Pitanje dostupnosti i otvorenosti kulture i umjetnosti najčešće se postavlja kao pitanje uključivanja što većeg broja različitih društvenih klasa, skupina i zajednica u kulturni život neke sredine. Pritom nije riječ tek o pukom dovlačenju nekih novih publika da unutar istog institucionalnog okvira zure u ista djela, nego o potrebi da se naše poimanje kulture i umjetnosti i njihovog konteksta promijeni u cjelini. Ne, dakle, da manjinu privedemo pogledu većine, nego obrnuto, da kroz manjinski pogled osvijetlimo limite uvriježenog shvaćanja umjetničke proizvodnje.
Radi se, ukratko, o temi koja se ne tiče neke izolirane društvene ladice koju ćemo rezervirati za ovu ili onu specifičnu zajednicu, nego najšireg načina na koji govorimo o umjetnosti – kako je posredujemo, koje njene aspekte naglašavamo, kojim jezikom i kojim sredstvima se služimo. Unutar tog seta pitanja specifičan izazov predstavlja činjenica da je jezik kojim obično opisujemo umjetnička djela neizbježno oblikovan iskustvom videćih osoba. Međutim, što kada vizualne radove u nekom muzeju treba posredovati slijepim i slabovidnim osobama, što nam taj kontakt otkriva o limitima alata kojima raspolažemo, na koji način nam omogućuje njihovo kritičko reflektiranje?
Zašto ne proširiti iskustvo materijalnosti i na alate, strojeve i najraznovrsniju opremu korištenu za umjetničku proizvodnju? Na taj način dodir otvara prozor u umjetnost kao rad, u njezine produkcijske uvjete, u materijalni i ekonomski kontekst u kojem nastaje
Na stranu vrijedne iznimke poput Tiflološkog muzeja i Taktilne galerije Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, naše kulturne ustanove ne prati dobar glas kada govorimo o pristupačnosti osobama s invaliditetom, kao što je pokazalo istraživanje Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo iz 2018., o čemu je za portal Kulturpunkt.hr pisala povjesničarka umjetnosti Anja Tomljenović. Ohrabrujuće je stoga ovih dana bilo vidjeti nekoliko pozitivnih najava iz kulturnih ustanova iz različitih krajeva Hrvatske kada je riječ o otvaranju za slijepe i slabovidne osobe. Tako je povodom Noći muzeja splitska Galerija Meštrović predstavila audiovodič autorice Maje Šeparović Palada, dok je Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda najavila realizaciju Taktilne galerije, uz uvođenje prateće aplikacije i izradu vodiča kroz stalni postav na brajici i uvećanom tisku. Nekoliko dana kasnije, u zagrebačkom se Muzeju suvremene umjetnosti pak održao simpozij "Ništa o nama bez nas! Rad sa slijepim i slabovidnim osobama", organiziran u sklopu europskog projekta "BEAM UP: Blind Engagement in Accessible Museum Projects", koji Atlante Servizi Culturali iz Italije provodi u suradnji s MSU-om, Institutom za slijepe u Milanu i galerijom Glucksman pri University Collegeu u Corku.
Izlaganja prezentirana na simpoziju predstavila su dosadašnja iskustva partnera na prilagodbi muzejskih postava i izložbi slijepim i slabovidnim osobama. U jednom od pozdravnih govora, Branimir Šutalo, viši stručni savjetnik pročelnice zagrebačkog Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, napomenuo je kako se pristupačnost muzejskog iskustva ne tiče samo užeg izložbenog prostora, nego čitavog puta od doma do zgrade muzeja, pa u tom smislu traži odgovor čitave zajednice i niz pratećih prilagodbi, od digitalne pristupačnosti do javnog prijevoza i pješačke signalizacije. Poput Šutala, i Francesco Cusati, stručnjak za računalnu i prostornu pristupačnost iz milanskog Instituta, govorio je (i) iz perspektive slijepih i slabovidnih korisnika, naglašavajući kako moraju biti uključeni od samog starta u koncipiranju i proizvodnji sadržaja koji im je namijenjen. Cusati je također istaknuo da takva prilagodba muzeja i kulturnih ustanova može biti na korist svim korisnicima te da se treba voditi načelima univerzalnog dizajna.
Upravo je na tim načelima počivala priprema izložbe "La luce del nero", koja je u suradnji s Fondacijom Burri realizirana prošle godine u sklopu projekta BEAM UP, o čemu je govorila njegova voditeljica Giulia Grassini. Njome je predstavljen niz tzv. "umjetnika crne boje" – od sâmog Alberta Burrija pa do Louise Nevelson i Antonija Tàpiesa – a izložba je, navodi Grassini, u svakom koraku koncipirana u suradnji sa slijepim i slabovidnim osobama. Pritom se nastojalo pristupiti invaliditetu ne kao "nedostatku" pojedinca, nego kao "prekidu" između njega i prostora. Važan element je predstavljalo i razumijevanje taktilnih reprodukcija kao društvenih objekata, točaka okupljanja koja su, ističe Grassini, trebala potaknuti dijalog i razmjenu doživljaja tijekom vodstava. Ipak, Grassini napominje kako je trud rezultirao vrlo malenim udjelom slijepe i slabovidne publike, što ju je navelo, na tragu Šutalovih uvodnih napomena, na zaključak o potrebi za širim edukacijskim naporom i infrastrukturnim promjenama.
Iskustvo galerije Glucksman u irskom gradu Corku predstavila je voditeljica njenih programa Orla Darby, koja je napomenula da fokus na pristupačnost također proizlazi iz činjenice da je Galerija dio sveučilišta, s kojim dijeli javnu ulogu. Darby je ukratko pojasnila tipologiju taktilnih elemenata koje je Glucksman uveo u svoju izložbu modne tematike "Fashion Show: Clothing, Art and Activism", otvorenu prošlog ljeta. Kao najbolju je opciju, očekivano, izdvojila mogućnost dodirivanja originala, naglašavajući važnost njene normalizacije među umjetnicama i umjetnicima. Alternative su, redom prema stupnju apstrahiranosti u odnosu na original, taktilni modeli, odnosno reprodukcije, zatim taktilni prikazi, koji omogućuju upoznavanje s oblicima i materijalnošću, te taktilni ključevi, koji nude uzorke materijalnosti pojedinih elemenata rada – primjerice, korištene tkanine, drva ili metala. Kao prepreku u izradi reprodukcija, Darby je istaknula problem autorskih prava i dozvola, osobito kada je riječ o radovima u vlasništvu kolekcionara i galerija, što još jednom potvrđuje zatvorenost važeće regulacije. Također je podcrtala važnost besplatne aplikacije NaviLens, koja slijepim i slabovidnim osobama, ali i svim ostalim korisnicima, omogućuje skeniranje informativnih kodova bez traganja po izložbenom prostoru.
Nadovezujući se na iskustvo svojih talijanskih i irskih partnera, MSU je u sklopu projekta BEAM UP formirao vlastitu ekspertnu radnu skupinu, koja je pristupila prilagodbi niza djela iz fundusa. Kako su pojasnile kustosica Renata Filćić i predstavnice radne skupine Daniela Bilopavlović, Ana Škegro i Vinko Zrinščak, MSU je tako nastale modele radova umjetnika poput Ivana Kožarića, Eugena Fellera ili Raše Todosijevića uvrstio u postav ciklusa "Zbirka kao glagol", temeljenog na konceptu nove ravnateljice Muzeja Zdenke Badovinac. Interesantna je pritom opaska, iznesena tijekom izlaganja, o nedostatnosti klasičnog jezika formalne analize pri izradi pratećih audiodeskripcija te potrebi za uvođenjem konteksta u naraciju o djelima.
Na tom je mjestu korisno uputiti na jedan aspekt o kojem nije bilo toliko riječi u ovim vrijednim izlaganjima. Naime, čini se – što je sasvim razumljivo – da je napor uložen u veću pristupačnost muzeja i izložbi ipak prije svega koncipiran kao svojevrsno sustizanje iskustva videćih osoba, sa snažnim naglaskom na originalni rad kao samodostatni artefakt. Međutim, zašto ne bismo obrnuli priču i pošli od pretpostavke da je upravo konvencionalno videće iskustvo, oblikovano modernističkim fetišem umjetničkog djela, ono koje može i treba učiti od uvida u materijalnost koji donosi dodir? Mogućnost takvog obrata se spominjala na simpoziju u trenucima kada se upućivalo na mogućnost da svi posjetitelji koriste taktilne modele, no nedostajalo je detaljnije razrade njenih implikacija. Zašto stati na modelima radova i na uzorcima materijala kao ilustraciji njihove pojavnosti? Zašto, primjerice, ne proširiti iskustvo materijalnosti i na alate, strojeve i najraznovrsniju opremu korištenu za umjetničku proizvodnju? Na taj način dodir otvara prozor u umjetnost kao rad, u njezine produkcijske uvjete, u materijalni i ekonomski kontekst u kojem nastaje. Prelazak s vizualnog na taktilno dobiva tako snažan kritički potencijal – postaje, ako nije preuzetno reći, gotovo pa prozorom u materijalističko razumijevanje kulture i umjetnosti.
