Nina Bunjevac: Bezimena (prevela Petra Matić; Fibra, Zagreb, 2021.)
Nasuprot dosadašnjoj praksi, stripove koje preporučujemo ovog mjeseca ne povezuje sličnost sadržaja, zemlja porijekla, žanr ili bliska nakladnička paradigma, nego prepoznatljivost i slojevitost grafičkih izraza njihovih autora i autorice, svom snagom upotrijebljenih u slikovnom pripovijedanju međusobno potpuno različitih triju priča. Počnimo s potonjom: Ninom Bunjevac, kanadskom ilustratoricom, strip-autoricom i pripovjedačicom srpskog porijekla, koja je u Hrvatskoj i postjugoslavenskoj regiji, ali i šire, u Kanadi i svijetu, postala poznata nakon objave njene druge strip-knjige ili crtanog romana "Zemlja otaca", potresne priče o autoričinoj porodici na putu od Zemuna i Beograda, do kanadskog Ontarija i natrag te o ocu, političkom emigrantu i nacionalističkom teroristu, koji je s dvojicom suurotnika poginuo u nesreći u Torontu, 1977. "Zemlji otaca" je prethodila zbirka kratkih strip-priča "Hladna kao led", a rad Nine Bunjevac nastavio se s "Bezimenom", stripom kakav, za razliku od prošlog, intuitivno ne rezonira s kurentnim literarnim autofikcijskim kretanjima, ali na temelju autoričinog konkretnog iskustva seksualnog napada, koje dijeli s mnogim ženama u svim kulturama, povezuje noviju povijest, antičku mitologiju i hororom protkano poniranje u psihu seksualnog zločinca-grabežljivca, u vanredno slojevitu cjelinu koja je dojmljiva koliko i jeziva. Vezivno tkivo svih razina djela je njen originalan crtež u sofisticiranoj, visoko kontroliranoj grafičkoj tehnici tuširanog poentilizma, no to je tek najvidljivija vrijednost ovog izraza. Kompleksna likovnost podrazumijeva i distinktivni ritam naracije, koja prati protagonistovo rapidno potonuće u ludilo. Činjenica da je sve što vidimo na stranicama stripa Nine Bunjevac istovremeno nezadrživo privlačno i duboko uznemirujuće jamči kako autorica nesvakidašnje uspješno uravnotežuje razumijevanje zla i beskompromisno rastakanje njegovog izvorišta.
Alberto Breccia & Juan Sasturain: Perramus – Grad i zaborav (preveo Nikola Pezić; Fibra, Zagreb, 2021.)
Alberto Breccia, argentinski umjetnik urugvajskog porijekla, nepatvorena je ikona južnoameričkog stripa te jedan od najutjecajnijih strip-crtača svih vremena i prostora. Zahvaljujući ponajprije svojoj neprekidnoj suradnji s velikim scenaristom Héctorom Germanom Oesterheldom tijekom 1950-ih i 1960-ih Breccia je izravno sudjelovao u inauguraciji modernizma u medij stripa, za koji bi se moglo argumentirati da je šire "uzeo maha" upravo u Argentini toga doba. Kao što je Oesterheld korjenito mijenjao kanone dotadašnjeg pisanja za strip, uvodeći među prvima dosljedno i sustavno pripovijedanje tokom svijesti, pretapanja više pripovjednih perspektiva te likove "manje od života", tako je i Breccia revolucionirao vizualnu kulturu medija, razarajući sve stilizirane standarde slikovne reprezentacije te razvijajući raspon likovnog jezika kakav u stripu do tada uglavnom nije bio poznat, a crpio je nadahnuće iz gotovo svih razdoblja povijesti umjetnosti. "Perramus", serijal objavljen u cijelosti potkraj Breccinog života (1987.) i crtan prema priči pisca Juana Sasturaina, svojevrsna je sinteza čitavog opusa i sjedinjenje vrsno ekspresivnog crteža s radikalnom političnošću baštinjenom iz godina rada s Oesterheldom; pritom je ovaj strip bio izvorni krik protiv argentinske vojne diktature iz 80-ih, kada je zajedno sa svojim kćerima netragom nestao i sam Oesterheld. "Perramus" je potresni spomenik njemu i svima koji su doživjeli istu sudbinu.
Raúl Ariño: Bluesman (preveo Valent Pavlić; Sputnik, Zagreb, 2021.)
"Bluesman" španjolskog autora Raúla Ariñoa najnoviji je, no stilom najtradicionalniji prilog ovim strip-preporukama, ali virtuoznost izvedbe u odabranom idiomu francusko-belgijske karikaturalne škole, temeljena na izvrsnom razumijevanju pokreta kao jezgri te varijante strip-pripovijedanja, ono je što izdvaja naslov iz sad već ustaljene matrice crtanih romana ili strip-albuma za odrasle. Priča se može okarakterizirati kao humorni glazbeni krimić, smješten u Chicago u doba šireg proboja blues glazbe, koja funkcionira kao metafora ida afroameričke kulture što podriva vladajući bjelački društveni ego, do 50-ih već urnebesan u svojoj usahloj monokulturnosti i jednoobraznosti. Slikovne vibracije što prate tamnu, no neodoljivo senzualnu atmosferu bluesa i ambijenata u kojima se priča odvija, uvlače i čitatelje u svoje virove te čine da svi u likovima i prizorima različitih tonova i dubina vide mogućnost i ostvarenja i iskupljenja vlastitih, u stvarnosti još nedosanjanih grijeha.
