Novog Sada zbog pogibije 15 sugrađana nakon obrušavanja nadstrešnica na gradskoj željezničkoj stanici. I na tim prosvjedima parlamentarna opozicija je kaskala za lokalnim parapolitičkim organizacijama i udrugama.
Glavnu ulogu preuzela je tek kad su opozicijski parlamentarni zastupnici i dio stranačkih lidera krenuli u pokušaj blokade i zauzimanja novosadskog suda i tužilaštva tražeći oslobađanje uhapšenih prosvjednika optuženih za nasilje i napade na policiju. Istovremeno su tražili i hapšenje krivaca za pad nadstrešnice i smrt 15 ljudi. Njihov pokušaj upada u zgradu novosadskog suda spriječila je policija, pa je ostalo nepoznato što bi zapravo opozicijski zastupnici tamo radili. Kako su prethodno odbili poziv na razgovor s predsjednikom suda, sama ideja upada u sud i tužilaštvo politički je suluda jer jedino što bi im preostalo je da od sudaca i tužitelja na silu iznude ispunjenje njihovih zahtjeva.
Već i sama činjenica da su se nekoliko dana naguravali s policijom pred sudskom zgradom pokušavajući upasti u nju, dovela je u pitanje zakonitost tužilačkih i sudskih odluka kojima je u međuvremenu određen pritvor za 13 osoba osumnjičenih da su kazneno odgovorne za smrt 15 ljudi. Pritom se opozicijski parlamentarci i hvališu da su tužitelji i suci odluke o pritvoru donijeli zbog njihovog pritiska i ulične blokade. Nakon pritvaranja 13 osumnjičenih za pad nadstrešnice i smrt 15 ljudi i puštanja na slobodu nekolicine pritvorenih zbog nasilja na novosadskim prosvjedima, više nije bilo smisla nastaviti opozicijski prosvjed pred sudom u Novom Sadu.
No kost koju je počela gristi opozicija nije htjela tako lako odbaciti. Pokušala ju je prenijeti u Narodnu skupštinu i u njoj prije pravosuđa proglasiti krivce za smrt 15 ljudi na željezničkoj stanici u Novom Sadu. Greška u koracima, svađa oko toga hoće li Miroslav Aleksić ili Dragan Đilas u ime opozicije proglasiti krivce, omogućila je vladajućim naprednjacima da im uskrate parlamentarnu pozornicu za političko suđenje prije suđenja zbog novosadske tragedije.
Iz dijela parapolitičkih organizacija i medija, nakrcanih slobodnim strijelcima i političkim mudracima koji na sve strane siju svoje političke ideje, a guzicom ne bi mrdnuli da ih sami ostvare u sustavu parlamentarne demokracije, uporno se i dalje huška srpsku opoziciju da svim sredstvima, pa i nasilnim uličnim prosvjedima, nastavi rušiti Vučićevu vlast. S druge strane, barem dio analitičara poručuje im da time ništa neće dobiti. U izjavi za NIN, nakon parlamentarnog "okršaja", izvršni direktor CeSID-a Bojan Klačar tvrdi da se "mogući uticaj incidenata u Skupštini na političku situaciju precenjuje" i da se "empirijski zna da ovakvi incidenti dugoročno nisu menjali političko okruženje".
Klačar pojašnjava: "Ovakvi incidenti učvršćuju birače u svojim stavovima i potvrđuju njihove već izgrađene stavove i to je posebno slučaj sa polarizovanim društvima, kakvo je srpsko. Javnost je već podeljena i opredeljena. Pristalice vlasti će tražiti i pronaći argumente koji potvrđuju njihove stavove i obrnuto, pristalice opozicije će u ovim incidentima naći uporište za svoje stavove. Drugim rečima, ne treba očekivati da će ovi incidenti imati bilo kakve velike posledice po bilo koju stranu. Jedine moguće posledice su da se kod jednog dela ljudi pojavi politički cinizam, apatija i nepoverenje prema politici."
Klačar smatra da je uzrok svemu "prekinuta komunikacija između vlasti i opozicije, nedostatak poverenja i nemogućnost za kompromis. U Skupštini politički procesi eskaliraju jer je to skoro pa jedino mesto gde se pripadnici vlasti i opozicije susreću." Klačar na kraju izjave podvlači crtu ispod najnovijeg okršaja vladajućih i opozicije: "Vlast učvršćuje svoje birače, opozicija tumači događaje spram stavova svojih pristalica. To su dve javnosti, dve različite grupe jer su i mediji i mreže pristrasne i nijedna strana ne želi da komunicira istinu, već svoju verziju istine. Tako da su te optužbe više komunikacija, a manje politički sadržaj. Incident je posledica, a prekinuta politička komunikacija je uzrok. Da bi se popravila atmosfera u Skupštini, potrebna je bazična saglasnost aktera i definisanje okvira koji može biti prihvatljiv za obe strane."
